Američki
vojni lider i 34. predsjednik Sjedinjenih Država (1953.-1961.). Za vrijeme
2. sv. rata bio je glavni zapovjednik Savezničkih vojski u Europi i prvi
vrhovni zapovjednik NATO snaga. Kao američki predsjednik bio je umiješan
u Korejski rat 1953., potaknuo je izgradnju mreže međudržavnih cesta u Sjedinjenim
Državama, izgradio je američki nuklearni arsenal i održavao mir provodeći
politiku obuzdavanja komunizma u svijetu. Bio je treće dijete Davida i Ide
Stover Eisenhower, a rođen je 1890. u mjestu Denison (Texas). Naredne godine
njegova obitelj preselila se u mjesto Abilene (Kansas) gdje su se rodila
još tri sina. Bio je to tipično američki gradić, smješten u preriji usred
Sjedinjenih Država. Eisenhower će kasnije o tome reći: "Dolazim iz
samog srca Amerike." Eisenhowera i njegovu braću svi su zvali Ike,
u obitelji Eisenhowera su zvali Little Ike.
Eisenhowerov je otac bio mehaničar u mjesnoj mljekari, a zarađivao je jedva dovoljno da prehrani cijelu obitelj. Mladi Eisenhoweri su obavljali svakodnevne poslove od hranjenja pilića do paljenja jutarnje vatre u ognjištu. Otac je bio strog, ali je njegova majka bila puna ljubavi prema djeci, a boje roditelja bili su veoma religoizni. Obitelj je čitala Bibliju i molila se svaku večer, dok su nedjelje bile posvećene molitvama u crkvi. Svoju djecu odgajali su tako da budu posvećeni svojoj dužnosti te da budu odgovorne i časne osobe. Eisenhower je imao tešku ćud i često se zbog toga upuštao u tučnjave. Jednom prilikom kada mu roditelji nisu dopustili da ide u maškare na noć vještica bijesno je šakama udarao jabukovo drvo sve dok iz njih nije potekla krv. Majka mu je zamotala ruke i savjetovala ga da nauči kontrolirati vlastitu ćud govoreći mu kako je onaj tko pokori vlastitu ćud veći od onoga koji je pokorio grad. Kasnije će Eisenhower ovaj trenutak nazvati najvažnijim u svom životu. U srednjoj školi bavio se atletikom ističući se u bejzbolu i američkom rugbyu, a sportovi su bili njegov opsesija. Bio je prosječan student, osim u svom omiljenom predmetu - povijesti. Sva tri brata Eisenhowera željela su pohađati fakultet ali obitelj im to nije mogla omogućiti. Stoga su se braća dogovorila da će naizmjence dvojica raditi, a jedan studirati tako da će mu druga dvojica moći slati novce. U jesen 1909. Eisenhower se zaposlio u mljekari gdje je radio i njegov otac što mu je omogućilo da bratu Edgaru šalje više od 200 dolara mjesečno. Godine 1910. Eisenhower je doznao kako može dobiti besplatno visokošlosko obrazovanje ako se upiše na vojnu akademiju u West Pointu. Iako nije imao baš nikakvu želju da bude vojnik marljivo je učio kako bi ga primili na vojnu akademiju, što mu je i uspjelo 1911. I na vojnoj akademiji Eisenhower je bio sasvoim prosječan učenik aktivan u sportskim aktivnostima, ali je morao napustiti rugby momčad nakon što je povrijedio koljeno. To ga je dovodilo do pomisli da napusti akademiju, ali ga je njegov cimer nagovorio da dovrši školovanje. Diplomirao je 1915. kao 61. na listi od 164. vojnika.
Prva Eisenhowerova dužnost bilo je mjesto časnika u Fort Sam Houstanu blizu San Antonija u Texasu. Uskoro nakon preuzimanja prve dužnosti upoznao je 18-godišnju djevojku Mamie Geneva Doud. Unatoč protivljenju njenog oca koji nije želio vojnika za zeta, oni su se viđali. Vjenčali su se 1. srpnja 1916., a u tom braku je rođeno dvoje djece: Doud Dwight, koji je preminuo u djetinstvu i John. Kada su Sjedinjene Države ušle u 1. sv. rat 1917. Eisenhower je promaknut u čin kapetana i dodjeljena mu je dužnost časnika za obuku. On je pak zahtjevao premještaj u Europu kako bi sudjelovao u borbi, ali njegovi nadređeni procijenili su njegov rad kao organizatora i časnika za obuku značajnijim i dodijelili mu zapovjedništvo nad kampom za obuku vojnika Colt u Gettysburgu (Pennsylvania). Jedan od prvih tenkovskih korpusa oformljenoj je baš u Camp Coltu, a Eisenhower ih je obučavao za borbu. U listopadu 1918. konačno je dobio premještaj u Francusku ali je rat završio prije nego što je Eisenhower isplovio. Prema ocijenama nadređenih izvrsno je odradio svoj posao obuke vojnika, za što je odlikovan, ali je on bio veoma ogročen zbog nesudjelovanja u borbi. Nastavio je raditi s tenkovima, ovaj puta u kampu Meade (Maryland). Tu je susreo pukovnika Georgea S. Pattona Jr., jednog od najvećih vojnih tenkovskih taktičara, njih dvojica će kasnije postati doživotni prijatelji. U činu majora premješten je (1922.) u zonu Panamskog kanala gdje je zapovjedništvom brigadnog generala Foxa Connera. Conner je bio izvrstan vojnik i učitelj te stručnjak za vojnu povijest. Omogućio je Eisenhoweru da pohađa vojnu Školu za zapovjedno i generalsko osoblje u Fort Leavenworthu (Kansas). U školi je vladala velika konkurencija među studentima, ali zahvaljujući onome što je naučio od Connera i vlastitoj posvećenosti studiju Eisenhower je završio školovanje (1926.) kao jedan od najboljih studenata u klasi gdje ih je bilo skoro 300. Uspjeh u školovanju donio mu je mjesto pomoćnika generala Johna J. Pershinga. Međutim uskoro je Eisenhower napustio tu dužnost kako bi se školovao u Vojnom ratnom koledžu, gdje je završio školovanje kao prvi u klasi (1928.). Potom je otišao u Francusku kako bi pisao knjigu o bitkama 1. svjetskog rata.
General Douglas MacArthur imenovao je Eisenhowera svojim pomoćnikom 1932. godine, a tri godine kasnije (1935.) MacArthur je napustio tu dužnost kako bi preuzeo mjesto vojnog savjetnika na Filipinima. U to doba Filipini su se pripremali za proglašavanje nezavisnost (bili su pod vlašću Sjedinjenih Država), a mnogi američki vojnici pomagali su u organizaciji filipinskih oružanih snaga. McArthur je sa sobom na Filipine poveo i Eisenhowera. Na Filipinima je Eisenhower ostao do 1939. godine kada se vratio u Sjedinjene Države na novu dužnost. Tada je imao 49 godina i čin poručnika. Iako su njegovi nadređeni bili impresionirani njime - MacArthur je rekao kako je Eisenhower najbolji časnik u američkoj vojsci - prilike za napredovanje bile su neznatne jer je vojska bila relativno mala. Promaknuća su se bazirala uglavnom na starosti, a ne na sposobnosti, dok su više činove držali oni koji su u vojsci bili dulje od Eisenhowera. Rat u Europi započeo je 1939., a američki Kongres je 1940. započeo mobilizaciju vojnih snaga. Kada su 1941. u Louisiani održani vojni maneveri Eisenhower je odigrao glavnu ulogu, što mu je povećalo reputaciju i omogućilo napredovanje do čina brigadnog generala. Kada su japanske snage naple američko vojniku bazu Pearl Harbor 7. prosinca 1941., Sjedinjene su Države ušle u rat na strani Saveznika već naredni dan. Tjedan dana kasnije novi vojni zapovjednik vrhovnog stožera general George C. Marshall pozvao je Eisenhowera u Washington i povjerio mu izradu ratnih planova. Uskoro je došlo do različitih mišljenja o tome kako voditi rat. Kao glavni zapovjednik američkih vojnih planera Eisenhower je davao prednost strategiji 'Prvo Europa', što je značilo da se Sjedinjene Države trebaju prvo obračunati s Njemačkom. Marshall i predsjednik Franklin D. Roosevelt složili su se s tom strategijom. Eisenhower je toliko impresionirao Marshalla da ga je ovaj u ožujku 1941. imenovao general majorom i postavio ga na mjesto zapovjednika operativnih divizija. U lipnju iste godine Marshal ga je postavio za zapovjednika američkih vojnih operacija u Europi, sa sjedištem u Londonu, istodobno ga promičući u čin general pukovnika. To je značilo kako će on voditi američke snage u ofenzivi protiv njemačkih snaga. Eisenhower je želio započeti invaziju u proljeće 1943. ali su Britanci smatrali kako je to prerano jer se američka vojska još nije konsolidirala i nije imala borbenog iskustva. Istovremeno britanski premijer Churchill se zalagao za invaziju u sjevernoj Africi umjesto u Europi. Marshall se nevoljko složio te je Eisenhower dobio zapovjedništvo nad savezničkim snagama u sjevernoafričkoj kampanji, tzv. operaciji Baklja.
U listopadu 1942. Eisenhower je pokrenuo svoju prvu invaziju, predvodeći britanske i američke snage u Alžiru i Maroku. Napad je bio uspješan, ali je uskoro bio slomljen ispred grada Tunisa gdje su savezničke snage upale u klopku njemačkog Afričkog korpusa (Afrika Korps) pod zapovjedništvom generala Rommela. Pored toga napredovanje su priječile zimske kiše i blato. Eisenhower je u međuvremenu proveo mnogo vremena u pregovorima s njemačkim kvislinškim režimom u Alžiru. Alžirske vlasti ponudile su svoju pomoć Eisenhoweru, ali pod uvjetom da američke snage napuste Alžir kada se to zatraži od njih. Eisenhower je pristao na takav dogovor zbog čega je bio kritiziran. Međutim uskoro se pokazalo kako je dobro postupio što mu je donijelo i čin generala. U veljači 1943. Rommel je izvršio kontranapad kod Kasserine u Tunisu. To je bila prva prava Eisenhowerova bitka i tom prilikom se nije ni najmanje iskazao jer Amerikanci su uhvaćeni nespremni i vrlo brzo su poraženi. Međutim nakon što se oporavio Eisenhower je zaustavio Rommela i prešao u napad. To je rezultiralo time da su početkom svibnja Saveznici istjerali su Nijemce iz sjeverne Afrike. U srpnju 1943. Eisenhower je započeo invaziju na Siciliju. Nakon oslobođenja Sicilije američke su se trupe uspjele iskrcati na talijansko kopno ali su ih Nijemci zaustavili na putu ka Rimu. U prosincu 1943. sastaju se zapovjednici savezničkih snaga i izabiru Eisenhowera za zapovjednika operacije Overlord. Cilj operacije bio je prijeći La Manche, iskrcati se u Francuskoj i prodrijeti u Njemačku. Invazija je zakazana za proljeće 1944., a Eisenhower se vratio u London impresioniran težinom zadatka koji mu je povjeren. Na dan je radio 20 sati, a svojim je vojnicima naredio da vježbaju s bojevom municijom. Najveći mu je problem bio je to što nije imao dovoljno čamaca za iskrcavanje koji bi u jednom naletu mogli iskrcati 8 divizija, dok je novi zapovjednik njemačkih snaga u Francuskoj Rommel imao pod zapovjedništvom više od 50 divizija. Stoga je Saveznicima bio potreban efekt iznenađenja kako bi uspjeli u svojim namjerama. Da bi to postigli Eisenhower je odlučio napasti u južnom dijelu Normandije gdje su njemačke utvrde i koncentracija vojnih snaga bile najjače, umjesto u istočnom kod Calaisa gdje su bile najslabije. Ovaj potez bio je kockarski jer je za uspjeh bilo potrebno da Nijemci ne pošalju dodatne snage u Normandiju prije nego što invazija započne. Eisenhower je također trebao izolirati bojno polje tako da Nijemci ne mogu koristiti francuske željeznice kako bi poslali pojačanje svojim snagama. Stoga je naredio savezničkim bombarderima da unište željezničke putove, s čime se nisu složili ostali zapovjednici koji su smatrali kako treba bombardirati tvornice i gradove u Njemačkoj. Međutim nakon što je Eisenhower zaprijetio ostavkom njegov plan je usvojen.
I tako su u travnju i svibnju saveznički bombarderi uništavali željeničke putove. Do lipnja sjeverna je Francuska bila izolirana. No, bombardirano je široko područje kako Nijemci ne bi zaključili da je Normadnija izabrana za iskrcavanje savezničkih snaga. Dvije trećine bombardera napadalo je ciljeve izvan područja invazije kako bi se zbunili Nijemci i odvratili od dovlačenja novih snaga na obale Normandnije. Za dan invazije, tzv. Dan D, izabran je 5. lipnja. Međutim 4. lipnja oluja je poharala La Manche i Eisenhower je odgodio invaziju. U ranim jutarnjim satima 5. lipnja sazvao je sastanak. Prema podacima koje je dobio od meterološke službe unatoč snažnoj kiši i vjetru očekivalo se da nevrijeme prestane do popodneva tog dana te se kao novi datum nametao 6. lipnja. Međutim ukoliko se vrijeme ne smiri do sutra ujutro (6. lipnja) savezničke će trupe moraju čekati do 19. srpnja kada će oseka biti povoljna za iskrcavanje. Njegovu zapovijed iščekivalo je više od 150.000 vojnika. Nesiguran što učiniti upitao je svoje podređene za mišljenje. Britanski general Bernard L. Montgomery i američki general Omar N. Bradley smatrali su kako invazija treba započeti, dok su zapovjednici zrakoplovnih i pomorskih snaga bili za to da se čeka ljepše vrijeme. Okljevajući nekoliko trenutaka, jer jedino je njegova riječ bila zapovijed, Eisenhower je rekao: "U redu, idemo!" Nakon što je pronoć prošla zračne trupe počele su izbacivati padobranske snage u Normandiju, a pješadija je s prvim zracima sunca započela iskrcavanje. Do večeri 6. srpnja Saveznici su iskrcali većinu svojih trupa na normandijskoj obali. Započeta je najveća invazija u povijesti ratovanja. Invazije je uspjela i dana 15. prosinca Eisenhower je promaknut u najveći čin američke vojske - armijskog generala.
Pred kraj rata britanski general Montgomery zatražio je od Eisenhowera da mu sa svojim trupama pomogne osvojiti Berlin prije nego što to učine Sovjeti. Eisenhower je to odbio jer je vjerovao kako će njemački otpor tu biti najžešći, a nije želio reskirati živote američkih vojnika za čisto politički cilj te je pustio Sovjete da osvoje Berlin. Sovjete je to koštalo 100.000 ljudskih života. Nakon svršetka rata ostao je u Europi do kraja 1945. kao zapovjednik američkog okupacijskog sektora u zapadnom dijelu Njemačke. Za vrijeme obnašanja te dužnosti podupirao je demokratsku praksu u Njemačkoj. Tako je npr. pozivao novinare da ga kritiziraju i podsticao učitelje da podučavaju s različitih točaka gledišta. U periodu od 1945. do 1948. bio je na dužnosti zapovjednika vrhovnog stožera, a umirovinu je otišao kao general s pet zvijedzica. Knjigu svojih sjećanja objavio je 1948. pod naslovom "Crusade in Europe" (Ratovanje u Europi). U Sjedinjenim Državama bio je toliko popularan da su ga obje najjače američke stranke željele nominirati kao svog kandidata za predsjednika Sjedinjenih Država u predizbornoj utrci 1948. godine. Međutim on je to odbio tvrdeći kako se profesionali vojnici ne bi trebali baviti politikom. Umjesto toga postao je predsjednik sveučilišta Columbia u New Yorku. Na tom položaju je ostavo dvije godine (do 1950.), a potom ga je predsjednik Harry S. Truman imenovao zapovjednikom NATO snaga. Njegov zadatak je bio izgraditi NATO-vu vojsku koja će zaustaviti komuniste ukoliko napadnu Zapadnu Europu.
Kako se približavala nova predsjednička kampanja vođe Republikanske stranke koji su podupirali NATO zamolili su Eisenhowera da se kandidira kao njihov kandidat. Ta je stranka izgubila posljednjih pet predsjedničkih utrka, a njom je dominirao senator Robert A. Taft iz Ohija, koji je glasao protiv uspostave NATO saveza. Stoga su vođe Republikanske stranke bile uplašene da će Taft osvojiti nominaciju i izgubiti predsjedničke izbore. U travnju 1952. Eisenhower je objavio kako će se kandidrati za u predsjedničkoj utrci kao kandidat Republikanske stranke. Na konvenciji Republikanske stranke gdje se odlučivalo tko će biti predsjednički kandidat stranke činilo se kako će pobijediti Taft i to zahvaljujući 35, od ukupno 70 glasova koje je imala Kalifornija. Međutim mladi senator Richard M. Nixon je spriječio delegate da glasaju za Tafta i time osigurao Eisenhoweru pobjedu. Taj potez Nixona nije zaboravljen i on je izabran za potpredsjedničkog kandidata Republikanske stranke. Kada je Eisenhower postao predsjednički kandidat aktualni predsjednik Truman odlučio je ne kandidirati se ponovo. Demorkati su stoga odlučili nominirati guverena Illinoisa Adlai E. Stevensona. U predizbornoj je kampanji Eisenhower je optužio demokrate za korpuciju i infiltraciju komunista u vladu. Obećao je kako će počistiti nered u Washingtonu, a izjavio je i: "Ići ću u Koreju!" - premda, kako su to neki američki mediji prokomentirali, nije rekao što će raditi kada tamo dođe. Ova izjava je svojom dvosmislenoću kod zagovornika rata protumačena kao najave ofenzive na komunističku Kinu (sjevernokorjeskog saveznika), a zagovornici mira protumačili su je kao poruku mira tj. da će otići u Koreju i pronaći rješenje sukoba mirnim putem. Tako da je na dan izbora dobio glasove i jednih i drugih.
Dobio je 34 milijuna glasova, a njegov protivnik Stevenson 27 milijuna glasova (55 % naspram 44%) i pobijedio u 39 od 48 saveznih država. Republikanci su osvojili oba doma u Kongresu. Bila je to velika pobjeda za stranku koja je izgubila posljednjih pet predsjedničkih izbora. Veoma brzo nakon inauguracije postalo je jasno da će Eisenhower provoditi politiku koja će voditi ka okončanju Korejskoga rata. Stoga je upozorio komunističku Kinu da ukoliko ne potpiše primirje, on neće birati oružje s kojim će im se suprostaviti, a to uključuje i mogućnost upotrebe nuklearnog oružja. U srpnju 1953. Kinezi su potpislai primirje. Očuvana je Južna Koreja, a dvije Koreje su se vratile na njihovu prijašnu crtu razgraničenja. Naredne godine, državni tajnik John Foster Dulles i potpredsjednik Nixon nagovarali su ga da intervenira u Vijetnamu jer su francuske kolonijalne snage bile uhvaćene u zamku kod Dien Biena od strane vojske vijetnamskih komunista. Eisenhower je to odbio s objašnjenem da će džungle Indokine progutati diviziju za divizijom, a osim toga je tvrdio kako će prisustvo još većeg broja bijelaca u uniformi samo povećati otpor Vijetnamaca. Nakon predaje Francuza kod Dien Biena Vijetnam je podijeljen u dvije države: komunistički sjever i antikomunistički jug. Nakon toga u rujnu 1954. Eisenhower je uzeo Južni Vijetnam pod američku zaštitu i pružio mu vojnu i ekonomsku pomoć. Međutim s vremenom je ipak prihvatio Trumanovu politiku suzdržavanja pa tako nije ništa poduzeo protiv Sovjeta kada je 1956. sovjetski lider Nikita Hruščov posalo sovjetske tenkove u Mađrsku kako bi skršili ustanak. Odbio je intervenirati u Mađarskoj na osnovi svojih uvjerenja da ne smije dopustiti izbijanje nuklearnog rata te da je komunizam loš sistem društvenog uređenja koji jednom mora kolapsirati. Bio je prvi američki predsjednik koji je umiješao Sjedinjene Države u političke trzavice Srednjeg Istoka. Francuzi, Izraelci i Britanci su napali su Egipat 1956. kako bi zauzeli Suecki kanal koji je egipatski lider Gamal Abdel Nasser nacionalizirao. Oni su očekivali američku pomoć, međutim Eisenhower je stao na stranu Nassera služeći se trgovinskim embargom kako bi natjerao invazijske vojske na povlačenje. Taj svoj potez je objasnio: "Ne možemo imati jedan zakon za slabe, a drugi za jake, jedan za one koji nam se suprostavljaju, a jedan za one koji su nam saveznici. Može biti samo jedan zakon - ili neće biti mira." Podupirao je i druge afričke te azijske zemlje u njihovoj borbi za nezavisnost. Na primjedbe kako Alžirci nisu spremni za nezavisnost odgovorio je: "Sjedinjene Države ne mogu prihvatiti stajalište kako su sloboda i nezavisnost nama potrebni, ali ne i drugima." U unutarnjoj politici, unatoč protivljenju konzervativnog dijela Republikanske stranke nastavio je Rooseveltov program reformi nazvan New Deal. Za vrijeme njegova mandata zahvaljujući socijalnim reformama koji je proveo veći je broj ljudi imao pravo na socijalno osiguranje, a 1956. dovršen je i sistem međudržavnih autocesta (Interstate Higway System) - najveći američki građevinski projekt u povijesti. Ohrabiravo je i izgradnju nuklearnih elektrana i sponzorirao istraživanja koja su pronalazila miroljubivu primjenu nuklearne energije, a crncima na američkom jugu dao je pravo glasa.
Godine 1955. doživio je srčani udar i brzo se oporavio, a doktori su ga uvjeravali kako mu je preostalo još barem 10 godina života te kako će psihički biti sposoban odraditi i drugi mandat, ali Eisenhower se želio povući. Međutim republikanci, uplašeni kako će bez popularnog Ikea izgubiti izbore 1956. nagovorili su ga da se još jednom kandidira. Ovaj puta unutar same stranke nije imao oponenta, a na predsjedničim izborima je opet pobijedio. U siječnju 1959. Fidel Castro je došao na vlast na Kubi. Iako je Castro u početku tvrdio kako nije komunist Eisenhower je uskoro zaključio kako jeste te je uveo ekonomsku blokadu ove otočne nacije. Također je oformio kubanske kontrarevolucionarne snage i naredio CIA-i da izradi plan invazije na Kubu. Zbog 22-og amandmana američkog ustava koji propisuje da jedna osoba može biti najviše dva puta Eisenhower se nije ponovo kandidrao na izborima 1960., a svoju je podršku dao Richardu Nixonu. Demorkatska je stranka nominirala senatora iz Massachusettsa Johna F. Kennedya. Na izborima je pobijedio Kennedy, što je Eisenhower doživio veoma osobno smatrajući da je biračko tijelo odbacilo njega osobno. Povukao se na malu farmu izvan Gettysburga (Pennsylvania). Na farmi je uzgajao stoku, a zimske mjesece je provodio u Palm Desertu u Kaliforniji, gdje je igrao golf. Unatoč povlačenju iz aktivne politike ipak je još imao političkog utjecaja. Tako je pomagao Kennedyu prilikom invazije u Zaljevu svinja te Lydonu Johnsonu u Vijetnamskom ratu. Na idućim predsjedničkim izborima 1964. podržao je republikanskog kandidata Barrya Goldwatera, a 1968. svog bivšeg potpredsjenika Richarda Nixona. Iste godine (1968.) njegov unuk David Eisenhower oženio se Nixonovom kćerkom Julie. Početkom 1965. doživio je još tri srčana udara i posljednje mjeseca života proveo je u vojnoj bolnici Walter Reed. Već na umoru 1969., rekao je: "Uvijek sam volio moju suprugu, uvijek sam volio svoju djecu, uvijek sam volio moju unučad i uvijek sam volio moju zemlju." Posljednje njegove riječi bile su: "Želim ići. Bože, uzmi me!"