Britanski
političar Tony Blair rođen je kao Anthony Chalres Lynton Blair 6. svibnja
1953. godine u škotskoj prijestolnic Edeinburghu. No, veći dio djetinstva
proveo je u Durhamu, inudstrijskom središtu na sjeveru Engleske. Njegovog
otac Leo Blair, odvjetnik i jedno vrijeme predsjednika Durham Conservative
Associtaion-a, udarila je kap za vrijeme predizborne utrke za britanski
parlament (1963.). Onespobljenost bolešću i postupan oporavak djelovati
će na život njegova srednjeg sina Tonya koji će britansku Laburističku stranku
preoblikovati iznutra i 1997. godine postati prvi laburistički premijer
nakon što je 1979. Margaret Thatcher dovela na vlast Konzervativnu stranku.
Blair je pohađao prestižni edinbruški Fettes College (1966.-1971.) prije nego se upisao na studij prava na St. John's College pri oksfordskom sveulištu 1972. godine. Za vrijeme studija pokazao je intezivan interes za glumu i glazbu, bio je pjevač rock grupe Ugly Rumours, istovremeno je razvijao svoj interes za nacionalnu politiku. Nakon što je diplomirao 1975. Blair je stažirao prvo kod Alexandera Irivinea, inače istaknutog člana Laburističke stranke. Godinu dana kasnije postati će članom odvjetničke komore i zahvaljujući tome dobiti stalno zaposlenje u odvjetničkom uredu Alexandera Irvinea. Ženi se 1980. s Cheire Booth, također odvjetnicom, koju je upoznao za vrijeme stažiranja.
U periodu od 1976. - 1983. radi kao odvjetnik specijaliziran za radno i industrijsko pravo. Laburističkoj stranci pridružio se 1976., ali je vrlo skoro bio razočaran nekim programskim rješenjima stranke, posebice nacionalizacijom industrije i povećanjem utjecaja sindikata. Istovremeno nije blagonaklono gledao na tadašnjeg laburističkog lidera i premijera Jamesa Callaghana (1976.-1979.). Nakon serije radničkih štrajkova Laburistička stranka je svoju poziciju dovela do točke kada je praktično bila pod izravnim utjecajem sindikata. Nezadovoljstvo birača iskoristili su Margharet Thatcher i Konzervativna stranka pobijedivši na izborima 1979. započevši tako dugotrajnu eru vladavine Konzervativne stranke koja će potrajati skoro naredna dva desetljeća. Tu vladavinu konzervativaca okončati će upravo Blair koji će svoj prvi uspješni pokušaj ulaska u politiku započeti 1983., kada je izabran u parlament kao zastupnik Laburističke stranke iz Sedgefielda, mjesta blizu grada Durhama u kojem je odrastao.
Blair je kreirao novi politički smjer stranke koji se odmakao od ljevičarskih ideologija i socijalističkog fokusa koji su karakterizirali stranku kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih. Godine 1988. izabran je u laburstičku vladu u sjeni unutar koje je bio zadužen za sektor energetike i zapošljavanja. Četiri godine kasnije (1992.) na čelo Laburističke stranke dolazi novi lider John Smith koji Blaira promiče na mjesto predsjednika laburističke vlade u sjeni. Na novoj dužnosti zastupa čvrsto stajalište prema kriminalu kojim izaziva vladu konzervativaca, a koju je sada predvodio John Major.
Dvije godine kasnije (1994.) posve neočekivano John Smith umire, a u lipnju iste godine Blair je nakon unutarstračke kampanje izabran na mjesto predsjednika Laburističke stranke. U to doba to nije bila baš najzahvalnija stranačka dužnost jer se osjećao veliki pritisak na vodstvo da osigura pobjedu stranke na nacionalnoj razini nakon što je stranka izgubila četvrte izbore za redom. Kako bi poboljšao izborne rezultate laburista Blair je restrukturirao stranačku strategiju i njezinu političku platformu, mijenjajući mnoge tradicionalne stranačke ciljeve, a s ciljem približavanja stranke što većem broju birača. U temelje stranke ugradio je zalaganje za slobodno tržište i gospodarsku reformu ističući slogan Novi laburisti, nova Britanija. Istovremeno napustio je koncept društvenog vlasništva za koje se stranka sve do tada zalagala pomičući stranku sve bliže političkom centru. Zbog Blairova davanja novog smjera stranci kritičari su ga nazivali Tony Blur i Tory Blair istovremeno optužujući ga kako ništa ne čini da stranka pobijedi na narednim nacionalnim izborima. No, Blairovo agresivno ustrajavanje na modernizaciji stranke uskoro će se pokazati učinkovitim. Samo u prvoj godini njegova predsjedanja strankom članstvo Laburističke stranke naraslo je za više od 150.000 ljudi, dok je rejting stranke u istraživanjima javnog mijenja konstano rastao.
U svibnju 1997. Blair je izbaran za premijera vlade Velike Britanije, pobijedivši na izborima Johna Majora i time okončavši 18 godina dugu vladavinu torijevaca. Pri dolasku na vlast pomogla mu je i vladavina Billa Clintona koji je svoju politiku temeljio na političkom svjetonazoru vrlo bliskom onom Blairovom, a i sam nije krio svoje simpatije prema Blairu. Zanimljivo je da Blair, kojemu je nakon izborne pobjede bilo 47 godina, postao najmlađi britanski premijer nakon lorda Liverpoola koji je premijersku dužnost preuzeo 1812. godine. Nakon što je zasjeo u premijerski stolac Blairovo ustrajavanje na riješavanju dugogodišnjeg konflikta u Sjevernoj Irskoj, investiranje 42 milijuna funti u zdravstvo i obrazovanje, kao i njegovi diplomatski napori u pravcu većeg integriranja Velike Britanije u europsku zajednicu učinili su ga najpopularnijim britanskim premijerom u povijesti. Njegovo protivljenje Slobodanu Miloševiću i srbijanskoj vojnoj najezdi na Kosovu 1999., te zalaganje za vojnu intervenciju NATO saveza na Kosovu povećali su njegov rejting u britanskoj javnosti.
Tijekom obnašanja premijerske dužnosti 20. svibnja 2000. godine Tony Blair i Cherirre Booth dobili su četvrto dijete, sina Lea. Leo je postao prvo rođeno dijete u vrijeme trajanja premijerskog mandata britanskog premijera nakon 152 godine. Tony i Cherirre imaju ukupno četvero djece (Euan, Nicky, Kathryn, Leo).
Unatoč masovnih oboljenja stoke u Velikoj Britaniji, a time i padom popularnosti laburista, koja su poharala Veliku Britaniju 2001. godine Blair je ponovo - ovaj puta s još većom razlikom u broju dobivenih glasova - pobijedio na općim izborima u srpnju iste godine. Kao ključan trenutak Blairove političke karijere pokazati će se teoristički napadi na Ameriku (11. rujna 2001.) i kada će Blairova poltička zvijezda polako gasnuti. Unatoč protivljenju britanske javnosti pa i najbližnih suradnika unutar Laburističke stranke Blair odlučuje postati najodaniji sljedbenik militantne politike Georga W. Busha. Zbog potpore Bushovim nepopularnim potezima nazvina je i "Bushovom pudlicom". To je dovelo do sudjelovanja Velike Britanije u invaziji na Irak (2003.). Dvije godine nakon početka invazije na Irak (2005.) Blair odlučuje raspisati nove izbore računajući kako su oporbene Konzervativna i Liberalno-demokratska stranka preslabe da poluče dobar rezultat, a također i oporba unutar same Laburističke stranke koja ga često javno kritizira. Na izborima laburisti gube veliki broj zastupničkih mjesta, ali ipak uspjevaju održati većinu.
Nakon izborne pobjede uslijedili su još crni danji za Blaira. Kritike su dolazile sa svih strana pa čak i od samih ministara iz Blairove vlade. U svibnju 2006. list The Daily Telegraphy objavljuje da je potpora javnosti Blairu pala na 26 %. Time je on postao najnepopularniji britanski premijer nakon 2. svjetskog rata. Kasnije će ta potpora pasti na 23 % što je najniži postotak potpore premijeru ikada zabilježen u povijesti Velike Britanije. Sve to dovelo je to toga da je u kolovozu 2006. Blair najavio kako će podnijeti ostavku u roku od dvije godine. No, kritike se nisu smanjivale već samo pojačavale, nazivan je neokonzervativcem, "tačerovcem" i "Thatchericinim sinom". Prozivan je i zbog toga što nije najavio točan datum kada će dati ostavku na premijersko mjesto.
Nakon teškog poraza Laburističke stranke na lokalnim izborima (10. svibnja 2007.) Blair je objavio da će 27. lipnja 2007. podnijeti ostavku na mjesto premijera. Istog dana predstavnici UN-a, SAD-a, EU i Rusije imenovali su Blaira posebnim povjerenikom za Bliski istok. Kasnije iste godine (21. prosinca 2007.) Tony Blair prelazi na katoličanstvo, vjeru svoje supruge i njihovo četvero djece. Povukavši se iz aktivne politike njegov angažman na biva zaboravljen pa ga tako prilikom posjeti Maleziji (1. kolovoza 2008.) bivši premijer Malazije Mahathir Mohammad naziva "ratnim zločincem" zbog njegove uloge u ratu u Iraku, rekavši: "Za mene je taj čovjek ratni zločinac. Kroz njegovo zalaganje za rat u Iraku on je ubio više ljudi nego Radovan Karadžić i Saddam Hussein."