Srbijanski
političar, državnik i začetnik ideje velike Srbije rođen je 16. siječnja
1816. u mjestu Garaši kod Kragujevca. Pravo ime mu je Ilija Savić, ali je
kasnije prezime uzeo po rodnom mjestu Garaši. Otac M Milutin Savića bio
je trgovac koji je sinu plaćao privatne učitelje tako da Ilija nije pohađao
klasične škole. Karijeru započinje 1837. godine od obnaša dužnost carnika
u Višnjici i Beogradu. Potom je postao prvi zapovjednik srbijanske regularne
vojske s činom pukovnika. Od listopada 1842. na dužnosti je pomoćnika ministra
unutarnjih poslova, a godinu dana kasnije (1843.) obnaša dužnost ministra
unutarnjih poslova.
Od 13. rujna 1852. do 14. ožujka 1853. Garašanin je knežev predstavnik i ministar vanjskih poslova kada je smijenjen s ministarske dužnosti na zahtjev Rusije. Unatoč ruskom zahjtevu za smjenu protivnik je austrofilske politike kneza Aleksandra Obrenovića i smatrao kako se Srbija treba oslanjati na Francusku i Rusiju. Na mjesto ministra vanjskih poslova iznova je imenovan 1858. godine.
Na poziv kralja Mihaila 9. prosinca 1861. postaje predsjednikom Ministarskog savjeta i po treći puta ministar vanjskih poslova, a t će dužnosti obnašati u narednih šest godina. Prihvatio je ideje kneza Mihaila o ratu s Turcima i radio na sklapanju saveza s Crnom Gorom i Grčkom u pripremanju ustanka protiv Turaka. Iz službe je otpušten 3. studenog 1867. jer se protivio kneževoj ženidbi s Katarinom Konstantinović. Nakon toga živi na svome imanju u Grockoj (danas dio Beograda). U Srbiju je uveo policiju i birokratski način uprave te se stoga smatra najvećim srbijanskim administratorom i državnikom Ustavnobraniteljskog režima. Utjecao je i na odluku Svetoandrejske skupštine o zbacivanju dinastije Karađorđevića. Kao minsitar vanjskih poslova 1858. donio je Zakon o narodnoj skupštini.
Posljednje godine života proveo je izvan politike. Preminuo je 10. lipnja 1874. u Beogradu u 62-oj godini života. Najpoznatije djelo mu je knjiga "Načertanije" (objavljeno 1844.) koja se smatra nacrtom za stvaranje velike Srbije.