Godine 1869. u slavonskom selu Bare (danas: Slavonske Bare) nedaleko Orahovice rodio se Jovan Stanisavljević kao dijete Ike i Prokopija Stanisavljevića. Do svoje desete godine Jovan je bio posve obično i prosječno seoske dijete, a onda 1879. Jovanu umire majka. Otac se potom ponovo ženi te u kuću dolazi maćeha. S maćehom se nikako nije slagao, a pored toga otac je odlučio da Jovan neće nastaviti školovanje. Budući najpoznatiji slavonski odmetnik nije se htio pomiriti s time da će postati običan seljak te odlazi u Osijek na bravarski zanat.
Nesuđeni bravar bolje sreće nije bio ni u Osijeku jer školovanje prekida rat i poziv za novačenje u Austro-Ugarsku vojsku, točnije 28. pukovniju domobranske pješadije. Mladi Stanisavljević nije bio oduševljen prvom crtom bojišnice te krivotvori svoje isprave i postaje natporučnik Fet koji po odobrenju satnika Horvata ide na lječenje i odmor. To mu omogućava siguran odlazak iz Osijeka, a krivotvoriteljske sklonosti i sposobnosti pružaju mu siguran izvor novčanih prihoda. Uskoro zatim počinit će svoje prvo ubojstvo i započeti karijeru odmetnika. Koristeći se pozicijom vojnog časnika ubija udvarača svoje djevojke Katike. Zbog počinjenog ubojstva seoski knez Stanko Bošnjak prijeti mu uhićenjem, na što mladi Stanisavljević odgovora tako što ga proglašva narodnim izrabljivačem i ubija ga na kućnom pragu uz povike: "Pravda je zadovoljena!"
Ima je tek 22 godine, a već je ubio dva puta! Zbog svojih zlodjela osuđen je na smiješno malu kaznu - četiri godine robije u Zemaljskoj kaznionici u Srijemskoj Mitrovici. U kaznionici nije tretiran kao dezerter-ubojica već kao običan krimilanac, iz čega je proizilazio blaži zatvorski tretman. Stoga je jednog dana dobio odličnu priliku za bijeg kada je doveden u zgradu Općine na cijepanje drva. Nakon Čarugina bijega upravnik zatvora Josip Furlanović raspisao je potjernicu za njim u iznosu od 5000 dinara. Čaruga se skrasio u gustim slavonskim šumama koje su sve do zime bile odlično utočište. Kako je zima bivala sve jača moralo se ulaziti u sela da bi se prehranio. Navratio je i u svoje rodno selo, ali nije bio dobrodošao. Utočište nije mogao pronaći u selu te se pridružio razbojničkoj družini 'Kolo gorskih tića' pod vodstvom Bože Matijevića (zvanog Crveni Božo) koja je harala slavonskom planinom Krndijom.
Članovi razbojničke družine 'Kolo gorskih tića', kojoj se sada pristupio i Čaruga, bili su tzv. zeleni kaderaši koji su pod izlikom borbe protiv kapitalizma i promjene državnog ustrojstva te stvaranja jedinstvene države Južnih Slavena, pljačkali bogate Slavonce. Tako su se, primjerice, u ljeto 1920. preobukli u žandare i upali u selo Bokšić, orobili trgovca Natana Schlosbergera i ubili ga. Zatim su napali grofa Draškovića iz Slatine, opljačkali ga za 1000 kruna i naredili mu da im isplati još 2000 kruna kada mu pošalju pismo. Nisi se libili ni orobljavati svećenike, te su tako pokušali orobiti i zastrašiti svećenika u Punitovcima koji je uspio prevariti jednog člana njihove odmetničke družine, izvjesnog Miju Rebića. Zbog toga je, prema internom zakonu družine, Mijo Rebić ubijen. Ubio ga je osobno Čaruga.
Sve osornije razbojničko društvo svojim čestim krvavim pljačkaškim pohodima natjeralo je vlasti da 1920. proglase izvanredno stanje u Slavoniji. To je rezultiralo pogibijom Crvenog Bože u jednoj od žandarskih zasjeda. Vodstvo kriminalne skupine preuzeo je Čaruga, ali se ubrzo odlučio primiriti shvativši da je situacija postala krajnje ozbiljnja. Prikrio se u mjestu Donja Andrijevica gdje je radio u pilani kao šumski radnik. Među šumskim nadničarima upoznao je šaroliko društvo među kojima je vrbovao nove pripadnike za svoju odmetničku družinu. U listopadu 1920. pljačkaju skladište tvrtke Gutman kod Nove Bukovice, a pred zimu u selu Poreč (kod Donjeg Miholjca) pljačkaju ciganskog kneza Stevu Šajina, otevši mu 16.000 dinara i ubivši mu sina. Pljačkaju potom i njegovog brata Tošu Šajina kojem kradu 32.000 dinara. Pred zimu Čaruga raspušta družinu do proljeća 1921. godine.
Družina se okuplja u proljeće, sada nešto veća i šarolikija. Pripremavši se za nove pljačkaške pohode Čaruga za potrebe družine u Osijeku, u zavodu S. Weiss i D. Hermann, kupuje nove vojne i žandarske odore. Obučena i naoružana banda krajem svibnja napada kočiju pakračke tvrtke Pakrac, kojom se prijevoze plaće za radnike. Odmetnici u tom pljačkaškom pohodu ubijaju Bertolda Bindera i Pavla Sekeljija te bježe na Papuk s plijenom od 32.000 dinara. Banditska idila traje do ljeta 1921. kada član bande Jozo Matota izdaje Čarugu žandarima, ali ovaj uspijeva izbjeći žandarima i otkriva izdaju. Na osnovu članka 8. zakona družine Čaruga ubija Matotu u selu Krešković. Čaruga nije trpio izadju, ali ni rivalstvo. Tako je ubio i Radeta Ratkovića koji je pljačkao u okolici Kreškovića predstavljajući se kao Čaruga.
Potjere za Čarugom postaju sve su češće, a glava sve više na koncu te Čaruga smišlja novi plan - u srpnju 1922. odlazi u Zagreb gdje se, zahvaljujući razbojničkom plijenu, predstavlja kao bogati gospodin iz Vinkovaca. U Zagrebu je živio mirnim životom i liječio se kod doktora Mije Pešla od sifilisa. Povjerenje koje se imao kod dokotora i njegove supruge išlo je čak dotle da im je čuvao sina dok su oni odlazili u kazalište i druga društvena događanja. Istovremeno s jednim članom odmetičke družine, kojeg je predstavljao kao svog brata Marka, postaoje vojni liferant 17. pješadijskog puka Vojvoda Mišić. Međutim, nova uloga lojalnog i dobrostojećeg građanina bila je samo krinka jer se Čaruga i dalje bavio svojim prijašnim poslom.
Pohlepa Čaruge i drugova pokazala se kobnom 14. listopada 1923. kada je u Ivankovu (kod Vinkovaca) napao posjed vukovarskog grofa Eltza. Pokušali su obiti veliku čeličnu kasu, ali nisu uspijevali. Pri tome su ubili nadlugara Franju Pirkmajera, ali nisu opazili da je stari kočijaš Mato Kaufman uspio kradomice pobjeći i pozvati žandare. Došlo je do oružanog sukoba, a pljačkaši su pobjegli, ali bez plijena. Nakon ovog zločina Čaruga je ucijenen na 120.000 dinara, živ ili mrtav! To je rezultiralo skorim Čaruginim uhićenjem. U zoru 27. veljače 1925., u dvorištu Kraljevskog sudbenog stola u Osijeku vješala i preko 3000 ljudi čekali su na Jovana Stanisavljevića Čarugu. Kada ga je općinski činovnik prozvao: "Jovan Stanisavljević!", Čaruga je nadodao: "Ja sam Jovan Stanisavljević Čaruga... Moj naklon, gospodine krvniče... Zbogom narode, Čaruga putuje!" Sahranjen je na osječkom Aninom groblju, a o njegovu grobu sada se brine Poglavarstvo grada Osijeka.
Predstavljao se raznim imenima u raznim prigodama, kao Jovo Stanisavljević, Nikola Drezgić i Mile Barić. Zvali su ga 'Gorski tić' i 'Slavonski Robin Hood', ali je ostao zapamčen kao Čaruga. Ostalo je zapisano da je bio srednjeg rasta te da je imao crne brkove i kosu, tamne oči te bio vitak, hitar i brz na oružju. O njemu i njegovom odmetništvu napisano je više knjiga, a redatelj Rajko Grlić je snimio i film.