Bugarski
političar, revolucionar i jedan od vođa međunarodnog komunističkog pokreta
te jedan je od malog broja Bugara koji su uvršteni u sve iole značajnije
svjetske enciklopedije. Razlog leži u tome što je Dimitrov imao nevjerovatno
velik utjecaj u modernoj bugarskoj povijesti. Rođen je 18. lipnja 1882.
u selu Kovačevci kraj mjesta Pernik. Još u ranoj mladosti postao je pripadnik
komunističkog pokreta i sindikalni lider (predsjednik Saveza revolucionarnih
sindikata ujedinjene Bugarske u periodu 1909.-1923.). Socijaldemokratskoj
stranci pristupa 1902. te kasnije postaje jedan od vođa njenog revolucionarnog
krila. Jedan je od osnivača (1919.) Komunističke stranke Bugarske. Za vrijeme
Prvog svjetskog rata bio je vođa bugarske socijalističke palamentarne oporbe.
U rujnu 1923. jedan je od vođa ustanka kojeg je organizirala Komunistička
partija Bugarske. Nakon sloma ustanka primoran je emigrirati iz Bugarske
jer je u odsustvu osuđen na smrt zbog sudjelovanja u oružanoj pobuni. Sudski
je proces obnovljen 1926., ali je opet osuđen na smrt. Za vrijeme emigracije
postupno je izrastao u jednu od značajnih ličnosti komunističkog pokreta.
Odlučujući faktor u njegovu životu bilo je suđenje u Leipzigu 1933. kada je optužen da je sudjelovao u paljenju Reichstaga. Dimitrov je sam sebe brijantno i agresivno obranio pa sud, pod budnim okom svjetske javnosti, nije mogao ništa drugo učiniti osim osloboditi ga optužbe. Razlog zašto se Dimitrov našao među osumnjičenima ležao je u tome što su nacisti za ovaj čin koji su sami izveli odlučili optužiti komuniste. Dimitrov je od 1929. bio čelnik srednjeeuropske sekcije Kominterne te imao sovjetsko državljanstvo, što ga je činilo veoma pogodnom metom. Na suđenju koje se tada označavalo kao suđenje stoljeća Dimitrov je pokazo zavidnu političku hrabrost i time postao svjetski poznata ličnost. Nakon suđenja preselio se u Sovjetski Savez gdje je izabran za generalnog sekretara komunističke Internacionale. Bio je posljednji generalni sekretar Kominterne (1935.-1943.) dok je Staljin 1943. godine nije ukinuo. Razlog imenovanju na to mjesto jeste slava i ugled koje je postigao na suđenju u Leipizigu. Njegov izvještaj na Sedmom kongresu Kominterne 1935. istakao je njegove ideje o potrebi borbe protiv narastajućeg fašizma u Europi. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je na čelu ureda komunističke stranke u Moskvi odakle je rukovodio komunističkim pokretom otpora u Bugarskoj - Otečestvenom frontom (Domovinska fronta) koja je u rujnu 1944. organizirala ustanak i svrgnula monarhističku vladu te objavila rat Njemačkoj.
Nakon izbora (1946.) na kojima je pobjedila komunistička Otečestvena fronta, Velika narodna skupština novoutemeljene Narodne Republike Bugarske izabrala je Dimitrova za predsjednika vlade. Istovremeno imenovan je generalnim sekretarom Komunističke stranke Bugarske. Na tom je mjestu imao neograničenu i neupitnu vlast u cijeloj Bugarskoj. Njegovim dolaskom na čelo Bugarske na zemlju se posve nenadano nadvio oblak socijalizma koji će nad Bugarskom, pod budnim okom Sovjetskog Saveza i Staljina, ostati sve do početka 1990-ih godina. Ubrzo po dolasku na vlast pretvara se u Staljinova poslušnika koji praktično u njegovo ime upravlja Bugarskom. Istovremeno suzbija bilo kakvu oprobu u političkom životu zemlje kroz razna suđenja i egzekucije. U želji da uništi stari sistem vladavine i izgradi novi koji će biti u skladu s komunističkim svjetonazorom primjenio sovjetski pristup. Stoga je osmislio kolektivizaciju i nacionalizaciju velikih industrijskih poduzeća i banaka. Država je prisvojila svo privatno vlasništvo te preuzela potpun nadzor nad ekonomskim sustavom države. Rezultat takve transformacije bio je poguban za bugarsku ekonomiju. Ipak Dimitrov je napravio određene napore da prilagodi sovjetsko iskustvo na bugarske uvjete života. Na Petom kongresu Komunističke stranke Bugarske 1948. istaknuto je osnove koncepta razvoja Bugarske u budućnosti koji su prema njemu - pobjeda socijalističke revolucije i narodne demokracije kao forme kojom radnička klasa dominira državom. Rezultat primjene tih ideja bio je dvojben, ali je sasvim sigurno kako je imao veoma malo veze s demokracijom. Četiri desetljeća poslije takav način upravljanja državom doveo je do kolapsa režima.
Vanjska politika Bugarske bila je osuđenja slijediti sovjetsku. Slijepa poslušnost Bugarske zapovijedima iz Moskve spriječila je eventualno formiranje balkanske federacije. Prije raskida sa Staljinom Tito i Dimitrov razgovarali su o ujedinjenu Bugarske i Jugoslavije u jednu državu. Uskoro je došla rezolucija Informbiroa i udaljavanje Jugoslavije od sovjetskog bloka. Ni pred kraj života Dimitrov nije uspio sa sebe skinuti etiketu Staljinovog poslušnika kojemu je ovaj naredio da organizira suđenje bivšem izvršnom sekretaru komunističke stranke Trajču Kostovom. Georgij Mihajlovič Dimitrov umro je 2. srpnja 1949. u sanatorijumu Borviha nedaleko Moskve. Prema nekim tvrdnjama navodno je otrovan od strane Sovjeta. Nakon njegove smrti u Bugarskoj je stovren komunistički kult Dimitrova. Tako je utemeljen Red Dimitrova kao najveće odlikovanje u komunističkoj Bugarskoj. Njegovo ime davano je mnogim tvornicama, školama i ulicama. Po njemu je nazvana i organizacija komunističke omladine kao i grad Dimitrovgrad koji je 1947. izgradila bugarska omladina. Dimitrovo ime nosile su najveće nagrade u znanosti, tehnici, književnosti i umjetnosti. Pokopan je u mauzoleiju u Sofiji, a njegova je rodna kuća pretvorena u muzej.