Hrvatski
sportski novinar i reporter Mladen Delić rodio se kao prvo od četvero djece
Pavla i Perine 15. siječnja 1919. u Sinju. Po uzoru na oca, koji je svirao
činele, maštao je o karijeri glazbenika. Takvu želju poticao je dijelom
i otac koji mu je prije polaska u prvi razred osnovne škole darovao bubanj.
Mladen se potom danima nije odvajao od bubnja i nakon tjedan dana upornog
lupanja po bubnju uništio je bubanj. Vidjevši uništen instrument otac se
toliko naljutio na sina da mu je bubanj nabio na glavu. Po navršetku sedme
godine života silno je želio naučiti svirati klavir te je stoga zahtjevao
da se upiše u glazbenu školu. Nakon tri godine odustao je od glazbe jer
je otkrio novu ljubav - sport. U samim sportskim počecima vježboa je u Sokolu
te je 1943. ostvario svoj najveći sportski uspjeh - postao je prvak Splitske
župe u višeboju. Trenirao je nogomet u sinjskom nogometnom klubu Junak,
u zagrebačkoj Slaviji trenirao je košarku, a u HAŠK-u je trenirao atletiku.
Kasnije će postati atletski i sprotski sudac te obnašati razne dužnosti
u brojnim sprotskim društvima. Postati će i članom Odobra za rekorde i pravila
Međunarodne atletske organizacije, a baviti će se i proučavanjem povijest
sporta te objaviti nekoliko knjiga o sportu.
U rodnom Sinju pohađao je gimnaziju, a večeri je provodio radeći kao konobar i tako pomažući ocu u obiteljskom obrtu. Pred kraj gimnazijskih dana bio je siguran da želi studirati arhitekturu. No, otac ga je uvjerio da u arhitekturi nema baš sjajnu budućnost te ga poslao u Beograd na studij prava gdje je apsolvirao, ali studij nikada nije zaršio. U Beograd je završio i Školu za tjelesni odgoj i sport 1938. godine. Svoju strast umjesto u pravu pronaći će u sportskom novinarstvu. No, prije toga će biti nastavnik tjelesnog odgoja i sporta u Domobranskoj zastavničkoj školi (1941.-1945.), a potom i predavač je na Višoj školi za fizičku kulturu u Zagrebu (1946.-1948.). Poslije 1948. tajnik je Fiskulturnog saveza Hrvatske. Sportskim novinarstvom počeo se baviti netom nakon Drugog svjetskog rata pišući za listove Narodni sport i Borba te praveći priloge za tadašnji Radio Zagreb. Prvi sportski prijenos radio je 1947., a profesionalni sportski novinar postao je 1950. godine. Iste je godine utemeljio sportsku redakciju Radio Zagreba. Za tadašnju Televiziju Zagreb pripremao je i vodio prve sportske emisije, a 12. svibnja 1957. komentirao je prvi prijenos u povijesti hrvatke televizije - nogometni susret Jugoslavije i Italije. Zanimljivo je da je istovremeno komentirao ovaj prijenos i za radio i za televiziju.
Karijeru je započeo nogometom i isto je tako završio 1984. oprostivši se na Europskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj drhtavim glasom: "Dragi gledaoci, danas se opraštam od vas. Molim vas, oprostite mi na pogreškama koje sam godinama činio." Poslije će priznati kako mu je malo nedostajalo da se rasplače kao malo dijete. Taj oproštaj kasnije će isticati kao jedan od najtežih trenutaka u životu. Tužniji mu je bio jedino dan kada je umrla njegova supruga Marija. Nju, koja mu je bila najpouzdaniji oslonac, najbolji prijatelj i najoštriji kritičar, upoznao je u Zagrebu koncem 2. svjetskog rata. Rekao je da se zaljubio u njene oči, a da je ostatak života volio je njezinu dušu. Marija mu je rodila kćerku Dunju koja se za oca brinula u njegovim najtežim danima, a oni su došli 1995. godine. Nakon što mu je ugrađen pacemaker morao je 2003. na operaciju lijevog kuka. Iako je oporavak isprva tekao jako dobro zdravlje mu se iznenada jako pogoršalo. Posljednju godinu života proveo je prikovan za krevet u privatnom umirovljeničkom domu. Kada je umro, 22. veljače 2005., bilo mu je 86 godina. U svojoj 40 godina dugoj karijeri sportskog komentatora nije ni jedan dan bio na bolovanju.
Napravio je 1500 radijskih i TV prijenosa, prvi je demonstrirao rad magnetoskopa, izvještavao je sa šest ljetnih i sedam zimskih olimpijskih igara te prenosio šest svjetskih nogometnih prvenstava. Za svoj je rad 1994. primio i nagradu za životno djelo. I danas je ostala upamćena i često citirana njegova rečenica: "Pa, ljudi moji, je li to moguće?" Uzvik koji je upotrijebio nakon uzbudljive završnice kvalifikacijske nogometne utakmice između Jugoslavije i Bugarske 22. prosinca 1983. u Splitu. Kada su već svi bili uvjereni da će utakmica završiti rezultatom 2:2 pogodak Radanovića i neočekivano vodstvo Jugoslavije 3:2 (i samim tim plasman na Europsko prvenstvo 1984.) izmamili su i danas čuvenu Delićevu rečenicu.
Zbog simpatičnih pogrešaka koje su mu se dešavale proglašen je Mister Lapsusom. Njegov komentar je bio: "Tko radi taj i griješi." Publiku je obožavao, zbog nje je vikao, smijao se, živcirao i skakao. Za vrijeme prijenosa vrata komentatorske kabine uvijek je držao otvorenima jer je želio imati kontakt s gledateljima. Prigovarali su mu da svojim euforičnim prijenosima gledatelje pred TV ekranima tjera da se vesele i pate zajedno s njim. Njemu je to bio i cilj. Zbog buke navijača mislo je da slušatelji neće čuti pa je često vikao u mikrofon. Smatrao je da komentator svojim glasom i izražavanjem mora doprijeti do srca onih koji u papučama sjede kod kuće ispred televizora. Prilikom svakog prijenosa gledatelje je morao trgnuti, uzbuditi i intrigirati. Nije dopuštao ravnodušnost. Kritičari su mu spočitavali da je preosjećajan i temperametan pred mikofonom, a publika ga je upravo zbog toga i voljela.
Za svoj rad primio je brojne nagrade i priznanja, navesti ćemo samo neke: trofej Saveza za fizičku kulturu Hrvatske (1955.), nagradu za životno djelo Milan Milanović Saveza za fizičku kulturu Hrvatske (1980.), nagradu za životno djelo Udruženja sportskih novinara Jugoslavije (1981.) te trofej Hrvatskog zbora sprotskih novinara (1999.).