Crnogorski
revolucionar Vladimir Dapčević rođen je 1917. u selu Ljubotinj u Crnoj gori.
Gimnaziju je pohađao na Cetinju, ali je zbog organizacije učeničkog štrajka
isključen iz škole. U mladosti čita knjige komunističko-socijalne tematike,
uglavnom djela Marxa, Engelsa, Lenjina
i Plehanova te upija komunističke ideje. U dobi od 16 godina postaje članom
omladinske organizacije komunisitčke stranke. Iste je godine i prvi puta
uhićen. Godinu dana kasnije (1934.) primljen je u Komunističku partiju Jugoslavije
(KPJ). Često je sudionik komunističkih prosvjednih skupova, a 1935. sudjeluje
na prosvjednom skupu u Cetinju gdje je iznova uhićen. Nakon što su ga policajci
surovo pretukli osuđen je na mjesec dana zatvora. Po izlasku iz zatvora
pokušava nastaviti školovanje u Podgorici, Nikšiću i Prizrenu, ali zbog
svojih prokomunističkih aktivnosti na koncu je izbačen iz svih škola u Kraljevini
Jugoslaviji. S druge strane, partijski drugovi izabiru ga za organizacijskog
sekretara Pokrajinskog komiteta SKOJ-a.
Tijekom 1936. policija masovno uhićuje članove KPJ, a crnogorski komunisti uzvraćaju uličnim prosvjedima. To dovodi do sukoba s policijom u kojima je ubijeno 12 prosvjednika, 50-ak ih biva ranjeno, a 400 uhićeno. Stranački vrh zapovijeda prekid prosvjeda, a Dapčević se predaje policiji. Nakon toga je u sarajevskom zatvoru zatočen četiri mjeseca. Godinu dana kasnije prijavljuje se kao dragovoljac za odlazak u Španjolsku gdje plamti građanski rat. Međutim policija doznaje za organizirani odlazak dragovoljaca u Španjolsku te ih sve uhićuje. Polaganje mature ipak mu je dopušteno 1939. u Kotoru. Iste godine upisuje se na Tehnološki fakultet u Beogradu, gdje među studentima širi komunističke ideje te organizira prosvjedne skupove. U jednom od tih skupova teško je ranjen u glavu. Vrhovništvo komunističke stranke šalje ga 1940. u Boku Kotorsku sa zadaćom širenja komunističke djelatnost te da organizira komuniste u okviru KPJ. Ispostaviti će se da taj zadak nije nimalo lak jer frakcijske borbe unutar same stranke dovode do raspuštanja Okružnog komiteta stranke na Cetinju. Potom odlazi u Beograd gdje dočekuje 6. travnja 1941. i bombardiraje Beograda. Njemačka agresija na Kraljevinu Jugoslaviju započela je, a Dapčević odlazi u Crnu Goru i radi na organizaciji oružanog otpora.
Bilo je tri sata ujutro 13. srpnja 1941., Vlado Dapčević podigao je pušku i rekao: "Ajde, sa srećom, da počnemo!" Započeo je napad na Čevo, a time i oružani ustanak u Crnoj Gori. Unatoč njegovom predanom radu na dizanju ustanka i sudjelovanju u ustaničkim napadima isključen je iz stranke. No, to ne smanjuje njegov borbeni žar te kao borac Lovćenskog bataljuna sudjeluje u napadu na Pljevlju i biva ranjen. Nešto kasnije nazoči formiranju Prve proleterske brigade u Rudom te sudjeluje u Igmanskom maršu. Početkom 1942. u Foči je ponovno primljen u KPJ i postavljen za komesara Drinskog dobrovoljačkog odreda. Sredinom 1942. napreduje te je imenovan zapovjednikom prve satnije Lovćenskog bataljuna. Međutim zbog kritiziranja KPJ ponvono je isključen iz stranke te mu je oduzet čin. Postaje zapovjednik bomaške desetine i sudjeluje u njihovim akcijama do kraja 1942. kada je opet ranjen. Sudjeluje i u dvije najveće bitke 1943. na Neretvi i Sutjesci. Nakon hrabrog držanja u ovim bitkama po treći puta je primljen u KPJ te imenovan komesarom Sedme krajiške brigade. Naredne godine (1944.) imenovan je komesarom časničke škole pri Vrhovnom štabu partizanskih snaga. Nedugo potom postaje komesar Desete divizije i samim time predsjednik divizijskog Prijekog suda. Kraj Drugog svjetskog rata dočekuje s činom potpukovnika. Po završetku rata postaje nastavnik na Višoj partijskoj školi, a 1947. postaje načelnik Uprave JNA za agitaciju i propagandu.
Godine 1948. dolazi do sukoba Tito - Staljin. Informbiro donosi rezoluciju kojom optužuje Tita da je napustio komunsitičke ideale. Dapčević prihvaća stavove iznešene u rezoluciji, ali se našao u manjini. Vidjevši da većina ne dijeli njegovo mišljenje pokušava pobjeći iz Jugoslavije. Zajedno s general-pukovnikom Branetom Petrićevićem pokušava pobjeći u Rumunjsku ali bjegunci bivaju otrkiveni i tom prilikom Petričević gine. Dapčević se vraća u Beograd i jedno se vrijeme krije te nešto kasnije pokušava pobjeći preko mađarske granice. No, biva uhvaćen. U istražnom zatvoru provodi 22 mjeseca i na kraju biva osuđen na 20 godina zatvora. O tome što ga je nagnalo podupre rezoluciju Informbirao kasnije će reći: "Ali, bez obzira na sve te visoke položaje, visoku plaću, razne privilegije, u tom periodu sam bio najnezadovoljniji. Muka mi je bilo od svega onoga što se dešavalo pred mojim očima. Odmah je počela grabež za vlast, položaje, privilegije. Počela je korupcija neviđenih razmjera. A ton svemu tome davao je Tito. Gurao ih je na položaje, uvaljivao u privilegije i tako ih vezivao za sebe."
Od lipnja do 6. prosinca 1956. boravi u logorima u Staroj Gradišci, Bileći i na Golom otoku. Tijekom uzništva izložen je sustavnoj torturi, a sve kako bi se odrekao svojih političkih uvjerenja. S grupom istomišljenika 1958. bježi u Albaniju. U Albaniji pak dolazi do sukoba među prebjezima. Većina želi otići u Sovjetski Savez, dok Dapčević s manjom skupinom želi započeti oružanu borbu u Jugoslaviji. Poslije nekoliko mjeseci albanske ih vlasti prebacuju u Sovjetski Savez. Jugoslavenskim emigrantima nudi se nastavak školovanja ili prihvaćanje odgovarajućeg posla. Dapčević sve to odbija te nastavlja svoje političko djelovanje čvrsto ostajući pri svojim stavovima. Nakon izbijanja kubanske krize organizira komunističke dragovoljce za odlazak na Kubu. Kubanske vlasti odoboravaju vize dragovoljcima, ali sovjetske vlasti ne dopuštaju im napustiti sovjetski teritorij. Nakon 22. kongresa KPSS-a Dapčević je podržao stav albanskih i kineskih komunista koji su KPSS optužili za revizionizam. Nedugo potom Dapčeviću stiže upozorenje da prestane sa svojim aktivnostima.
Nakratko se smiruje i živi u Odesi gdje radi na doktorskoj tezi o povijesti jugoslavenskog radničkog pokreta. Rat u Vijetnamu se rasplamsava i on 1965. kao dragovoljac želi otići u Vijetnam, ali ga sovjetske vlasti opet priječe. Razoračan napušta Sovjetski Savez 1966. i odlazi u Zapadnu Europu. Kako bi se prehranio radi najteže fizičke poslove, a istovremeno pokušava među jugoslavenskim gastarbajterima proširiti svoje ideje, ali bez većeg uspjeha. Više puta uhićen je i protjerivan iz jedne u drugu zemlju pa tako živi u Nizozemskoj, Švicarskoj, Francuskoj i na kraju u Belgiji koja mu 1969. odobrila stalni boravak. U Belgiji se povezuje s marksističko-lenjinističkim strankama u zapadnoj Europi te aktivno sudjeluje u njihovu radu. Zbog njegovog političkog djelovanja 1973. na njega je pokušan atentat.
Dvije godine kasnije (1975.) zahvaljujući suradnji jugoslavenske i rumunjske policije u Bukureštu je kidnapiran i prebačen u Jugoslaviju. U Jugoslaviji je prvotno osuđen na smrt, ali mu je kazna ubrzo smanjena na 20 godina zatvora. U zatvoru je proveo 18 godina i u lipnju 1988. pušten je iz zatvora u Požarevcu i protjeran iz Jugoslavije. Nakon ukidanja zabrane povratka 1990. vraća se u Jugoslaviju i javno nastupa ukazujući na opasnost izbijanja rata i raspada Jugoslavije. Uskoro osniva stranku Nova KPJ, ali ova se stranka uskoro raspada te 27. ožujka 1992. osniva novu stranku - Partiju rada. Tijekom srpske agresije na Hrvatsku i BiH kritički istupa protiv Miloševićeva režima boreći se za zaustavljanje srbijansko-crnogorske agresije i zalažući se za nezavisnu Crnu Goru. Umire 12. srpnja 2001. u rodnoj Crnoj Gori.