Rimski
car Dioklecijan (lat. Gaius Auerlius Valerius Diocletianus) za kojeg se
danas smatra da je rođen u okolici antičkog grada Martia Iulia Valeria Salona
Felix na mjestu današnjeg Solina (Hrvatska). No, postoje podaci koji kao
mjesto njegovog rođenja navode rimski grad Duklju u današnjoj Crnoj Gori.
Smatra se da je bio sin pisara ili nekog činovnika dok neki izvori navode
da je podrijetlom bio iz seljačke obitelji. Prema dostupnim podacima zna
se da mu se otac zvao Juptar, a da je Dikolecijan imao nadimak Jovius. Brojni
crkveni rukopisi dovode ga u krvnu vezu s mnogim kršćanskim mučenicima (papa
Kajo, biskup Gabinije, sv. Suzana). To sa sigrunošću ne možemo tvrditi,
ali postoje podaci da su njegova supruga Priska i kćerka Valerija bile kršćanke.
Kroničari ga opisuju kao osobu visokog rasta i plavih očiju te škrtog na
riječima. Na kovanom novcu izrađenom pred kraj njegove vladavine vidimo
da njegov lik prikazan kao mršav i bolestan.
Za svoje zanimanje Dioklecijan je odabrao vojnički poziv. U vojnu je službu stupio najvjerovatnije u doba vladavine cara Galijena služeći u nekoj od konjičkih postrojba. S vremenom napredovati će od običnog vojnika do vojnog zapovjednika u Meziji, zapovjednika carske tjelesne garde i senatora pa sve do konzula. Na kocnu će postati i car. Postoji i legenda koja kazuje kako je Dioklecijan saznao da će postati car. Služeći u području današnjeg Tongresa (Belgija) vojnici su bili smješteni po privatnim kućama gdje su dobivali hranu i krevet, a za to su domaćinu plaćali. Dioklecijanu i njegovu suborcu Maksimilijanu domaćica je bila gostioničarka Drijada. Nakon objeda koji im je spremila Dioklecijan je platio točno onoliko koliko je gostioničarka rekla da objed stoji. Na to mu je Drijada prigovorila kako mu ne bi ruka otpala da je dao koji novčić više, a Dioklecijan je uzvratio da će biti šire ruke kad postane car. Drijada je zatim uzvratila riječima: "Dioklecijanu, ne šalite se sa sudbinom, jer ćete uistinu postati car, ali kad ubijete sudbonosnog vepra." Ove riječi Dioklecijan je shvatio najdoslovnije te otišao u lov na veprove što je u ono vrijeme bilo vrlo opasno.
Dioklecijanov vojnički talent prepoznaje car Aurelijan te ga imenuje generalom te njih dvojica zajedno sudjeluju u vojnim pohodima na Palmire i Egipta. U vrijeme vladavine cara Proba postaje zapovjednik provincije Mezije, a Probov nasljednik Kar postavlja ga za zapovjednika careve konjičke tjelesne garde. Konzul postaje 283. godine, a iste godine Kar gine kada njegov šator pogađa grom. Kara nasljeđuje sin Numerijan, a poslije njegove tajanstvene smrti (u koju je možda bio upleten i Dioklecijan) vojnici Dioklecijana proglašavaju carem (17. rujna 285.) i drži govori vojnicima: "Zdravo ratnici! Za sreću našeg Carstva koje je besmrtno i nepobjedivo, koliko nas ratno sjećanje služi, koristit ćemo se mačem i kopljem, sve dok ne nastane vječni mir, kad će vrata hrama boga Marsa i Janusa biti zatvorena i kada će mačevi hrđati, a plugovi se sjati. Dok to ne postignemo, Jupteru bože, Marsu i Belona i naš Mitrase učinite da naša koplja i mačevi nikad ne promaše cilj." Iduće godine (1. svibnja 286.) Dioklecijan imenuje svog prijatelja Maksimilijana suvladarom predavši mu na upravu zapadni dio carstva. Osiguravši granice države na Eufratu i u Siriji, uzeo je 293. sebi za suvladara i cezara Galerija kojeg je oženio svojom kćerkom Valerijom. Istodobno je i Maksimilijan za svog suvladara i cezara proglasio Konstancija.
Time je u državi provedena tetrarhija: Dioklecijan je neposredno upravljao azijskim dijelom države, Trakijom i Egiptom; Galerije Balkanskim poluotokom i Podunavljem; Maksimilijan Italijom, Recijom, Hispanjom i Afrikom, a Konstancije Galijom i Britanijom. Zakone, koji su vrijedili za čitavo carstvo, izdavala su zajednički sva četiri vladara. Kao car bio je najžešći progonitelj kršćana, a progone je otpočeo oko 303. godine objavljivanjem tzv. Četiri edikta. Najpoznatija žrtva njegovih progona bio je biskup Dujam (danas poznatiji kao Sveti Duje). Vladao je apsolutistički i uveo je po orijentalnom uzoru strogi dvorski ceremonijal. Svoju ličnost okružio je kultom, tako da su Senat i preostale republikanske institucije i tradicije izgubile svaki značaj. Državu je podijelio na 12 dijeceza (101 provincija). Italiji je oduzeo dotadašnji povlašteni položaj u pogledu plaćanja poreza. Uredio je financije i porezni sustav te je reformirao novčani sistem. Također je reorganizirao vojsku i donio zakon o maksimiziranju cijena živežnih namirnica i usluga (Dioklecijanov edikt o cijenama 301.) Odvojio je i vojnu upravu od civilne te uveo hijerarhiju dvorskih i društvenih staleža.
Za vrijeme vladavine vodio je ratove protiv Germana i Perzijanaca. Dvije godine prije abdikacije (zbog bolesti) počeo je proganjati kršćane, iako im je prije toga bio naklonjen. Godine 305. odrekao se carske časti (istovremeno je to učinio i Maksimilijan) i povukao se u svoju palaču u Dalmaciji koju je dao sagraditi na području današnjeg Splita (danas poznata Dioklecijanova palača). Nakon napuštanja carske vlasti bavio se vrtlarstvom. Otrovao se 3. prosinca 316. (prema nekim izvorima spominju se i 313. te 315. godina) nakon što je Licinje dao ubiti njegovu suprugu Prisku i kćerku Valeriju koje su živjeli u Nikomediji.