Mihail
Sergejevič Gorbačov rođen je 2. ožujka 1931. u mjestu Privoljnoje (današnja
Ukrajina) u braku Sergeja i majke Marije (rođ. Pantelejevna; koja je za
razliku od sina i muža pravoslavne vjere). Gorbačovljevi preci doselili
su se u Privoljnoje krajem četrdesetih godina 19. stoljeća. O samom mjestu
dovoljno govori podatak da Privoljnoje ima jednu jedinu popločanu ulicu
i oko tri tisuće žitelja koji žive u kolibama. Gorbačovljevi su mjestu ostavili
i svoj pečat. Tako je u mjesnoj knjizi poginulih u 2. svjetskom ratu upisano
nekoliko Gorbačova, a jedan od prljavih putova u selu neslužbeno je poznat
kao Gorbačovljeva ulica. U 2. svjetskom ratu je sudjelovao i Gorbačovljev
otac koji je ranjen na ruskoj fronti. Poslije rata je radio kao vozač traktora
na kolektivnom dobru, a preminuo je 1977. godine. "Izašao je ujutro
nahraniti stoku i naprosto se srušio i umro", kaže Grigorij Gorlov,
bivši pokrajinski sekretar u Krasnogvardejsku i obiteljski prijatelj. Gorbačov
je tada već bio pokrajinski sekretar i svi smo bili u Moskvi, neposredno
prije početka XXV. partijskog kongresa. Iz ministarstva obrane avionom su
ga prevezli na sahranu i vratili iste večeri. Bio je žalostan, dakako, ali
slijedećeg jutra bio je prisutan. Nije propustio ni minutu kongresa. Sergej
Gorbačov sahranjen na mjesnom groblju kojim dominiraju grobovi s križevima,
ali ne i na grobu Gorbačovljeva oca. Nad njegovim grobom je samo glatki
kamen od crnog granita.
U usporedbi s milijunima drugih, Gorbačov i njegova obitelj razmjerno su malo stradali u povijesnim kovitlacima. Ni rat ni kolektivizacija je nisu razorili. Obrađivanje zemlje, u ritmu žetve i sjetve, dominiralo je njihovim životom. Ipak se ne može zanemariti skromnost u kojoj je nekdašnji sovjetski vođa proveo djetinstvo. Može se reći da je rođen sa seljačkom drvenom žlicom u ustima. Omiljeni obrok u djetinstvu bio mu je - po riječima Aleksandra Jakovenka koji je s njim radio na polju - kvas, napitak od fermentiranog kruha, i holodjec, kuhane svinjske nogice s mrkvom i lukom. Radeći s ocem i obitelji Jakovenko, Gorbačov je u mladosti provodio ljeta žanjući žito na rasklimanom kombajnu S-80. Ekipa Gorbačov-Jakovenko imala je uspjeha pa im je posvećen veliki naslov na prvoj stranici mjesnog lista Put Iljiča, 20. lipnja 1948. - "Drug S. Gorbačov spreman za žetvu". Sljedeće godine dok je pohađao srednju školu u Krasnogvardejsku njihova ekipa je osvojila Medalju crvene zastave.
Kasnije Gorbačovljevo samopouzdanje na svjetskoj pozornici vuče korijene iz dramske grupe u kojoj je glumio dok je pohađao srednju školu. U Krasnogvardejsku je glumio princa Zvjezdiča u Ljermontovljevoj Maskeradi i Mezgira u Snjeguljici Ostrovskoga. Njegova dramska karijera pridonijela je jačanju veze s Julijom Karagodinom, kćerkom siromašnog učitelja iz sela Ladbolke. Jedno vrijeme Mihail je živio u njenoj kući, a imao je čak hrabrosti reći njezinoj majci da mu se Julija sviđa. Danas to ne izgleda ništa posebno ali u to doba takvo što je bilo izvan svake uobičajenosti. Julija ja malo slagala majku rekavši joj kako njih dvoje samo "rješavaju neke komsomolske probleme". Karagodina tvrdi kako je Mihail nekada znao biti hladan i poslovan. Jednom se na sastanku Komsomola, što se održavao u mjesnom kinematografu, jako naljutio na Juliju zato što nije na vrijeme završila novine koje su objavljivali. Unatoč njihovoj bliskosti pred svima joj je prigovorio rekavši kako nije izvršila svoju dužnost. Poslije se ponašao kao da se ništa nije dogodilo, rekao je Juliji: "Hajdemo u kino". Vidno zbunjena Julija nije znala što se dešava, na što je Gorbačov reagirao riječima: "Draga moja, jedno nema veze s drugim."
Gorbačov je u Moskvu stigao u rujnu 1950. gdje je na moskovskom državnom sveučilištu do 1955. studirao pravo. Stanovao je u studentskom domu, u sobi koju je dijelio s još šestoricom studenata. Pretrpani dom što se raspadao bio je nekada vojarna za vojnike Petra Velikog. Rudolf Kolčanov koji je za vrijeme studija dijelio sobu s Gorbačovom o njemu kaže: "Mnogo je radio, znao je slušati, bio je tolerantan, pristojan, ali je umnogome bio poput drugih. Ni u čem nije bio najbolji učenik. I vjerovao je u ono što su nas učili o Staljinu. Nije se doimao kao neki veliki reformator i svjetski vođa koji samo čeka da stupi na pozornicu." U sobi što ju je Mlynar (češki student i Gorbačovljev prijatelj iz tog vremena) dijelio sa šest ratnih veterana studenti bi zaključavali vrata i okretali Staljinov portret prema zidu - otkrivajući na pozadini amaterski portret carskog dvorjanina - te pili i pričali cijelu noć. Ali činilo se da Gorbačov izbjegava piti previše. "U tomu je bio izbirljiv." - kaže Kolčanov drugi Gorbačovljev prijatelj iz studentskih dana. Kolčakov se također sjeća da se Gorbačov iz domske knjižnice vraćao tek oko dva ili tri sata noću. Na predavanjima se nije izdvajao iz mase studenata osim jednom prilikom 1952. kada je profesor držao predavanje o temi Marksizam i pitanja jezika, govoreći monotono - zapravo čitajući izravno iz Staljinovih djela - Gorbačov je ustao i rekao: "Poštovani profesore, čitati znamo i sami. Kako vi tumačite tekst i zašto ne bismo raspravljali o tome?" Nakon toga pozvan je u dekanov ured na razgovor, ali nije kažnjen. Lev Judovič i Fridrik Neznanski, dva emigranta koji danas žive na Zapadu, a studirali su zajedno s Gorbačovim sjećaju ga se kao čvrstorukaša u Komsomolu koji je držao govore osuđujući nedostatke i mane svojih kolega, članova partije. Pišući u jednom emigrantskom listu Neznanski se sjeća da je slušao "metalni glas sekretara Komsomola Pravnog fakulteta, Gorbačova, kako traži isključenje iz stranke za najmanji prekršaj - od pričanja neprimjerenih političkih viceva do izbjegavanja odlaska na kolektivna dobra."
Na polovici svog petogodišnjeg studija Gorbačov je upoznao Raisu Maksimovu, studenticu filozofije iz Sibira. Nekoliko Gorbačovljevih prijatelja je polazilo tečaj plesa i jednoga dana su Gorbačov i Kolčanov svratili onamo pod izlikom da će im se narugati. Već smo bili spremni reći: "Nazivate se pravim muškarcima, a pogledajte ovo." - kaže Kolčanov. "Ali tada je jedan naš prijatelj, Volođa Kuzmin, upoznao Mihaila sa svojom plesnom partnericom. Bila je to Raisa Maksimova. Mislim da je za Gorbačova to bila ljubav na prvi pogled. Upravo kao na filmu. Bila je tako dojmljiva." Po Mlynarovim riječima Gorbačov se svidio Raisi zato što nije bio vulgaran. Gorbačov je diplomirao 1955. i otišao u Stavropolj. Ondje je započeo svoj uspon u Komunističkoj partiji. Zanimljivo spomenuti da je već s 18 godina Gorbačov postao kandidat za člana komunističke stranke. Razlog u tako ranom interesu za politiku vjerovatno leži i u tome što je Gorbačovljev djed po majci bio komunist (kasnije i upravitelj kolhoza). Neki izvori kažu da je upravo on presudno utjecao na rani Gorbačovljev razvoj, dajući dječaku savjete o poljoprivredi i knjige na čitanje (Puškinove pjesme, Ljermontovljeva Junaka našeg doba) iz neuobičajeno dobro opremljene knjižnice.
U Vrhovni je sovjet izabran 1970., da bi već godinu kasnije (1971.) postao član CK KPSS-a i to ostao sve do 1991. godine. Od studenog 1978. obnaša dužnost sekretara za agrokulturu pri Centralnom komitetu, a iste godine za stalno se seli u Moskvu. U periodu od listopada 1980. pa sve do kolovoza 1991. član je Politbiroa CK KPSS-a. Za generalnog sekretara CK KPSS-a izabran je 11. ožujka 1985. na izvanrednoj sjednici stranke. U razdoblju od 1985.-1988. član je Predsjedništva (Prezidijuma) Vrhovnog sovjeta. Istodobno iz korijena mijenja sovjetsku vanjsku politiku. Na XXVII. kongresu KPSS-a (veljača-ožujak 1986.) obznanio je javnosti sovjetski program za svijet bez nuklearnog naoružanja do 2000. godine. Također je pokrenuo radikalni program reformi i rekonstrukcije (tzv. perestrojka - hrv. prestrojavanje) sovjetske ekonomije i političkog sustava. Politkom glasnosti (hrv. otvorenosti) potakunut je, između ostalog, val većih građanskih sloboda, javnih rasprava i mogućnost slobodnog izražavanja. Njegova politika dovela je i do toga da su se 1989. sovjetske trupe povukle iz Afganistana. Naredne godine (1990.) dobiva Nobelovu nagradu za mir.
Kraj njegove vladavine započinje 19. kolovoza 1991. kada je dio članova komunističke stranke pokušao izvršiti državni udar za vrijeme dok je Gorbačov bio na godišnjem odmoru. Nekoliko dana kasnije (21. kolovoza) Gorbačov se vraća u Moskvu, a do kraja kolovoza daje ostavku na mjesto generalnog sekretara komunističke stranke. Nedugo potom, (25. prosinca 1991.) govoreći na televiziji daje ostavku i na mjesto predsjednika Sovjetskog Saveza Socijalističkih Republika (SSSR). Istog dana potpisao je sporazum prema kojem kontrolu nad nuklearnim naoružanjem prepušta ruskom predsjedniku Borisu Jeljcinu. Od lipnja 1993. Gorbačov je predsjednik organizacije Green Cross International. Tri godine kasnije (1996.) neuspješno se kandidrao za ruskog predsjednika osvojivši 0.5 % glasova. Trenutačno je predsjednik Međunarodnog fonda socio-ekonomski i političkih studija poznatijeg kao Gorbačovljev fond. Jedan od najtežih životnih udaraca doživljava 20. rujna 1999. kada u Sveučilišnoj bolnici u Münsteru (Njemačka), oboljela od leukemije umire njegova supruga Raisa.