Benedikt
XIV ili građanskim imenom – Joseph Alois Ratzinger rođen je 16. travnja
1927. godine u mjestu Marktl am Inn (Gornja Bavarska) u obitelji Josepha
i Marie. Kršten je samo četiri sata nakon rođenja na Uskrsno jutro. Uz Josepha,
koji je bio najmlađi, Ratzingerovi su imali još dva sina. Otac budućeg pape
bio je policajac, a majka Maria je prije udaje radila kao kuharica u mnogim
hotelima. Djetinjstvo i mladenaštvo je proveo u Traunsteinu, malom selu
uz austrijsku granicu, 30 km udaljenom od Salzburga. Njegova mladost nije
bila laka, vjera i obrazovanje koje je primio pripremili su ga za teška
iskustva kroz koja je prošao tijekom nacističkog režima. Baš nekako u to
vrijeme učvrstio je svoju vjeru u Krista. No, kada mu je bilo 14 godina
postao je članom udruge Hitlerova mladež, a detalje o toj životnoj epizodi
i sudjelovanju u 2. svjetskom ratu iznio je u svojoj knjizi "Sol zemlje".
Iako je pohađao katoličko sjemenište u Tranusteinu 1943. stigao mu je poziv za vojsku. Unovačen je u protuzračnu obranu. Bilo mu je tek 16 godina. Vojni rok je odslužio od kolovoza 1943. do rujna 1944. godine. Ali nakon što je razvojačen uvedena je radna obveza te je dva mjeseca proveo na austrijsko-mađarskoj granici. Mađarska je kapitulirala i budući papa je radio na postavljanju nasipa i tenskovskih prepreka kojima je bio cilj spriječiti napredovanje sovjetskih postrojbi. Nakon dva mjeseca raspoređen je u pješaštvo u Traunstein. Tu je dočekao dolazak američkih snaga i završio u američkom zarobljeničkom logoru u Ulmu. Po okončanju rata Ratzinger će tvrditi da nikada nije uporabio vatreno oružje dok je bio u vojsci i to zbog teške infekcije prsta.
Nakon završetka rata posvetio se obrazovanju te je od 1946. do 1951. studirao filozofiju i teologiju na minhenskom sveučilištu. Godinu dana nakon završenog školovanja postao je predavač na minhenskom sveučilištu. Doktorirao je 1953. godine s temom Ljudi i Kuća Božja u crkvenoj doktrini Sv. Augustina. Pored minhenskog predavao je i na drugim njemačkim sveučilištima: bonskom (1959. -1963.), minsterskom (1963.–1966.) i na sveučilištu Tübingen (1966.–1969.). Sveučilišnu karijeru okončao je na sveučilištu u Regensburgu gdje je obnašao dužnost dodekana sveučilišta. Uz sveučilišnu karijeru aktivan je i na drugom vatikanskom koncilu gdje obnaša dužnost teološkog savjetnika kardinala Josepha Fringasa, nadbiskupa od Cologne. U to doba smatran je liberalom, ali je nakon pojave prolijevih studentskih poketa 1968. prihvatio konzervativnije stajalište. No i ranije je imao konzervativnij pristup nekim temama, npr. rock glazbi koju s svojoj knjizi "Ein Neues Lied für den Herrn" (Nova pjesma za Gospodina) na stranici 160 opisuje ovako: "Glazba je danas tako postala odlučujućim pokretačem jedne protureligije te poprištem dijeljenja duhova. Budući da rock glazba traži ispunjenje na putu oslobođenja od vlastite osobe i njezine odgovornosti, ona se s jedne strane vrlo točno identificira s anarhističkim slobodarskim idejama, koje su danas u velikom dijelu svijeta ponovno podigle glavu."
Koliki je ugled današnji papa uživao u to vrijeme govori i činjenica da je imao važno mjesto u njemačkoj Biskupskoj konferenciji i Međunarodnom teološkom povjerenstvu. U suradnji s Hansom Urs von Balthasarom, Henri de Lubacom i drugim važnim teolozima tog vremena 1972. pokrenio je list Communio. Papa Pavao VI 25. ožujka 1977. imenuje ga minhenskim nadbiskupom, a 27. lipnja iste godine i kardinalom. Godinu dana kasnije sudjeluje u konklavama koje izabiru Ivana Pavla I za papu. U listopadu iste godine sudjeluje u konklavama koje izabiru novog papu Ivana Pavla II, a koji će Ratzingera 25. studenog 1981. imenovati na mjesto pročelnika Kongregacije za nauk vjere i na tom će mjestu naslijediti hrvatskog kardinala Franju Šepera. Nešto kasnije postati će i savjetnik za teološka pitanje Ivanu Pavlu II. Njih dvojica postati će bliski prijatelji, a posmrtnu cereminiju Ivana Pavla II voditi će upravo Ratzinger.
Za papu je izabran 19. travnja 2005. godine postavši tako 265. papa po redu i najstariji papa (imao je 78 godina kada je izabran) u posljednjih 275 godina. Također osmi je Nijemac koji je izabran za papu i prvi papa Njemac nakon 948 godina. Njegov izbor za papu mediji nisu dočekali blagonaklono. Naime, njegovi istupi u javnosti donijeli su mu nadmike božiji rotvajler i panzer kardinal. Razlog tomu leži u tome što je oštro osudio homoseksulanog i jednospolne brakove, disciplinirao je latinoameričke sljedebenike tzv. Liberalne teologije, a bio je i glavni pisac i potpisnik deklaracije Dominus Iesus objavljene 2000. godine. U toj je deklaraciji Rimokatolička crkva ponovila svoj stav o kršćanstvu kao jednoj vjeru te Rimokatoličkog crkvi kao jedinoj čuvarici te vjere. Taj je dokument šokirao druge kršćanske crkve. Također je zatražio da se svim političarima koji su bili za pobačaj zabrani bilo kakva aktivnost u Crkvi za vrijeme predizborne kampanje u Sjedinjenim Državama, a zalaožio se i da Turska ne uđe u Europsku Uniju.
Papa Bendikt XIV govori deset jezika i vrlo je dobar pijanst, a omiljeni skladatelj mu je Mozart. U papinskim prostorijama stoga ima vlastiti glasovir. Za Mozartovu glazbu kaže: "Njegova glazba nije samo zabava, u njoj je sadržana cijela tragedija ljudskog postojanja." Za Mozartovu glazbu tvrdi kako je imala velik utjecaj na njega u mladosti te da mu je "duboko ušla u dušu". Pored Mozartovih djela papa Benedikt XIV voli i mačke koje su mu omiljene životinje. U svojoj prvo enciklici "Deus caritas est" (Bog je ljubav) analizira i pokušava pomiriti shvaćanje kršćanske i erotske ljubavi. Neke njegove knjige prevedene su i na hrvatski jezik ("Uvod u kršćanstvo"; "Sol zemlje"; "Bog i svijet"; "Razgovor o vjeri"; "Bog je s nama"; "Vjera - istina - tolerancija"; "Božićni blagoslov"; "Bog Isusa Krista"; "Moj život" (autobiografija); "Duh liturgije"; "U službi istine"; "Nazvao sam vas prijateljima", "U početku stvori Bog"...)