Talijanski
revolucionar i vođa nacionalnog pokreta za ujedinjenje Italije revolucionarnim
putem. Jedan od najvećih gerilskih boraca svih vremena. Rođen je u Nici
4. srpnja 1807., u mladosti je bio mornar. Dok je služio vojni rok (1833.
- 1834.) u mornarci Kraljevine Sardinije i Pijemonta potpao je pod utjecaj
predvodnika talijanskog nacionalizma Giuseppea Mazzinija i postao pripadnik
društva Mlada Italija. Poslije neuspjele oružane pobune u Savoji 1834. osuđen
je na smrtnu kaznu te bježi u Južnu Ameriku gdje se bori za nezavisnost
Brazila. Sudjelovao je i u urugvajsko-argentinskom ratu na strani Urugvaja.
U početku je zapovijedao urugvajskom mornaricom da bi kasnije postao zapovjednik
Talijanske legije u Montevideu. U tim borbama stekao je svjetsku slavu.
U domovinu se vraća u travnju 1848. kako bi sudjelovao u borbi za nezavisnost Italije i ratu protiv Austrije. Borbe protiv Austrijanaca u Milanu i protiv francuskih snaga kod Rima 1849. za Rimsku republiku donijele su mu nacionalnu slavu. Ipak 1849. kod Rima je natjeran na povlačenje kroz središnju Italiju. U tom povlačenju poginula je Anita - njegova supruga i suborac. Poslije pada Rimske republike došao je u pomoć Veneciji s 4.000 dobrovoljaca. No, monarhisti su ga uhapsili i prognali. Tada je raspustio svoju vojsku i potražio utočište prvo u sjevernoj Africi, potom u Sjedinjenim Državama, a nakon toga u Peruu. Junak dva svijeta - kako su ga zvali nije se mogao vratiti u Italiju sve do 1854. godine.
Te 1854. pomaže Pijemontu u ratu protiv Austrije predvodeći dobrovljačke postrojbe. U tim ratnim sukobima njegove snage zauzele su mjesta Varese i Como. U svibnju 1860. izvodi svoj najveći poduhvat i legendarni pohod - osvajanje Sicilije i Napulja. Ovoga puta nije imao vladinu potporu, ali premijer Cavour i kralj Victor Emmanuel II nisu se usudili zaustaviti popularnoga junaka. Kralj i premijer bili su mu spremni pomoći, ali samo pod uvjetom da se poduhvat pokaže uspješnim. Šestog svibnja s tisuću crvenih košulja (pripadnika Gaibaldijevih dobrovoljačkih snaga) ulazi u mjesto Marsala na Siciliji, a 11. svibnja Garibaldi se proglasio diktatorom Siclije u ime kralja Victora Emmanuela II. Nešto kasnije ubici kod Clatafimija (30. svibnja 1860.) njegove gerilske snage porazile su regularnu vojsku napuljskoga kralja. Nakon osvajanja Palerma premijer Cavour odlučio je Garibaldiju pružiti tajnu pomoć.
Nakon osvajanja Sicilije prelazi na kontinentalni dio Italije i 7. rujna 1860. trijumfalno ulazi u Napulj. Tad uvodi političke reforme, dijeli zemlju seljacima ali umjesto proglašavanja republike dobrovoljno ustupa vlast monarhistima u uvjerenju kako će Savojska dinastija ujediniti Italiju. Njegove su se nade izjalovile jer njegova je vojska raspuštena, a on udaljen na otočić Caprera. Ipak ne prestaje s borbom. Dvije godine kasnije (1862.) ponovno je na čelu svoje vojske. U dva navrata (1862. i 1867.) pokušava zauzeti Rim i osloboditi ga papinske vlasti. U prvom je pokušaju ranjen, a u oba uhićen. U prvom pokušaju 1862. talijanska vlada morala je zaustaviti Garibaldija u strahu od međunarodnih posljedica koje bi uslijedile nakon svrgavanja papinske vlasti. Sudjeluje i u francusko-pruskom ratu (1870.-1871.) kada predvodi skupinu dobrovoljaca (u kojoj su bili i njegova dva sina) koji podržavaju novu francusku republiku.
Garibladi pozdravlja Parišku komunu, a u odsutnosti izbaran je za člana CK pariške Narodne garde. U Rim se vraća 1871., a razočaran u dotadašnje političke spletke proglasio se socijalistom. Preminuo je 1882. u mjestu Caprera, na istotimenom otočiću u 75-oj godini života. Danas se svi povjesničari slažu da bez Garibaldijeve potpore ne bi bilo moguće ujedinjenje Italije jer darovit lider i čovjek iz naroda puno je bolje od Cavoura i Mazzinija znao kako okupiti mase. U spomen na njega mnoge revolucionarne postrojbe u španjolskom građanskom ratu, talijanskom pokretu otpora i hrvatskom NOP-u (1941.-1945.) nosile su Garibaldijevo ime.