Hrvatski
političar, prvi predsjednik Demokratskog centra, bivši ministar vanjskih
poslova i liječnik dijabetolog. Mate Granić rođen je 14. rujna 1947. u Baškoj
Vodi u uglednoj mesarskoj obitelji. Uz klaoničku i mesarsko-trgovačku djelatnost
obitelj je imala ribarski brod te se bavila ribarstvom kao drugom usputnom
djelatnošću. Ime je, kao stariji od dvoje braće, po starom narodnom običaju
dobio po djedu Mati koji je živio i radio kao mesar u Starigradu na Hvaru.
Otac Ivan, zvan Šojko (po očevu nadimku Matu i Gorana Granića mještani danas
zovu Šojkići) bio je nakratko mobilizirani partizan za vrijeme 2. svjetskog
rata, ali je u osnovi bio obiteljski čovjek i sasvim depolitizran.
Nakon rata 2. svjetskog rata (do 1948.) Granići su imali u Baškoj Vodi privatnu mesnicu koja je u procesima osnivanja seljačkih radnih zadruga pretvorena u tzv. narodnu imovinu, tako da je Ivan Granić radio u zadružnoj mesnici do 1964. godine. Tada je razvoj turizma i velika potražnja za svježim mesom omogućila obitelji da otvori vlastitu mesnicu koja je poslovala sve do 1976. godine. Godinu dana ranije umro je Ivan Granić (u 67. godini od sračnog udara), baš kao i njegov otac ne dočekavši ostvarenje sna da mu sin postane doktor. U velikoj obiteljskoj zajednici patrijahalnog tipa živjela su pod istim krovom dva brata i sestra, dvije nevijeste, njihova majka Mila (Matina baka koja je doživjela 100 godina), djedov brat te četvero djece. Obiteljsko domaćinstvo ukupno je brojilo jedanaest duša. Matin otac Ivan, kao najstarije muško dijete, bio je nedodirljivi autoritet i glava obitelji čija je riječ uvijek bila prva i posljednja. On je odlučivao o podjeli i organizaciji rada u velikoj obitelji, kao i o kućnom budžetu, o kaznama i nagradama. Prisjećajući se toga doba Goran Granić će reći: "Kad bi otac sjeo za objed, svi bi ukućani morali sjediti i šutjeti kao zaliveni. Bio je strog, krajnje pošten, izvanredno staložen i fanatično radin i uporan. Njegovoj riječi ili odluci nije bilo, i nije smjelo biti, nikakva prigovora."
Od najranijeg djetinstva mali Mate i Goran Granić svaki su slobodan trenutak provodili u mesnici. Za vrijeme škole bilo je to 4-5 sati na dan, a u vrijeme praznika i punih deset sati. Otac i mlađi brat Goran brinuli su o nabavci stoke iz Dalmatinske zagore i Hercegovine (Goran je već s 15 godina vozio kamion), dok je Matu u toj raspodjeli posla dopala prodaja mesa, rad s mušterijama, mještanima i turistima. Trgovanje, rad i komunikacija sa stranakama kao i prigodni novčarski poslovi, postali su tako ključan dio ranog socijalizacijskog iskustva Mate Granića. Naučili su ga osnovnoj životnoj mudrosti da je rad stvorio i održao čovjeka, ali i vještini pregovaranja i trgovanja. Po školskim i fakultetskim ocjenama, a i po svjedočenju kolega Mate Granić je bio sjajan učenik i student. Osnovnu školu je završio u rodnom selu i Makarskoj, gimanziju u Splitu, a Medicinski fakultet u Zagrebu. Profesionalni i menadžerski zanat naučio je u klasi Zdenka Škrabala, a njegov pravi završni ispit bio je izgradnja Instituta za dijabetes Vuk Vrhovec. Uspješno se koristeći time što su jedan predsjednik bivše savezne vlade i žena drugog bili dijabetičari. Te što su u udruzi dijabetičara bili mnogi drugi komunistički moćnici Mate Granić i Zdenko Škrabalo uspjeli su u sam suton socijalizma i Jugoslavije izgraditi jedan od najboljih zavoda za šećernu bolest u ovom dijelu Europe.
Tvrdnja kako iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena potvrđuje se na primjeru Mate Granića. Svoju sadašnju suprugu Jandranku slučajno je upoznao 1970. na proslavi rođendana supruge svoga brata Gorana. Vjenačali su se 1973. i dobili troje djece: dvije kćerke i sina Luku koji je rođen 24. kolovoza 1991. kao jedino muško dijete u nekoć brojnoj patrijahalnoj obitelji Granić. O prirodi Granićeve supruge Jadranke najbolje govori činjenica da se 1990., iako je bila trudna, dobrovoljno upisala na tajni spisak Zbora narodne garde Republike Hrvatske. Rođena u Posušju (BiH) dala je vlastitome mužu domoljubni legitimitet tada najvišeg ranga. I to znatno prije nego li je on sam počeo razmišljati o visokoj politici i ministarskom položaju (na koji je došao na prijedlog i preporuku Mladena Vedriša). Puna energije, domoljubnog zanosa i neskrivene ambicije Jadranka Granić postala je u međuvremenu rizničarka HDZ-a i savjetnica guvernera Narodne banke Hrvatske.
U svojoj političkoj karijeri Mate Granić je igrao veoma značajne uloge. Potpredsjednikom hrvatske vlade postaje 31. srpnja 1991., a od 1. lipnja pa sve do 27. siječnja 2000. godine ministar je vanjskih poslova. Također je bio glavni pregovarač s JNA o deblokiranju vojarni i njenom povlačenju iz Hrvatske. U tom svojstvu potpisao je konačni sporazum o povlačenju JNA 8. prosinca 1991. godine. Bio je organizator programa prihvata i zbrinjavanja prognanika s područja Republike Hrvatske te izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. U Ženevi je s predsjednikom Miloševićeve Jugoslavije Milanom Panićem potpisao sporazum koji je postao osnova budimpeštanskom sporazumu Gregurić - Panić o konačnom oslobađanju svih zatočenika. Na temelju tih sporazuma samo u jednoj skupini oslobođena su 822 Vukovarca, od kojih su četvorica u Srbiji osuđena na smrt. Kao ministar vanjskih poslova i povjerenik predsjednika Republike za rješavanje krize u BiH sudjelovao je u zatvaranju logora za Muslimane u Hercegovini te otvaranju puteva za prolazak humanitarnih konvoja. Posebnu važnost imao je njegov posjet logoru Dretelj kao i omogućavanje prolaska prvog konvoja na lijevu obalu Neretve kod Mostara. U tajnoj diplomaciji u suradnji s hrvatskim veleposlanikom pri UN nekoliko je puta spriječio izglasavanje rezolucija Vijeća sigurnosti UN o ekonomskim sankcijama protiv Hrvatske. Bio je posebni izaslanik predsjednika Republike Hrvatske i glavni pregovarač s Bošnjacima u pregovorima u Sarajevu, Beču, Ženevi, Frankfurtu i Washingtonu koji su urodili sporazumom o Federaciji BiH. Zamjenik je glavnog hrvatskog pregovarača Franje Tuđmana i potpisnik Daytonskog sporazuma 1995. godine, a godinu dana kasnije (1996.) stavlja svoj potpis na Sporazum o normalizacijia odnosa sa SR Jugoslavijom. Potpisuje se i na Sporazum o ulasku Hrvatske u Vijeće Europe (1997.), a u periodu od 2000. - 2003. predsjednik je Odbora za europske integracije Hrvatskog sabora. Važan element na njegovom putu prema vrhu bilo je to što je njegovo ime i prezime ostalo izvan kaljuže mnogobrojnih stranačkih nepotističkih, privilegijskih i korpucijskih afera.
Na izborima za predsjednika Republike 2000. godine bio je kandidat HDZ-a, ali nije uspio dobiti većinu glasova. Nakon izbornog poraza otišao je iz HDZ-a i s Vesnom Škare Ožbolt osnovao novu stranku - Demokratski centar (DC). Osnivanjem Demokratskog centra postao je prvi predsjednik ove stranke. Na izborima 23. studenog 2003. DC prvi puta sudjeluje (u koaliciji s HSLS-om) na parlamentarnim izborima i osvaja samo jedno zastupničko mjesto. Nakon takvog izbornog rezultata Mate Granić podnosi ostavku na mjesto predsjednika DC-a na kojem ga nasljeđuje jedini zastupnik DC-a u novom sazivu Hrvatskog Sabora Vesna Škare - Ožbolt. U svibnju Uskok pokreće istragu protiv Granića zbog sumnje u primanje mita, a 12. svibnja 2004. Županijski sud u Zagrebu oslobođa ga krivnje.
U siječnju 2005. postaje posebni savjetnik Predsjedništva Hrvatske stranke prava (HSP), a u studenom iste godine objavljuje knjigu Vanjski poslovi - iza kulisa politike. Dvije godine kasnije (2007.) postaje dekan na Visokoj novinarskoj školi.