Vladimir AnićHrvatski jezikoslovac Vladimir Anić rodio se 21. studenoga 1930. godine u Užicu (Srbija), gdje mu je otac Dragutin, po zanimanju geolog, bio u službi. U Zagrebu je završio gimnaziju i studij na Filozofskom fakultetu (jugoslavenske jezike i književnost te ruski jezik s književnošću), gdje je i diplomirao (1956. godine), a kasnije i doktorirao (1963.) na temi Jezik Ante Kovačića. Sveučilišnu karijeru započeo je na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je od 1960. do 1974. godine radio kao asistent, docent i izvanredni profesor. Na Filozofski fakultet u Zagrebu prešao je 1974. godine, i tu je (na Odjseku za kroatistiku) 1976. postao redoviti profesor te voditelj Katedre za hrvatski standardni jezik. Bio je, između ostalog, i tajnik Međunarodnog slavističkog komiteta (1974. - 1979.) te predsjednik Komisije za jezik sekretarijata za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu (od 1976.). Sudjelovao je na slavističkim kongresima te brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, a predavao je i na stranim sveučilištima. Objavio je veći broj studija, rasprava, ogleda i prikaza, posebice s područja sintakse, fonologije, akcentacije i morfologije, zatim leksikologije, leksikografije, terminologije (npr. pisao je o glazbenom nazivlju) te stilistike hrvatskog standardnog jezika. Bavio se i proučavanjem razvoja hrvatskoga jezika i jezikoslovlja u Dalmaciji, a poebno jezikom u djelima Šime Starčevića i Mihovila Pavlinovića.

Međutim, najvrijednija i najpoznatija djela objavio je u zadnjih petnaestak godina života. To se najprije odnosi na Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1986.) koji je izradio zajedno s prof. dr Josipom Silićem i čije novo izdanje nije doživio - u trenutku njegove smrti bilo je u tisku. Dvije godine kasnije objavljuje zanimljivu i nepretencioznu, za jezikoslovca i prilično neobičnu knjigu Glosar za lijevu ruku (Naprijed, 1988.), koja je dobrim dijelom okrenuta filozofskom aspektu jezične problematike. U toj se knjizi bavio naoko sitnim poteškoćama profesionalaca koje su nalik onima koje glazbenici svrstavaju u poteškoće lijeve ruke (otuda i naslov knjizi). No, djelo koje se u cijeloj Anićevoj sveučilišnoj i znanstvenoj karijeri s pravom smatra kapitalnim jest Rječnik hrvatskog jezika. To je prvi suvremeni jednosveščani rječnik hrvatskoga jezika dosada objavljenim u tri izdanja (Novi Liber, 1991., 1994., 1998.). S tim da je Anić u suradnji s ekipom koja je inače radila na Rječniku hrvatskog jezika obavio i veći dio radova za četvrto izdanje. O tom rječniku bilo je i ima različitih mišljenja, ali je taj rječnik bez sumnje odigrao važnu ulogu u razvoju pa i poletu cijele jezikoslovne kroatistike.

Godine 1999. sa Slavkom Goldsteinom Anić je objavio i obiman (blizu 1500 stranica) Rječnik stranih riječi (Novi Liber, 1999.) koji je dostojna zamjena, ali i nadopuna čuvenome rječniku Bratoljuba Klaića. Objavio je također vrlo zanimljivu i zapaženu knjigu pod naslovom Jezik i sloboda (Matica hrvatska, 1998.). Najdojmljiviji su ocijenjeni oni dijelovi te knjige u kojima su došla do izražaja Anićeva bogata i slojevita iskustva u radu na Rječniku hrvatskog jezika, konkretno dijelovi u kojima je riječ o brojnim zabludama i nesporazumima u vezi s Rječnikom i uopće s rječnicima. Često se događa da stručnjaci pojedinih struka traže u (jednojezičnim) rječnicima svoju uskostručnu, a ne jezičnu istinu, a rječnici toga tipa jesu i moraju biti prije svega jezikoslovna djela.

Kao profesor Anić je uvijek bio staložen, sabran i dostojanstven. Zadnjih godina života predavao je uglavnom kolegije iz područja fonologije i morfologije hrvatskoga jezika te vodio seminarske vježbe. Svoja predavanja često je znao nadopuniti ironijskim odmacima. Nije volio da studenti napamet uče gramatička ili pravopisna pravila. Očekivao je od njih i vlastiti stav o pitanjima i problemima o kojima se predavalo ili o kojima se raspravljalo na seminarima. Na ispitima nije bio prestrog, ali je tražio dobro poznavanje elementranih stvari i solidan uvid u literaturu. Nije bio sklon teoretiziranju, pogotovo ne onom koje je bilo samo sebi svrha. Također nikada nije bio sklon krajnjem purizmu niti je bio zagovornik rigorozne standardizacije jezika.

Vladimir Anić preminuo je 30. studenog 2000. godine u Zagrebu nakon duge i zloćudne bolesti kojoj se do zadnjih dana hrabro othrvavao. Iza sebe je ostavio bogat i raznovrstan opus, ali i dosta nedovršenih projekata.

Nazad