Hrvatski
humanist i pjesnik Ivan Česmički (rođen kao Johanni de Chesmicze) ili latinizirano
Janus Pannonius rođen je 29. kolovoza 1434. u braku Petra i Barbare. Zna
se da je Ivan Česmički imao još dva brata i barem jednu sestru. Nakon očeve
smrti o djeci se skrbi njihov ujak Ivan Vitez od Sredne. Majka će doživjeti
60 godina i umrijeti će 10. prosinca 1463. godine.
Do danas nije utvrđeno točno mjesto rođenja Ivana Česmičkog. Prvotno se držalo da je rođen u mjestu Česmica u okolici Čazme. Međutim, sve više prevladava mišljenje da se rodio ili u selu Kešinci kod Đakova ili pak u selu Kestinci (selo više ne postoji) u okolici Aljmaša kod Osijeka. Uporište za ovu posljednju pretpostavku nalazi se u njegovim stihovima gdje tvrdi kako se njegovo mjesto rođenja nalazi u blizinu ušća Drave u Dunav. Nakon što je ujak preuzo skrb o Ivanu (imao je tek 13 godina) šalje ga na školovanje u Italiju gdje će provesti narednih 11 godina. Sedam je godina proveo u Ferrari kod učitelja Guarina Guarinija gdje je vrlo dobro naučio latinski i grčki jezik. Potom je četiri godine studirao Padovi i postao doktor kanonskog prava.
Po svršetku školovanja vraća se u domovinu te s nenavršenih 26 godina života, postaje pečuški biskup (1459.), a 1458. kralj Matija Korvin poziva ga na svoj dvor u Budim gdje će ostati do 1490. Stječe veliko kraljevo povjerenje i dobiva mnoge važne zadaće. Godine 1465. kralje ga šalje u Rim kao vođu izaslanstva koje dolazi pozdarviti novoizbaranog papu Pavla II (1465.). Kraljevsko izaslanstvo poklonilo se papi i ujedno zatražilo pomoć u borbama s Turcima. Posjet Rimu koristi da obnovi stara prijateljstva i pozove talijanske znanstvenike da u ondašnjoj Mađarskoj osnuju sveučilište i time udara temelje pečuškom sveučilištu. Česmički sudjeluje i u Korvinovu ratnom pohodu na Bosnu, a nešto kasnije i u pohodu protiv češkog kralja Podebrada (1468.). Godinu dana nakon toga postaje, zajedno s Ivanom Thuzom, slavonski ban. Međutim već naredne godine obojica su smjenjeni.
Potom se pridržuje skupini hrvatskih i mađarski plemića koji kuju urotu protiv sve veće kraljeve želje za neograničenom vlašću te dižu oružanu pobunu (1471.) i nude prijestolje princu Kazimiru Jageloviču, sinu poljskog kralja. Urota propada te urotnici moraju bježati. Ivan Česmički 15. ožujka napušta Pečuh i kreće put Italije. Privremeno utočište pronalazi kod zagrebačkog biskupa Osvalda Thuza na Medvedgradu. Tu i umire 27. ožujka 1472. i prvotno je pokopan u crkvi pavlinskog samostana u Remetama. Godinu dana kasnije tijelo Ivana Česmičkog u tajnosti je prenešeno u Pečuh i skriveno. Osam godina kasnije (1481.) u Pečuh dolazi Matija Korvin i saznaje za skriveno tijelo Ivana Česmičkog te naređuje da se tijelo pokopa na zasluženo mjesto.
Godine 1991. pri arheološkim radovima u pečuškoj prvostolnici kopajući jarak širok tri metra znanstvenici pronalaze grobove. U grobu koji se nalazio ispod gornjeg oltara (gdje se obično pokapaju biskupi) znanstvenici nalaze kostur čovjeka u dobi između 30 i 40 godina. Kostur je ležao u katranom premazanoj škrinji s prekriženim rukama. Pokraj desne noge kostura pronađena je papinska bula iz 1446., a obzirom da je Ivan Česmički tada boravio u Rimu, pretpostavlja se kako je riječ upravo o njegovim ostacima.
Još u ranoj mladosti počeo je pisati pjesme, prvenstveno elegije. U njima opisuje stvarno događaje, ali djelom i imagirane. No, piše i epigrame, panegirike, zahvalnice i svadbene pjesme. Prevodio je s grčkog na latinski djelove Homerove Ilijade te djela Demostena, Plutarha i Plotina. S književnog stajališta zanimljiva su i njegova pisma upućivana prijateljima u Dubrovnik i Trst. Danas je on najveći pjesnik ranog hrvatskog humanizma te nezaobilazna ličnost međunarodnih antologija novolatinskog pjesništva. Pečuško sveučilište danas nosi njegovo ime, kao i jedna pečuška gimnazija, a 1972. u Pečuhu mu je podignut i spomenik.