Nizozemski
humanist, književnik, filolog i filozof Erazmo Roterdarmski (Desiderius
Erasmus), ili pravim imenom Geert Geerts, rođen je 28. listopada 1465. (prema
nekim izvorima 1466.) u Rotterdamu. Iako se ime Rotterdama usko veže uz
Erazma on je u tom gradu živio svega nekoliko godina i nakon što ga je napustio
nikada se više nije vratio. Informacije o njegovoj obitelji nisu odveć dostupne,
a prema dostupnim podacima najvjerovatnije je nezakoniti sin Rogera Gerarda
koji će kasnije postati svećenik. O njegovoj majci danas znamo samo to da
se zvala Margareta te da je bila kćerka lječnika. Unatoč tome što je bio
nezakonito dijete njegovi su se roditelji brinuli za njega sve do njihove
prerane srmti 1483. kada umiru od kuge. Tijekom života brinuli su se da
njihov sin dobije najbolju moguću naobrazbu koju su mu mogli pružiti. Prvo
se školovao u Deventeru i Herzogenbuschu, da bi se potom upisao u novicijat
u Steynu. Po završetku školovanja u novicijatu pristupa augustinskom red
i u službi Henrija de Bergue, biskupa u Cambraiu. U toj službi ostaje pet
godina nakon čega nastavlja školovanje u Parizu.
Uzdržavajući se jedno vrijeme davanjem privatnih lekcija upoznaje mladog engleskog lorda Williama Mountjoya koji mu postaje prijatelj i dobrotvor. U strahu pred epidemijom bježi iz Pariza te živi neko vrijeme u južnoj Francuskoj, a zatim odlazi u Englesku gdje stječe mnoge prijatelje u znanstvenim i političkim krugovima Londona. Krhkog zdravlja, kojemu ne prija engleska klima vraća se ne kontinent. Pod teškim životnim uvjetima lutajući i naporno radeći proveo je neko vrijeme u Parizu, Orléansu, Rotterdamu i Louvainu. Zatim se vraća u Englesku i u Cambridgeu gdje završava studij teologije. Izabran je za odgojitelja nezakotinog sina Jakova IV. Godine 1506. putuje u Italiju, doktorira u Torinu, posjećuje Bolognu i Rim. U Veneciji je gost Alda Manuzija koji objavljuje njegovu zbirku mudrih poduka "Adagia". Neko je vrijeme u Padovi uz svoga štićenika zatim je opet u Rimu gdje ga vatikanski krugovi nastoje zadržati u svojoj sredini. Ali on prihvaća poziv novog engleskog kralja Henrika VIII te po treći put odlazi u Englesku. Stanujući u kući kancelara Thomasa Moorea piše i posvećuje domaćinu svoju "Encomium Moriae", sjajnu satiru na neuku i lijenu raspuštenost samostanaca, nadutu učenost teologa i gramziv nemoral visoke crkvene hijerarhije.
Pozvan je na sveučilište u Cambridgeu gdje predaje grčki jezik i egzegezu, a kada mu se izjalovio pokušaj da se posredstvom novog pape zaposli u Rimu polazi na duže putovanje po Njemačkoj. Trijumfalno dočekan u nizu gradova biva konačno pozvan na dvor Karla Habsburškog u Bruxellesu s titulom kraljevskog savjetnika i rentom od 400 florina. Njegov boravak u Bruxellesu poklapa se s počecima Reforme. Luther i čitav reformatorski krug očekuje da će Eramzo kao istaknuti kritičar papinstva i crkvenih zloupotreba pristupiti pokretu. Ali Eramzo vrlo brzo prozire netolerantni fanatizam i sekataški duh reformatorskih vođa te unatoč svojim simpatijama za proturimski smjer reforme i prijateljstvu s mnogim njenim pobornicima čuva svoju javnu neutralnost. Luther definitivno odbacuje Eramza 1522. kada ovaj objavljuje svoje djelo "Colloqui". Od tada počinje njihovo smrtno neprijateljstvo. Na Eramzovu raspravu "De libero arbitrio" Luther odgovara žučljivim pamfletom "De servo arbitrio" u kojem Eramza naziva pironovcem, epikurejcem, ateistom i svetogrdnikom. I upravo kad je Eramzo svojom replikom na Lutherove ispade ("Hyperaspites") udaljio od sebe i one reformatorske elemenente koji su mu još bili skloni započinje protiv njega bjesomučna kampanja i s papinske strane.
Sorbonne pokreće protiv njega proces te ga osuđuje (1527.) kao neprijatelja Crkve, a prevoditelj njegovih "Razgovora" Louis Berquin biva spaljen na lomači. Omražen i obasut klevetama iz oba tabora Eramzo se sklanja u Basel, ali odatle - zbog vjerskih nemira mora bježati. Neko vrijeme živi u Freiburgu (Breisgau), gdje se namjerava stalno nastaniti. Zbog zdravstvenih razloga ipak se vraća u Basel i posve povlači iz učenjačkog rada. Odbija poziv Klementa VII na koncil u Augsburgu, a ostaje nijem i na breve Pavla III, kojim mu papa dodjeljuje priorat u Deventeru, godišnju rentu od 3.000 forinti i najvešćuje karidnalski šešir. Smrt (12. srpnja 1536.) pretječe ostvarenje njegove želje da se vrati u rodnu Nizozemsku i on umire u kući svog dugogodišnjeg prijatelja, baselskog izdavača Frobena. Njegovoj agoniji nije naozočio nijedan svećenik.
Po svom književno-znanstvenom radu i životnom stavu Eramzo je najsvjetlija i najznačanija ličnost humanizma. Majstor latinskog stila, on njeguje sve književne forme od poezije do znanstvenih spisa. Njegova izdanja Aristotela, Novog zavjeta, Jeronima, Augustina, Ambrozija itd. fundamentalna su djela europske filologije i tekstovne kritike. Njegov spis "De ratione studii" prvi je sistematski program humanističkog školskog obrazovanja, dok iz niza njegovih žučnih rasprava i pisama izbija lik čovjeka koji vedrim životnim optimizom, širinom i kritičnošću svojih znanstvenih gledanja, nepomirljivošću prema moralnom licemjerju i falsifikatima ljudskih svetinja, ali i tolerantnom samilošću prema ljudskim nevoljama i slabostima visoko nadrastao svoju epohu.