Šime
Đodan rođen je 27. prosinca 1927. u selu Rodaljice u okolici Benkovca od
oca Jure Ninčevića Đodana, seoskog činovnika, i majke Marije (rođene Kamber).
Đodanov otac, kao pripadnik partizanskih fromacija, poginuo je za vrijeme
Drugog svjetskog rata u okršaju s mjesnim četnicima. Prateći stope oca i
Šime se priključio partizanskom pokretu 1944. u svojoj sedamnaestoj godini.
Poratno je razdoblje proveo na vojnom školovanju u Karlovcu i kao aktivni
časnik JNA, a 1955. na vlastiti zahtjev napušta vojnu službu u činu poručniku.
Otad svu energiju usmjerava ka stjecanju znanja. Već 1960. diplomira na
Pravnom fakultetu u Zagrebu, a sljedeće je godine izabran za asistenta na
Katedri za političku ekonomiju. Za asistenta je izabran kao mlad čovjek
besprijekorne političke prošlosti: dijete palog borca, i sam partizan, član
KPJ, odličan student, te kao beskrajno marljiv i ambiciozan sin palog borca
pred kojim je stajala svijetla budućnost. U šest godina Đodan je izgradio,
uz mentorsku pomoć Rudolfa Bićanića, brilijantnu akademsku karijeru. Čak
je dobio stipendiju za postdiplomski studij i studij makroekonomike u Haagu
1962., a godinu dana ranije (1961.) predaje političku ekonomiju na zagrebačkom
Prvnom fakultetu. Pravne znanosti doktorirao je 1964., a ekonomske znanosti
1965. na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. Dvije godine kasnije (1967.)
postaje sveučilišni docent.
Brijunski plenum i studentska previranja 1968. uvode Đodana u arenu politike, a punu politizaciju ostvaruje kao gospodarski tajnik i član predsjedništva Matice hrvatske u razdoblju Hrvatskog proljeća (1969.-1971.). Za njega osobno bila je to velika transformacija jer se od samozatajnog knjiškog moljca pretvorio u pučkog tribuna, teoretičara gospodarske eksploatacije Hrvatske, a zatim i žrtvenog jarca i žrtvu Karađorđeva i doba koje slijedi nakon 1971. godine. Inspiraciju za teze i teorije o eksploataciji Hrvatske u bivšoj Jugoslaviji tražio je i pronašao u predratnim djelima svog učitelja i mentora Rudolfa Bićanića. Posebno u njegovoj studiji i HSS-ovom političkom pamfletu iz 1938. "Ekonomska podloga hrvatskog pitanja". U teorijsko-političkim polemikama koje su uslijedile sa Stipom Šuvarom u Kolu, Našim temama i Vjesniku Đodan je izrastao u jednog od glavnih ideologa masovnog pokreta iz 1971. godine. U tom periodu svoju teoriju i teorijske analize popularizirao je na javnim govornicama, masovnim mitinzima i tribinama cijele Hrvatske. O Đodanovu djelovanju rječito govori i činjenica da je osobno Tito tražio njegov kazneni progon: "Vi stalno tu spominjete neke, imenujte ih, kao što su Đodan, Veselica i đavo da ih zna kako se zovu (...) Dajte, sakupite tu svu pisaniju, što oni izjavljuju, i lijepo dajte tu fasciklu tužiocu, pa neka on postupa. (...) Imate li vi namjeru da te ljude i na taj način onemogućite da dalje rovare? Nisam to ovdje čuo. Ja hoću konkretno da znam."
Nakon ovakvog naputka s najvišeg mjesta nije se imalo što čekati. Đodan je uhićen (1972.), a istražni i sudski postupak trajao je pune dvije godine. Osuđen je na šest godina zatvora (i četiri godine zabrane javnog nastupa), od kojih je punih pet odležao u zatvoru u Lepoglavi. U tom najtežem dijelu života krajnje se korektno ponio jedino njegov matični fakultet. I to tako da je Bogdan Zlarić, na zgražanje tadašnjih vlasti, napisao rješenje o mirovanju radnog odnosa za vrijeme istrage, koje je žrtvi političkog progona omogućilo neprekinuti tijek radnog staža i primanje plaće. U središte javnosti dolazi ponovo u kolovozu 1991. kao posebni izaslanik predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana dobiva priliku govoriti u Sinju na otvaranju sinjske Alke. "San o Garašaninovu nacrtanju, koji nije ni bio neki naročito pametni program, san Vuka Karadžića, koji je bio primitivac, i brbljarije Dobrice Ćosića - a ovdje je i moj prijatelj Brković koji je napisao da oni Dobricama u Crnoj Gori rade one stvari. I tako, neka se oni koji su po rastu manji od nas u prosjeku 15 centimetara i imaju šiljate glave - vjerovatno imaju i manji mozak - okane nas Dinaraca, jer smo mi jači od njih i kad nemamo dinara, a to je jednostavano zato jer imamo maraka i dolara." Ovakav govor potakao je Hrvoja Šarinića da Đodana predloži za ministra obrane. Nakon što je imenovan ministrom obrane neće proći ni mjesec dana i on će biti smijenjen. To će ga učiniti hrvatskim ministrom s najkraćim vremenom provedenim na toj dužnosti.
Još jedan čuveni govor Šime Đodan izreći će 4. svibnja 1990. na zagrebačkoj Peščenici, između dva izborna kruga, na javnom skupu HDZ-a Dani hrvatskog barjaka: "Znamo mi gdje je granica drevne hrvatske države. Neće ona vječno biti na Uni. Poručujemo to ne komunistima, jer ih nema, nego četnicima (...) Neće proći ni pet godina, a ovaj će se barjak vijoriti navrh gore Romanije." Retorička neumjerenost, simbolička višeznačnost i mogućnost različitih interpretacija (sam je Đodan u kasnijim intervjuima dao pet-šest različitih tumačenja smisla svoje izjave), te verbalna razuzdanost i ignoriranje svih obzira o govorničkom bontonu bile su konstante njegove političke retorike. Tako je, primjerice, ostalo upamćeno njegovo predizborno obećanje kako će Hrvati iz dijaspore uložiti u zemlju 150 milijardi dolara. Pamti se i javna tvrdnja kako Hrvata, zapravo, ima više od 12 milijuna. U svojim verbalnim ispadima nije štedio ni svoje stranačke kolege te je tako Žarku Domljanu rekao: "Niste vi, gospodine, faraon." U predizbornoj polemici sa Slobodanom Langom u Dubrovniku ustvrdio je: " Ima Slobodan Lang i drugu babu." Dok je iz saborskih kluba poručio lordu Carringtonu: "Kad taj Carrington dođe ponovo u Hrvatsku treba ga objesiti o rep konja bana Jelačića, jer to je razbojnik jedan." Narugao se i s Matom Granićem: "Pitam se što radi naš ministar vanjskih poslova po Kanadi, što, valjda, lovi jelene, kada su ovdje problemi i ovdje je rat." Verbalne žaoke upućivao je i Anti Markoviću, guvernerima Hrvatske narodne banke Anti Čičin-Šainu, Peri Jurkoviću te desecima drugih javnih osoba.
Tijekom svoje znanstvene karijere objavio je više knjiga i studija o robnoj proizvdonji, gospodarskom razvoju i djelovanju zakona vrijednosti te gospodarskom položaju Hrvatske. Preminuo je 2. listopada 2007. u Dubrovniku u osamdesetoj godini života.