Austro-ugarski
feldmaršal i jedan od najpoznatijih i generala u Prvom svjetskom ratu Svetozar
Borojević rođen je 13. prosinca 1856. godine u selu Umetići nedaleko Hrvatske
Kostajnice. Sklonost ka vojničkom pozivu naslijedio je od oca Adama. Njegov
otac također je bio časnik u činu natporučnika, a za svoje vojničke podvige
odlikovan je i srebrnom medaljom za hrabrost. Već nakon završene pučke škole
mladi Borojević upisuje se na vojnu akademiju u Kemenitzu (kasnije Grazu).
Po završetku školovanja vrlo brzo napreduje u vojnoj hijerarhiji te postaje
zapovjednikom Hrvatskog domobranstva. Prvotno je svoj vojnički talent iskazao
u austrijskoj okupaciji Bosne i Hercegovine te opsadi Sarajeva 1878. godine.
Za to je nagrađen promaknućem u čin natporučnika.
Time je sam početak karijere budućeg vojnog junaka kreno strelovito ka vrhu. No, uskoro će Borojevićeva karijera biti još sjajnija. Nakon što se dodatno školovao (1887.-1891.) postavljen je na dužnost instruktora Vojne akademije. Ustrajava na redu, disciplini i timskom radu, pa biva promaknut u čin satnika. Promaknuća s vremenom postaju sve češća te tako 1897. dobiva čin pukovnika. Nešto kasnije (1889.) i u privatnom životu bilježi uspjehe - ženi se Leontinom, kćerkom obersta Friedricha Rittera von Rosnera. U tom braku dobiva sina kojem daje ime po svome djedu - Friedrich. Uskoro (1905.) dobiva - zbog vojničkih zasluga - titulu von. Perspekitvni Borojević 1914. postaje zapovjednik Šestog armijskog korpusa na galicijskoj bojišnici gdje zaustavlja rusko napredovanje nedaleko mjesta Limanova. Štoviše, 10. studenoga 1914. oslobodio je utvrdu Pszemysl. Njegovi su vojnici čvrsto držali položaje na Karpatima i spriječili ruski proboj ka Bratislavi i Budimpešti. Godine 1915. postaje zapovjednikom Pete armije na talijanskoj bojišnici. Tada drugi istaknuti austro-ugarski general Conrad von Hotyendorf ustrajava na tome da se austro-ugarska vojska povuče i prepusti značajan dio Slovenije talijanskoj vojsci, tvrdeći kako je taj dio teritorija nemoguće obraniti. Borojević se takvom potezu oštro usportivio i sa svojih tridesetak bojni ostaje braniti granicu Slovenije odlučno tvrdeći kako će slovenski vojnici svoju vještinu i hrabrost pokazati upravo kada bude trebalo braniti slovenske granice. Borojevićev plan dopao se caru i kralju Franju Josipi I tako da mu je prepušteno zapovjedništvo na rijeci Soči duž koje se protezala jedna od najznačnijih bojišnica Prvog svjetskog rata. Zbog tih uspjeha Borojevića su u Austro-Ugarskoj nazivali 'vitezom sa Soče', dok su ga njegovi vojnici zvali 'naš Sveto'.
Svoju
vojničku sposobnost i genijalnost iskazao je već pri prvom napadu Talijana.
Talijnski grof Luigi Cadorne u napadu je predvodio 336 talijanskih bojni,
nasuprot tridesetak Borojevićevih. Unatoč tome napad je uspješno odbijen.
Kasnije će Talijani u još 11 navrata pokušati bezuspješno probiti crtu bojišnice.
Zahvaljujući otporu koji je pružao talijanskim snagama u više navrata je
promaknut i odlikovan da bi na kraju bio promaknut u čin feldmaršala. No,
to nije bilo sve jer car ga je odlikovao skoro svim medaljama i odličjima
kojima ga je mogao odlikovati. Postao je, naravno, izrazito popularan i
u Sloveniji jer je obranio crtu slovenske države. Za taj čin ponovno je
odlikovan i time stječe pravo korištenja dometka freiherr ili u njegovom
slučaju barun, jer je već koristio dometak von. No, poznat po svojoj tvrdoglavosti
odbija taj naziv i traži naziv grofa. Međtuim, to mu nije odobreno.
Borojević čvrsto drži crtu obrane sve do 1918. kada bojišnicu napuštaju mađarski vojnici. Potom je kod mjesta Tagliamento reogranizirao svoje postrojbe. Nakon potpisanog primirja i povlačenjea u Velden Borojević predlaže caru da sa svojim trupama umaršira u Beč kao posljednju crtu obrane. Car je ovu ponudu odbio. Nakon konačnog sloma Austro-Ugarske odstupa s dužnosti u prosincu 1918. godine. Nakon završetka rata, kao Hrvat, odlučio je postati građaninom novonastale Države Srba, Hrvata i Slovenaca. Međutim nije bio naročito dobrodošao kod novih vlasti te se stoga odlučio vratiti u Austriju. S obizrom na prvotnu odluku nije primao mirovnu niti od Austrije niti od Države SHS te je živio u siromaštvu. Njegov jedini novčani prihod bila je novčana naknada na koju je imao pravo svatko tko je odlikovan ordenom Reda Marije Terezije. Umire u bolnici u Klagenfurtu 23. svibnja 1920. godine. Tijelo Svetozara Borojevića von Bojne preveženo je u Beč gdje je sahranjen u grobnicu na središnjem bečkom groblju (Zentralfriedhof) koju je platio car Karl.
Brojni vojni analitičari i povjesničari okarakterizirali su ga kao najvećeg defanizvnog vojnog stratega Prvog svjetskog rata. O njegovu životu Hrvatska radio-televizija snimila je dokumentarni film.