Talijanski
pisac i pjesnik. Pretpostavlja se da je rođen 16. lipnja 1313. godine, iako
sasvim točan datum nije nikada utvrđen. Za života bio je blizak prijatelj
s velikim renesansim umjetnikom Francescom Petrarcom. Gotovo je sigurno
da je bio nezakonito dijete fiorentinskog trgovca Boccaccia de Chelina i
nepoznate žene. Rani biografi tvrde kako je njegova majka bila francuska
plemkinja Gianne te da je i sam Boccaccio rođen u Parizu. Danas prevladava
mišljenje da je rođen ipak u Toscani, najvjerovatnije u mjestu Certaldo,
odakle je i njegov otac.
Mladi je Boccaccio odrastao u Firenzi. Njegov otac radio je tvrtki Compagnia dei Bardi koja se bavila trgovinom i bankarskim poslovima. Giovannijev se otac dvadesetih godina 14. stoljeća vjenčao s Margheritom del Mardoli. Godine 1326. seli se u Napulj zajedno s obitelji kada je njegov otac postao šef poslovnice Compagnia dei Bardi u Napulju. Otac je imao želju da se sin bavi istim poslom kao i on, ali Giovanni nije pokazivao ni najmanji interes za trgovinu i bankarstvo. Tako je školujući se za trgovca i bankara izgubio šest godina života. Još šest godina izgubio je nagovorivši oca da financira studij kanonskog prava. Tijekom studija razvio je svoj interes za literaturu tvrdeći da je već u majčinoj utrobi od prirode bio određen za pjesnička razmatranja. Znanja o pjesničkom umijeću stekao je sam učeći vještine pjesništva.
U napuljskom razdoblju života, u kojem se uglavnom oblikuje njegova intelektualna fizionomija i književna kultura, piščevoj je prirodi osobito pogodovala raskošna i galantna sredina anžujskog dvora, gdje je bio prihvaćen zahvaljujući vezama koje je već njegov otac imao s moćnom bankarskom kućom Bardi. Godine 1340. propala je banka obitelji Bardi zato što engleski kralj nije mogao platiti dugove, a zajedno s bankom propao je i novac koji je u nju uložio Boccacciov otac. Pjesnik je bio primoran vratiti se u Firenzu i posvetiti se korisnijem poslu.
Početkom tridesetih godina 14. stoljeća budući tvorac "Decamreona" postao je otac dvoje nezakotine djece (Mario i Giulio). Desetak godina kasnije otac je još jednog nezakonitog dijeteta (Violante) koje je rođeno u Ravenni gdje je Boccaccio bio gost Ostatija I da Polenta (1345. - 1346.).
Prvi Boccaccijevi književni pokušaji bili su roman "Filocolo" (1336.), spjev "Filostrato" (1336.) i poema "Teseida" (1339.). Za njegov književni rad inspirirala ga žena koju će u svojim pjesmama nazvati Fiammettom. Nakon 1340. i narednih pet godina nastaju djela - ekloga "Ninfale d' Ameto", alegorijska poema "Amorosa visione", prozna "Elegia di madonna Fiammetta" i pastoralna pjesma "Ninfale Fiesolano". Sudbonosne 1348. godine dok je kuga nemilice morila Fiorentince započeo je pisati knjigu koja se zove "Decameron". To jedinstveno remek-djelo svjetske književnosti dovršeno je pet godina kasnije. Djelo se sastoji od stotinu novela što ih je, prema okvirnoj fabuli u roku od deset dana ispripovijedalo sedam žena i trojica mladića koji su iz okuženog grada pobjegli u raskošnu vilu na fiesolanskim brežuljcima. Oslobođene klasicističkog, moralizatorskog i zdravorazumskog balasta, te novele sačinjavaju cjelovitu kompoziciju od stotinu živih slika u kojima ne samo da je odražen život jednog doba, nego je izražen, u čitavoj svojoj punoći, i jedan individualan doživljaj smisla (i besmisla) ljudskog postojanja.
U posljednjem razdoblju svoga stvaralaštva Boccaccio je više učenjak nego umjetnik te, osim satire "Corbaccio o labirinito d'amore" (1354.-1355.), piše svoja djela u humanističkom duhu i na latinskom jeziku. Pored toga napisao je i šesnaest ekloga pod naslovom "Bucolicum carmen"; anegdotske zbirke "De casibus virorum illustrium" i "De claris mulieribus". Te petnaest knjiga "De genealogiis deorum gentilium" u kojima je antička mitologija protumačena u njenom povijesnom, alegorijskom, moralnom i simboličkom smislu. Boccaccio je također bio prvi 'dantist'. O davnašnjoj njegovoj ljubavi prema Danteu svjedoče "Trattatello in laude di Dante" (1357. - 1362.) te komentar prvih 17 pjevanja "Pakla".
Boccaccio je uživao veliki ugled i bio je cijenjen kod svojih sugrađana te mu je komuna povjeravala različita putovanja u svojstvu poklisara u Ravenu, Rim i Avignon i drugdje. Boccaccio 1362. doživljava duhovnu krizu izazvanu pozivom nekog redovnika, Gioacchina Cianija, da misli na smrt te da se odrekne svjetovnih interesa pa i književnosti. Posljednje godine života pjesnika je pratila bolest i oskudice. Nisu uspjeli njegovi pokušaji da dobije sigurnu i unosnu službu u Napulju, te se sklonio u Certaldo. Odatle se odazvao pozivu firentinske komune da javno tumači Danteovu "Božanstvenu komediju", ali je tu svoju zadnju djelatnost zbog bolesti morao prekinuti. Umro je u Certaldu, gdje je i sahranjen, 21. prosinca 1375. godine u 62-oj godini života.