Južnoamerički
revolucionar, vojskovođa i državnik Simón Bolívar (ili punim imenom i prezimenom:
Simón José Antonio de la Santísima Trinidad Bolívar y Palacios) rođen je
24. srpnja 1783. godine u Caracasu u današnjoj Venezueli. Obitelj Bolívar
porijeklom je iz malog baskijskog sela La Puebla de Bolibar prema kojem
i nosi prezime. Bolívarovi preci bogatstvo su stekli početkom XVII. stoljeća
uspješno tragajući za zlatom na rijeci Aroa u Venezueli. S obzirom da je
živio u imućnoj obitelji roditelji su mu priuštili najbolje moguće školovanje
te su ga u dobi od 16 godina poslali na naobrazbu u Španjolsku (gdje je
živio u kući svog rođaka markiza Ustariza). U to vrijeme upoznaje se s djelima
Rousseua i Voltairea.
Njihova djela kasnije će imati utjecaj na mladog Bolívara.
U Madridu upoznaje ljubav svog života - Maríu Teresu Rodríguez del Toro y Alaysa. Simónu je bilo 17, a Maríji 19 godina kada je planula ljubav koja će se rezultirati (1802.) brakom. Bračni život otpočeli su u Caracasu, ali idila ne traje dugo jer María ubrzo umire od žute groznice. Oprhvan tugom Bolívar 1804. putuje u Europu. Jedno se vrijeme skrasio u Parizu gdje intezivno živi društevni život, ali u Parizu doživljava još jedno razočarenje. Njegov idol Napoleon okrunio se za cara. Razočaran putuje u Italiju, a odatle u Sjedinjene Države. Putujući kroz SAD u njemu se rađa ideja o Sjedinjenim Državama Južne Amerike. Oko sebe okuplja skupinu mladih aristokrata u cilju ostvarenja ideje o državnom jedinstvu Južne Amerike.
Svjestan svog nedostatnog poznavanja vojničkih vještina Bolívar u pomoć poziva generala Francisca Mirandu. Organiziravši pobunjeničku vojsku Bolívar 5. srpnja 1811. javno traži da se Venezuela proglasi nezavinsom državom. Nacionalna skupština prihvaća Bolívarov zahtjev i uspostavlja se nezavisna republika. Da stvari neće ići kako su pobunjenici planirali dao je naslutiti snažni potres koji je pogodio Caracas te su u njemu stradali brojni vojnici i veći dio vojne opreme. Građani su bili uplašeni, ali Bolívar ih hrabrio uzvikujući na gradskim ulicama: "Ako se priroda ujedinila s tiranijom protiv nas, objavit ćemo rat i njoj!" Pobunjenici još nisu sasvim ni pribrali svoje redove kada je uslijedio španjolski odgovor - jake vojne snage silovito su napale Caracas. Pobuna je ugušena, a republika uništena. General Miranda je zarobljen, a potom uskoro i umire u zatočeništvu. Bolívar je uspio pobjeći na otok Curaçao, odakle tajno prelazi na teritorij, također španjolske kolonije, Nove Granade (današnja Kolumbija) gdje su dio obale nadzirale pobunjeničke snage.
Bolívaru
je povjereno zapovjedništvo nad dijelom vojske koju će ustrojiti i pripremiti
za nove borbe. Ni pola godine kasnije (u prosincu 1812.) Bolívarove snage
napadaju španjolsku vojnu utvrdu u Tenerifi te ju osvajaju. Narednu noć
napadaju još jednu vojnu utvrdu španjolske vojske i opet je osvajaju. Napadajući
iznenada i noću te osvajajući jednu po jednu španjolsku vojnu utvrdu Bolívarova
vojska stječe sve više pristalica i oslobađa sve veći teritorij (do tada
je oslobodio gotovo cijeli teritorij današnje Kolumbije). Potaknut sjajnim
vojnim pobjedama odlučuje zauzeti Caracas, glavni grad Venezuele. Slijede
tri mjeseca gerilskog ratovanja i korak po korak Bolívarova vojska oslobađa
cijelu zapadnu Venezuelu. Broj pristalica sve više raste, a samim time i
veličina Bolívarove vojske koja poprima obrise ustrojene vojske. Došavši
do Caracasa kojeg je branilo 6000 španjolskih vojnika, zapovjednik je odlučio
predati grad bez borbe uvjeren kako je ustanička vojska jednostavno prejaka.
Osloboditelje je narod Caracasa oduševljeno pozdravio na ulicama grada.
U kolovozu 1813. godine Venezuela je po drugi puta proglašena nezavisnom republikom, a nacionalna skupština Bolívaru daje naziv - Osloboditelj Venezuele. Međutim, jake španjolske snage ponovno zaposjedaju Caracas. Bolívarova vojska uzmiče te na koncu Bolívar bježi na Jamajku, a potom i na Haiti (1815.) gdje traži pomoć haićanskog vođe Alexandra Pétiona. Haićani pružaju pomoć Bolívaru nakon što se on obvezao osloboditi robove. Godine 1816. po treći puta, iskrcavši se na obalama Venezuele, Bolívar diže ustanak napadom na mjesto Angostura (danas: Ciudad Bolívar). Borbe pobunjenika i španjolske vojske rasplamsavaju se, a svoj vrhunac dostižu 1819. u bici kod Boyacá kada pobunjenici osvajaju Novu Granadu. Dvije godine kasnije, 7. rujna 1821. godine, pobunjenici stvaraju državnu tvorevinu Veliku Kolumbiju (federacija Venezuele, Kolumbije, Paname i Ekvadora). Za predsjednika novonastale države izabran je Bolívar, a na mjesto dopredsjednika izabran je Francisco de Paul Santander.
I kada je bio skoro pa korak do ostvarenja sna o jedinstvu svih južnoameričkih država taj se san raplinuo poput mjehura od sapunice. Mlade države, do tada jedinstvene u borbi protiv španjolske okupacije, sada su se počele međusobno sukobljavati. Razočaran nejedinstvom novonastalih država, te osumnjičen da se želi proglasiti za monarha, dao je ostavku na mjesto predsjednika i odlučio napustiti Južnu Ameriku. Iz Bogote je na konju krenuo u dragovoljno progonstvo na Jamajku. Putem kojim je prolazio stajale su ili klečale tisuće ljudi, često neutješno plačući. Ukrcao se na brod i zaplovio prema odredištu, ali na brodu se Bolívaru stanje iznenada pogoršalo (bolovao je od tuberkuloze) te je kapetan broda zapovijedio povratak u Južnu Ameriku. Bolívara su iskcrali u Kolumbiji u mjestu Santa Maria. Tu je i preminuo 17. prosinca 1830. godine. Dvadeset godina kasnije Bolívarovi posmrtni ostaci svečano su prenešeni u rodni Caracas, gdje su pred stotinama tisuća ljudi i izaslanicima svih zemalja koje je oslobodio, njegovi posmrtni ostaci ispračeni su na posljednji počinak.
Unatoč neostvarenju njegova sna Bolívara i danas u Južnoj Americi zovu Osloboditeljem domovine (Libertador de la Patria) i George Washington Južne Amerike. Uspomena na njega i njegovo djelo živi u mnogobrojnim spomenicima diljem Južne Amerike te u imenu države Bolivije (nekadašanji Gornji Peru) i nazivu venezuelskog novca - bolivar.