Austrijski
političar Jörg Haider rođen 19. siječnja 1950. u mjestu Bad Goisern i kršten
kao katolik. Osnovnu je školu pohađao je u Bad Ischau. Bio je uzoran učenik,
izraziti ljubimac nastavnika, prema tvrdnjama poznanika dijete bujne mašte,
a 1966. i jedan od troje koji su s odličnim uspjehom položili maturu. Za
vrijeme blagdana u Bruneckom (Južni Tirol) kod ujaka je imao veći džeparac
nego obično, a zimi se mogao besplatno skijati. Gimnazija u obližnjem Bad
Ischlu bila je privatna škola s pravom javnosti. Školarina je iznosila 240
šilinga mjesečno, a da bi osigurali sredstva i za kasniji studij djece,
Haiderovi su uzeli kredit kod ujaka Webhofera.
Maturirao je 1968. te je zatim, kako je to bilo uvriježeno u njegovom okružju, odslužio godinu dana u saveznoj vojsci (Bundesheer). Naime, služenje vojnog roka u Austriji nije obvezno. Vojsku je služio u Salzburgu gdje je na mjesnom sveučilištu upisao povijest i germanistiku, jedino što ga je zanimalo. Međutim preko noći Haider je odlučio otići u Beč studirati pravo. Njegova spontana odluka tako se u potpunosti poklopila s roditeljskom željom, prije svega njegove majke. Kao student marljivo je posjećivao predavanja i u najkraćem vremenu polagao ispite. U studentskim danima politički se opredijelio za Krug slobodarske mladeži (Ring Freiheitlicher Jugend). Na drugoj godini studija već je bio savezni vođa Kruga slobodarske mladeži. Tada je pokrenio list Tangente koji nije financiran novcem stranke već ga je novčano potpomagao industrijalac Harald Prinzhorn. Pod Haiderovim vodstom Krug slobodarske mladeži razvio se u snažnu organizaciju s velikim brojem članova. Tako je u dobi od 22 godine već sjedio u saveznom predsjedništvu Slobodarske stranke, iako još bez prava glasa. Kad bi nakon dugih sjednica putovali na sljedeći sastnak dok bi ostali drijemali u automobilu Haider bi izvadio blok za bilješke i pripremao se za idući nastup. Nastupi u kojima je najavljeno Haiderovo sudjelovanje bili su hit. U to doba (s 22 godine) počeo je pušiti lulu.
Kratko vrijeme prije završetka studija smatrao je kako je došlo vrijeme da osnuje obitelj. Prijateljima je punio uši željama da se što prije oženi. I tada na jednom plesu u njegov život ulazi 18-godišnja studentica publicistike Claudia, a uskoro je na putu i dijete. Nakon toga nijednog trena nije bilo upitno vjenčanje i da će supruga ostati kod kuće. Haiderov stav je bio da mnoga zla ovog svijeta proizlaze iz zaposlenosti majki: opće odbijanje reda, veliki iluzorni zahtjevi, pasivnost u poslovnom svijetu, nemogućnost formiranja osjećajnih veza, gubitak savjesti, nihilistički pogled na svijet, sklonost nasilju i egoizmu te neurotična zapuštenost. Vjenčanje je obavljeno u crkvi u Bad Goisernu na kojem se Haider pojavio u narodnom odijelu. Slogan iznad vrata njegove kuće, koju će kasnije sagraditi, glasit će:" Ova kućica je tek mještasce / u Božjem velikom svijetu / pa ipak to je cijeli svijet / ako u njemu nalaziš svoju sreću." Kasnije će Claudia Haider nadoknaditi ono što je onda propustila - na klagenfurtskom sveučilištu završaviti će studij psihologije.
Nakon što je, zbog verbalnih nasrtaja na predsjednika vlastite stranke, ostavio mjesto predsjednika Kruga slobodarske mladeži (RFJ) pokušao je učvrstiti svoj položaj u gornjoaustrijskom FPÖ-u. U kotaru Gmunden uspio je na jedva jedvice postati zamjenik predsjednika mjesne stranke. Na listi za izbore u Narodno vijeće bio je na 21. mjestu. To baš i nisu bili sjajni izgledi za napredovanja u stranci. A onda se gotovo 'nasukanom' mladom talentu telefonski javio slobodnjački gradonačelnik Graza Alexander Götz i upita ga bi li mu bio na raspolaganju za glavnog tajnika. S vremenom Haider se uzdigao na mjesto poslovnog tajnika stranke u Koruškoj. U Koruškoj se kao tajnik stranke počeo baviti organizacijskim pitanjima, a imao je i ono što je nazivao svojim drugim osloncem: namještenje kod koruškog građevinskog poduzetnika Kostmanna s mjesečnom plaćom od 16.000 šilinga i službeni automobil. Poslije godinu dana smjenjen je s mjesta tajnika zbog "pretjeranih zahtjeva".
U
Koruškoj je brzo napredovao. Zarađivao je više nego stranačke kolege na
sličnim položajima, vozio je službeni automobil i k tome je još tražio i
vozača. Uzimao je kredite, kupio zemljište u Klagenfurtu i počeo graditi
kuću. Na putu je bilo i drugo dijete. Kuća ga je kasnije stajala mnogih
glavobolja jer su u posvađanom FPÖ-u Koruške jedan drugome prebacivali račune
crnih fondova i prihode na koje nije plaćen porez. Haider je morao objašnjavati
kako je uspio sagraditi kuću vrijednu 2 milijuna šilinga, od kojih je samo
800.000 financirano kreditima. Od 1969. do 1973. na sveučilištu u Beču studira
pravo i politologiju, a od 1973. do 1976. kao znanstveni asistent radi je
na Institutu za politologiju i upravno pravo Sveučilišta u Beču. Od 1976.
do 1983. djeluje kao zemaljski tajnik FPÖ-a za Korušku, sve do 13. rujna
1986. kada postaje saveznim predsjenikom stranke. Iste godine (1986.) je
naslijedio od svog bogatog praujaka njemačke nacionalnosti nekoć židovski
posjed - 1565 hektara zemlje vrijedne 300 milijuna šilinga. Godinu dana
ranije (1985.) izjavio je kako Slobodarska stranka sigurno nije nasljednica
Nacionalsocijalističke njemačke starnke rada jer da jest ona bi u Austriji
imala većinu. Neki članovi Slobodarske stranke zatražili su zbog te izjave
njegovo isključene, ali od toga ništa nije bilo.
Nakon imenovanja Haidera za predsjednika stranke pobjednici su povikivali nacistički pozdrav "Sieg Heil!", a supruga upravo smjenjenog predsjednika Stegera morala je slušati kako bi njenog supruga trebalo ugušiti plinom. Nikad nije bilo objašnjeno tko je bio odgovoran za ove ispade. Novinare, koji su se ponudili kao svjedoci, novo stranačko vodstvno nije nikad ispitivalo. Pred stranački sud izveden je samo član predsjedništva savezne stranke jer je u pobjedničkoj pometnji dijelio ljudima spomen-medalje Adolfa Hitlera. Zbog svega toga FPÖ je isključen iz liberalne internacionale. Mnogi smatraju da je njegovim dolaskom liberalizmu u stranci odzvonilo i da je zapravo riječ o desničarskoj populističkoj stranci koja se djelomice služi liberalnom retorikom, dok su ga protivnici nazivali paradnim liberalom. Osnove za takvo što nalaze se u nekim Haiderovim ranijim izjavma, primjerice izjavi: "Pravi su fašisti antifašisti, a Wermacht je donio ne samo Austriji već i cijeloj Zapadnoj Europi pravu slobodu i demokraciju." (Danas, 23. rujna 1986.) Kasnije u jednom intervjuu iz 1994. korigira svoj razbarušeni radikalizam: "Najveća pogeška nacionalsocijalizma bilo je rasističko ludilo. Kontrola je potpuno izgubljena, do toga je dovelo to ludilo. Političku moć graditi na osnovi uništenja ljudi, čitavih rasa, besmisleno je, pa tko god to bio."
Za života smatran je populistom, neonacistom, političkim kamelonom, desnim radikalom, premda je govorio da mu je u politici uzor njemački socijaldemokrat Helmut Schmidt.Također bio je Jedan je od najbogatijih austrijskih političara, a prema vlastitim riječima novac mu nije predstavljao veliko zadovoljstvo, niti mu je bio izazov. Njegov izazavo bila je politika u kojoj je znao vješto 'plivati'. U neprilici se znao pozivati na Simona Wiesenthala, koji je u jednom intervjuu izjavio da Haider "nikad nije izjavio nešto protiv Izraela i protiv židovstva". No, Wiesenthal nije znao da je mali Haider vježbao sportsko mačevanje na lutki od slame na kojoj je bio natpis: Wiesenthal.
Od 15. lipnja 1979. do 14. lipnja 1983. zastupnik je u saveznom parlamentu., a članom zemaljske koruške vlade postaje 1983. godine i na toj dužnosti ostaje do. 1986. godine. Od 17. prosinca 1986. zastupnik je i šef kluba FPÖ-a u Nationalratu sve do 30. svibnja 1989. U prosincu 1988. godine Haidera je na neugodan način sustigla prošlost. Pisma bivšeg predsjednika stranke Friedricha Petera došla su u javnost. Bivši Haiderov duhovni otac pisao je da se Slobodarska stranka razvila u "svinjac". Pritom je Haider, nabacivajući se političkim gadostima, doveo slobodnjake u politički geto, a stranka je "na potpuno eogističan način ustrojena po njegovoj mjeri". Zato nije čudo da oko njega nema boljih ljudi nego sami bezvrijednaci, iz kojih se trajno ne može razviti dobar plod. Haider je reagirao: "To je ipak samo zavist vječno bezuspješnog političara, koji bi mlađeg od sebe rado držao na uzici." Kasnih osamdesetih Haider je uplovio u još jednu aferu kao zemaljski poglavar Koruške jer je odbio dodijeliti odličja bivšim partizanima. Napravio je skandal i prijedlogom da djeca stranaca u školama trebaju biti odvojena prema svome porijeklu i materinjem jeziku od ostale djece. Od 30. svibnja 1989. do 21. lipnja 1992. obnašao je dužnost koruškog poglavara. Na tu je dužnost izabran uz pomoć glasova Austrijske pučke stranke. Za vrijeme izbornih kampanja poslije svojih nastupa dopuštao da se svira tzv. Haider-rap. To je uglazbljeni kolaž od rečenica iz njegovih govora, snimljen na nosačima zvuka. Mladi plešu uz pripjev - "Radije vuk u ovčjoj, nego ovca u vučjoj koži." I u novom sazivu saveznog parlamenta Haider je zastupnik i šef kluba zastupnka FPÖ-a. Ulogu poglavara Koruške ponovo preuzima 8. travnja 1999., po drugi put dobivši 42,3 % glasova. Godinu dana ranije (ljeto 1998.) na bezazleno novinarsko pitanje, zašto se Slobodarska stranka ne izjasni za austrijsku naciju, odgovorio je kako smatra austrijsku naciju "ideološkom nakazom".
Tada se nakon izbora za zemaljskog poglavara usporedio s Isusom Kristom, kojeg su također jednom nabili na križ - i koji je zatim uskrsnuo. Na mjestu zemaljskog poglavara Koruške hvalio je "pravilnu politiku zapošljavanja u Trećem Reichu" i odavao počast nekadašnjim SS-vojnicima kao "čestitim i ljudima od karaktera". Svoj koruški program Haider je označio kao "željeni model za Austriju". Vladajući Koruškom ipak nije učinio ništa više nego što se očekuje kod bilo koje promjene vlasti., bazirao se na simbolična djela koja su budila pozornost javnosti. Tako je ukinuo titulu dvorskog savjetnika; dao je montirati zid za penjanje u uredskim prostorijama zemaljskog poglavara; sa svima je odmah bio na ti; posjećivao je vatrogasne svečanosti i raznorazna događanja pod šatorima, plaćao je runde pića i navodno davao tako visoke priloge npr. za orkestre limene glazbe, da službenici ostalih stranaka nisu više mogli s njim držati korak. Njegovim imenovanjem za poglavara Koruške pokrajinski činovnici koji su imali pogrešnu stranačku knjižicu smjenjivani su uz poklike. Jedan od Haiderovih ljudi je vikao: "Od sutra morate stajati u stavu mirno." U pokrajini je vladalo raspoloženje kao da je izbio državni udar. Kao i ranije Haiderova karijera ponovo je bila obilježena skandalima. Prvi međunarodni diplomatski skandal prouzročio je za vrijeme posjeta predsjednika Poljske Lecha Walese rekavši mu da mu je "veća širina nego visina", a njegove sudržavljanje je označio kao neradnike. Za njega nije dolazilo u pitanje da se ispriča, jer to čine samo "oni koji nemaju kralježnicu". Cinično je izjavio, kako ima bar smisla za šalu, tako da se ljudi mogu smijati. Na mjestu koruškog poglavara odbio je prihvatiti rumunjske izbjeglice koje su bile raspoređene Koruškoj. Na saveznim izborima 3. listopada 1999. Haider i Slobodarska stranka veliki su pobjednici. Početkom godine 2000. Haiderova stranka ulazi u koaliciju s narodnjacima (ÖVP) i tako se stvara vlada liberala i narodnjaka bez socijalista. Na kongresu FPÖ-a početkom svibnja 2000. pod pritiskom domaće i strane javnosti Haider se povlači s mjesta šefa stranke. Dolaskom njegove stranke na vlast Europska unija uvela je sankcije Austriji što je do tada nezabilježen slučaj da EU uvodi sankcije vlastitoj članici.
U političkom smislu Haider se počeo profilirati kao društveno-politički glasnogovornik FPÖ-a. Tako se žalio na nezaposlenost mladih, protiv koje se želi boriti državnom potporom plaćama. Zahtijevao je smanjenje broja stranih radnika i odricanje jedne plaće činovnika kako bi se mogla financirati nezaposlenost. Želio je da se pravo na rad i pravo na mjesto naukovanja po slobodnom izboru unesu u ustav kao osnovna prava. Upozoravao je na problem birokratizma u socijalnom osiguranju te je želio dokinuti višestruke mirovne. Obraćao je pozornost na "luksuzni stil života dužnosnika u državnim monopolističkim poduzećima". Bio je pristalica punog oporezivanja plaća i dodataka političara, a ukidanje povlastica postala je njegova stalna preokupacija. Kad je promjenama bilo predviđeno daljnje povećanje prihoda političara, podvrgavao je tjednima verbalnoj paljbi svoje stranačke kolege, da bi na kraju kao jedini zastupnik glasovao protiv prijedloga u Narodnom vijeću. Uspješno se borio za radnike koji rade u smjenama, za bolje zdravstveno osiguranje seljaka, protiv nepravde kod slobodnog prijevoza učenika i protiv poreza na dodanu vrijednost na troškove njege u staračkim domovima. A kada je proizvođač iverice, tvrtka Funder otišla u stečaj, stranački (SPÖ) predstavnik sindikata u Koruškoj objasnio je da će oni pomoći samo sindikalnim članovima da dođu do svoga novca. Odmah se zatim pojavio Haider i ponudio odvjetnika i za ostale.
U
svojoj političkoj karijeri oštro se protivio ulasku Austrije u Europsku
uniju govoreći kao će Austrija u tom savezu izgubiti trajnu neutralnost
i veliki dio suvereniteta. Sumnja u opravdanost i dobronamjernost EU uz
restriktivan odnos prema strancima, ostati će trajna sastavnica Haiderove
politike i nakon što je 2005. napustio FPÖ i osnovao novu stranku - Savez
za budućnost Austrije (BZÖ). U vrijeme njegova mandata na mjestu poglavara
Koruške na vratima njegova ureda stojao je natpis "Slobodna država
Koruška". Haiderov BZÖ podnio je 2007. i službeni zahtjev za promjenu
punog naziva savezne pokrajine u Slobodna država Koruška. Poseban problem
u očima javnosti predstavljao je Haiderov odnos prema azilantima i imigrantima,
što ih je u govorima i političkim izjavama nerijetko karakterizirao kao
"socijalne parazite bez volje za radom i asimiliacijom". U srpnju
2008. austrijsku su javnost uznemirili Haiderovi pokušaji da neke azilante
iz Koruške na svoju ruku prebaci u azilantske logore drugih saveznih zemalja,
poput onog u donjoaustrijskom Traiskirchenu. Time je, prema izjavi ministra
unutarnjih poslova, prekršen dogovor između saveznih i zemaljskih institucija.
Ministrica unutarnjih poslova Maria Feketer (ÖVP) nazvala je Haiderovu akciju
"preuranjenom i promišanim početkom predizborne kampanje", naglasivši
kako je posrijedi "populizam na račun drugih saveznih zemalja".
Ipak na izborima Haiderova je stranka u Koruškoj zabilježila najbolji rezultat
do sada osvojivši 10,7 % glasova tako osvojivši četvrto mjesto.
Radost zbog najvećeg izbornog uspjeha nije dugo trajala jer je 11. listopada 2008. u jedan sat ujutro Haider poginuo u prometnoj nesreći u mjestu Köttmannsdorf vozeći službeni automobil VW Phaeton pri brzini od 142 km/h. Udarivši velikom brzinom u betonsku ogradu i prevrtanjem aumobila dolazi do ozbiljnih ozljeda od kojih je na putu za bolnicu i preminuo. Nakon obdukcije u Haiderovu tijelu pronađeno je 1.8 % alkoholau krvi. Njegova smrt izazvala je brojne špekulacije da je riječ o atentatu, ali istraga o njegovoj smrti nije došla do takvih zaključaka. Posljednji ispraćaj upriličen je 17. listopada u Klagenfurtu uz nazočnost austrijskih političara i desetak tisuća stanovnika Koruške. Haiderovo tijelo trebalo je biti kremirano, ali zašto to nije učinjeno do danas nije poznato. Ubrzo nakon Haiderove smrt uslijedio je šok jer je glasnogovornik stranke Stefran Petzner u televizijskom nastupu priznao da je bio njegov ljubavnik. Šok je bio tim veći što je nakon Haiderove smrti Petzner imenovan predsjednikom stranke, što se smatralo ispunjenjem Haiderove želje. Time su nagađanja o Haiderovoj biseksualnoj orijentaciji potvrđena, a zbog čega su njegovu stranku znali nazivati "Haiderovom boy strankom" jer je za suradnike birao mlade i zgodne dečke. Haider i Petzner upoznali su se 2003 na jednoj zabavi. kada je Petzner bio novinar koji je uglavnom pisao o modi i kozmetici. Petzner je zbog Haider prekinuo fakultet, aktivno se uključio u stranku. Medijima se javila i Petznerova sestra Christiane - "Haiderova supruga Claudia često je bila ljubomorna na Stefana, jer je on provodio više vremena s njezinim suprugom nego onda. Stefan je kod njih znao provoditi vikende i odlaziti s Jörgom na odmore. Ali, nakon njegove smrti, Stefan je cijelu noć proveo s Claudijom i njezinim kćerkama." Otkrivanje neugodne istine šokiralo je austrijske desničare. Čovjek koji je bio spreman dovoditi u pitanje pravo na različitost bio je "na drugoj strani". Konačno, riječ je o čovjeku koji je mogao postati premijerom Austrije.
Kada je držao govore prigodom novogodišnjih prijema, važnih stranačkih svečanosti ili javnih proslava rođendana, njegovi roditelji sjedili su na počasnom mjestu. Ukoliko je to dopuštao prostor Haider je govorio izravno oči u oči svojoj majci. Istovremeno njegov je otac samo promatrao sve oko sebe ili se posvećivao svome pivu, a majka je vrlo usredotočeno sve slijedila. Ona je također željeznom rukom držala podalje od novinara svoga supruga koji je možda bio previše pričljiv i prijateljski raspoložen prema novinarima kojima ne može odoljeti. Za života Haider je objavio i tri knjige: "Sloboda, koju mislim" (Die Freiheit, die ich meine) - kasnije se djelomično odrekao ove knjige, "Oslobođena budućnost" i "S onu stranu desnog i lijevog".
U pubertetu je prvotno želio postati glumac te je u skladu s time nastupao i u školskom kazalištu. Nekadašnji suučenici kazuju da je bio kao glumac tako dobar da je opčinjavao čak i one s kojima je bio posvađan. Dok su drugi dječaci odlazili u goste svm svojim prijateljima, Jörg ih nije nikad pozivao k sebi u kuću, kaže jedan njegov tadašnji suučenik. Naši susjedi, ponosno je pričala majka, oduvijek su ga voljeli. Starim ženema u mjestu pomagao je prijeći cestu i nosio im torbe. Neko vrijeme je mali Haider bio strastveno angažiran u udruženju za zaštitu životinja. Dolazio bi kući s ranjenim pticama i mačkicama, a kad bi negdje neki pas na lancu do besvjesti lajao nije imao mira sve dok ne bi nešto poduzeo. Bio je živahno, zahtjevno dijete, što je njegovoj starijoj sestri koja ga je morala čuvati vrlo često išlo na živce. "On je već od malena bio tako nešto kao neki šef", kaže Ursula Haubner. Obitelj je stanovala u skromnoj kućici zajedno s polusestrom Roberta Haidera. U prizemlju su stanovali Haiderovi sa svojom djecom Ursulom i Jörgom, a na prvom katu rodbina. Jörgov otac Robert Haider rodio se 1914. godine kao izvanbračno dijete. Otac mu je bio gostioničar u Mondseeu, a majka se kratko zatim udala u Steyr u obitelj kožara. Djed, mesar koji se po gostionicama izjašnjavao za Hitlerov pokret, sažalio se nad svojim unukom te ga je uzeo k sebi. Robert Haider je završio osnovnu i srednju školu, a zatim je radio kod mjesnog postolara kao naučnik.
S jedva 15 godina pristupio je Robert Haider Hitlerovoj mladeži, a sa 18 godina bio je član SA jedinica. Zbog svojih šovinističkih istupa u javnosti u Austriji je za njim raspisana potjernica te je pobjegao u Njemačku. Tu je odslužio dvogodišnji vojni rok, formalno pristupio Hitlerovom NSDAP-u te se zatim zaposlio u tvrki Agfa u Münchenu. Nakon pripajanja Austrije Njemačkoj pojavio se u u ožujku 1938. u Linzu kao vođa kotarske mladeži Njemačke fronte rada (Deutsche Arbeitfront - DAF). Dvije godine kasnije više nije bio potreban režimu te je morao s ostalom mladeži u streljačke redove. Više je puta ranjavan na istočnom i zapadnom bojištu, a odlikovan je i Srebrnim križem. Posljednjih godina rata promaknut je u čin poručnika. Prigodom boravka u Linzu upoznao je tada 27-godišnju dočasnicu - zastavnicu Dorotheu Rupp. Vjenčali su se 1945., još za vrijeme rata. Iste godine rođena je kćerka Ursula. Dorothea Rupp potječe iz bogate građanske i narodnjačke obitelji. Njezin otac bio je ginekolog i liječnik opće prakse u Općoj bolnici u Linzu. Kako je jednom ponosno napomenuo Jörg Haider, kozmopolit, koji je godinu dana plovio svjetskim morima kao brodski liječnik, te je zatim godinu dana prije izbijanja Prvog svjetskog rata otvorio oridinaciju u Londonu. Liječnika je rat bacio na ratište u Dolomitima. U vojnoj bolnici u Brunecku (tal. Brunico) upoznao je medicinsku sestru Crvenog križa Herminu Webhofer. Vjenčali su se ratne godine 1917. Godinu dana kasnije rodila se Dorothea Rupp.
Webhoferovi su bili trgovačka obitelj odavno naseljena u južnom Tirolu. Posjedovali su tekstilnu manufakturu, trgovali živežnim namirnicama i željezom te imali znatan broj nekretnina. Hermine Webhofer, udana Rupp, bila je jedno od desetoro djece. Po završetku Prvog svjetskog rata kada je južni Tirol pripao Italiji, Karl Rupp se preselio u Linz, a 1923. pridružile su mu se supruga i kćerka. Dorothea Rupp polazila je školu kod uršulinki u Linzu i bila je ozbiljna i marljiva učenica. Kad joj je bila 18 godina umro joj je otac, a ona je postala je veoma vatrena nacionalsocijalistkinja. Godine neposredno poslije rata bile su teške. Robert i Dorothea Haider izgubili su stan u Linzu te su se preselili u Bad Goisern. Robert Haider je u proljeće 1945. bio uhićen i zatvoren u sudskom zatvoru u Bad Ischlu. Mnogo godina kasnije pričao je Güntheru Winkleru, prijatelju obitelji da je tada trebao biti likvidiran zbog svog sudjelovanja u puču 1934. godine: "Službenik iz denacifikacijskog povjerenstva dugo je s njim razgovarao i na kraju očito shvatio da je to bio dobroćudan, idealistički nastrojen čovjek." Na pitanje kako o tome sada misli Robert je odgovorio: 'Što da kažem. Samo glupi magarac ide drugi put na tanki led.' Što je drugo mogao reći. Nije mogao reći kako nije bilo ničega." U radnom logoru u nedalekom Ebenseeu, vanjskom dijelu konclogora Mauthausen, SS-stražarske jedinice su do posljednjeg dana primoravale desetke tisuća radnika-robova da u brdu iskopavaju sustav tunela za ispitivanje raketa. Kad su se esesovci povukli ostavili su za sobom gomilu leševa. Amerikanci su nakon oslobođenja dovodili male nacističke dužnosnike i članove stranke kako bi se ljudske žrtve barem mogle pokopati. I Robert Haider tih je dana kopao masovne grobnice. Ta akcija bila je zamišljena i kao poniženje. Majka Dorothea je morala raditi kao čistačica u bivšem dječjem domu, kao dio javnih radova za dobro naroda. Kasnije je pričala prijateljima koliko se osjećala poniženom. Židovski tuberkulozni bolesnici pljuvali su joj pred noge i pogrdno je nazivali naci-svinjom. Poslije 2. svjetskog rata željela je rodbina da se Dorothea Rupp rastane od Roberta Haidera. Ali, bivša samostanska učenica ostala je uporna. Uvela je u kući strogi režim jer su djeca jednom morala postati 'netko' i dostići 'nešto'. Majčina rodbina smatrala je nepriličnim brak između liječničke kćerke Dorotheje Rupp i postolara Roberta Haidera.