Hrvatski
političar i aktualni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić rođen je 22.
studenog 1955. u braku Blagice (rođ. Tomić) i Joze Bandića na Bandića Brigu
u zaseoku Cerov Dolac u selu Donji Mamići nedaleko Gruda (BiH). Pored Milana
bračni par Bandić imao je još dvoje djece - Dragu i Tonku. Glava obitelji
Jozo umro je s nepunih 58 godina tako da je sav teret skrbi o obitelji pao
na majku Blagicu. Oca je zamijenio majčin tata, djed Ante, za kojeg i danas
Milana vežu lijepe uspomene. Uz dječiju pomoć djed je uzgajao duhan koji
je tada bio glavna gospodarska grana u Hercegovini. Nakon završene osnovne
škole Milan se upisao u gimnaziju u Grudama, a po svršetku gimnazijskog
školovanja uputio se na studij u Zagreb.
U lipanjsko jutro 1974. godine sa smeđim kuferom od skaja dolazi u Zagreb ispunivši svoj san - došao je u hrvatsku prijestolnicu. Upisao se na Fakultet političkih nauka, ali uz učenje čekao ga je i naporan fizički rad. Radio je na istovaru šećera i ugljena te žbukanju pročelja gradskih zgrada. Zarada je bila solidna i to mu je omogućilo da namakne novaca kako bi mogao vraćati studentski kredit. Tih studenskih dana upozano je i svoju buduću suprugu Vesnu na plesu u Studenskom centru. U tom braku roditi će kasnije i kćerka Ana-Marija.
Po završetku fakultetskog školovanja odslužio je vojni rok te se zaposlio u zagrebačkom Ledu. U samom početku fakultetska diploma nije mu odveć pomogla da dobije bolje radno mjesto te je prvi Bandićev posao bio rad u hladnjači na - 25 stupnjeva C. Potrajalo je to šest mjeseci i tek je tada uspio dobiti radno mjesto u uredu. U Ledu je radio do 1983. godine kada se kao stručno-politički radnik za ONO i DSZ zaposlio u Općinskom komitetu SKH Pešćenica. Nije odveć volio boraviti u uredu te je često bio među ljudima, kolokvijalno rečeno, na terenu. Tu je do izražaja došla njegova moć komunikacije s ljudima. Dolaskom višestranačja u Hrvatsku i u vrijeme Domovinskog rata kada je SKH imao najmanju popularnost među hrvatskim biračima Bandić nije prešao u neku drugu stranku ili izašao iz komunističke partije posipajući se pepelom. Naprotiv, ostao je vjeran svojoj stranci i nastavio raditi na Pešćenici s vjerom da će se njegova, sada socijaldemokratska, stranka vratiti se kao značajan čimbenik na hrvatsko političko nebo. I bio je u pravu.
Bandićeva uzlazna putanja kreće 1993. kada postaje tajnik gradske organziacije SDP-a, a dvije godine kasnije (1995.) postaje zastupnik u Gradskog skupštini grada Zagreba. Godinu dana kasnije (1996.) razveo se od supruge Vesne. S njom će iznova vjenčati 2003. godine, a u javnosti će se pojaviti špekulacije da su se razveli samo kako bi Bandićevi lakše kupili stan u kojem su živjeli. Da bi istražili ove navode novinari Jutarnjeg lista razgovarali su sa sedam stanara koji žive u zgradi s Bandićevima i svi su potvrdili da Vesna Bandić nikada nije duže izbivala i stana unatoč razvodu. Upitan za komentar Bandić je rekao da susjedi mogu svašta pričati.
Godine 1997. postaje i predsjednik zagrebačkog SDP-a. Uz te dužnosti valja
mu pridodat i mjesto člana u Glavnom odboru SDP-a. Došavši prvi puta na
mjesto gradonačelnika (1997.) Bandić je prouzročio prvu aferu zaposlivši
14 savjetnika što je grad Zagreb dodatno svakomjesečno koštalo oko 150 tisuća
kuna. Tri godine kasnije (2000.) na izvanrednim izborima izabran je za gradonačelnika
Zagreba, a koalicija kojoj je na bio na čelu na izborima osvaja 52 % glasova.
Na redovitim izborima (2001.) izabran je iznova na gradonačelničku dužnost,
a u kolovozu mediji otkrivaju da je Zagreb iz gradskog proračuna s pola
milijuna kuna financirao obnovu kuća u bosanskohercegovačkom gradu Derventi.
Zanimljivo je spomenuti da je na početku mandata na mjestu gradonačelnika
omogućavao, ukoliko nazovu određeni telefonski broj, članovima SDP-a riješavanje
raznolikih problema. I to od zapošljavanja preko riješavanja stambenog pitanja
do upisa djece na fakultet. Niska afera nastavlja se u jesen 2001. godine
kada
je otkriveno da Bandić u Samoborskom gorju ima vikendicu bez građevinske
dozvole. Afera je okončana tako da je nadležno ministarstvo Bandiću dalo
15 dana da legalizira vikendicu ili će ona biti srušena. U rekordnih 15
dana Bandić je uspio nabaviti sve potrebne dozvole.
Godine 2002. čini gaf koji će danima biti udarna tema hrvatskih medija - prouzrokuje prometnu nezgodu pod utjecajem alkohola što će ga na koncu koštati gradonačelničke fotelje. U najkraćim crtama rečena afera glasi: Bandić je svojim vozilom Range Roverom udario u drugi automobil te je bježao pred policijom. Policajac koji je vodio zapisnik uskoro je ostao bez posla. Srećom po policajca ipak je kasnije vraćen na posao. Obrazlažući svoje postupke tim povodom Bandić je rekao: "Vraćao sam se s karmina na kojima sam popio tri-četiri gemišta, a inače je notorno da ne pijem. Pritom sam jeo luk, a nakon teških jela, uvijek uzimam osvježivač daha na bazi alkohola. Ti gemišti nisu utjecali na moju sposobnost vožnje." U srpnju 2003. godine tijekom sjednice zagrebačkog gradskog vijeća Bandić se počeo osjećati loše i nakon završetka sjednice zatražio je medicinsku pomoć. Mediji će objaviti da je pretrpio moždani udar, ali će u službenom obrazloženju biti rečeno da je došlo do grča krvnih žila zbog prevelike iscrpljenosti. Uslijedila je hospitalizacija koja će potrajati nekoliko tjedana, a potom će biti smješten u Krapinske toplice radi oporavka. U rujnu 2003. godine Bandić se, oporavljen, vratio na dužnost.
Svoj radni dan zagrebački gradnačelnika opisuje ovako: "Ustajem u 6 sati ujutro, u 6:15 izvodim psa Billa na kratku šetnju, u 6:45 sam pod hladnim tušem, u 7:00 slušam vijesti i nakon toga odlazim na posao. Sam se vozim u svom golfu ili ženinom peugeautu. U 7:30 sam u Poglavarstvu i od tog trenutka do otprilike podneva primam naručene stranke. Deset do petnaest u prosjeku i još pet do deset onih koji se uguraju nenajavljeni. Poslije tog su na redu sastanci, najčešće izvan Poglavarstva. U 16:00 sam opet u Poglavarstvu, a iza toga odlazim na društveno-političke događaje što u pravilu završavaju oko 22:00 kad odlazim doma. Po mojoj računici, od 365 dana u godini tako izgleda mojih 309 dana."