Saddam Hussein rođen je 28. travnja 1937. u malom selu al-Auja u blizini grada Takrita. Svoje rano djetinstvo proveo je u blatnjavoj kolibi u većinom sunitskom djelu Iraka. Njegov otac Hussein al-Majid, umro je ili napustio obitelj (ovisno o izvoru) nedugo nakon njegova rođenja. Dok se nije udala za drugog muža, Ibrahima Hasana, Saddamova majka Subha sama ga je odgajala. Ibrahim Hasan bio je nasilan prema svojoj obitelji, što možda i nije čudno za osobu koja je u svome kraju bila poznata kao lopov. Bivši osobni Saddamov tajnik tvrdi kako je Saddamov poočim zlostavljao Saddama te ga prisiljavao na krađu kokošiju i ovaca, koje bi kasnije prodavao. To je potrajalo sve do Saddamove desete godine kada mu je bilo dopušteno preseliti se kod majčinog brata Khayrallah Tulfaha u Bagdad.
U Bagdadu je potpao pod utjecaj majčinog brata. Khayrallah je politički simpatizirao snage unutar iračke vojske koje su okarakterizirane kao pronacističke, a čiji je pokušaj državnog udara podržavao. Ujedno snage koje je Khayrallah podržavao bile su ogorčene Britancima i britanskim imperijalizmom. Ta ogorčenost uskoro se prenijela i na Saddama. Potaknut političkom indoktrinacijom majčinog brata pokušao se upisati na prestižnu Bagdasku vojnu akademiju kako bi preko vojne karijere ostvario svoje političke zamisli. Nije uspio u toj namjeri jer su ga u tome spriječile loše ocijene pa se stoga još dublje upleo u političke vode. Tako je 1956. sudjelovao u neuspješnom pokušaju državnog udara protiv kralja Faisala II. Godinu dana kasnije (1957.) pridružio se Baath stranci, radikalnom nacionalističkom pokretu. Skupini vojnih časnika 1958. uspjeva svrgnuti kralja Faisala II s vlasti. Tu skupinu predvodio je proljevičarski orijentiran general Abdul Qassim. Već godinu dana kasnije Saddam i grupa pripadnika Baath stranke pokušava atentat na generala Qassima. Unatoč neuspjehu atentat je pomogao Saddamu da uđe u sam vrh Baath stranke. U samom atentatu Saddam je lakše ranjen te bježi u Siriju. Iz Sirije odlazi u Kairo gdje će provesti naredne četiri godine.
U Egiptu je nastavio školovanje i u dobi od 24 godine nastavio svoje političko obrazovanje. Ni u Egiptu nije imao mira i u dva navrata je uhićivan. Prvi je puta verbalno prijetio kolegi, a drugom je prijetio ozbiljnije - nožem. U oba slučaja radilo se o političkim neistomišljenicima. Na Pravni se fakultet upisuje 1961., ali ga nikada nije završio. Dvije godine kasnije (1963.) skupina vojnih časnika, pripadnika Baath stranke, mučila je i ubila generala Qassima i to pred kamerama iračke nacionalne televizije. Također su unakazili mnoge Qassimove pristaše te njihova osakaćena i unakažena tijela prikazivali više puta u večernjim vijestima iračke nacionalne televizije. Kada je Saddam čuo novosti brzo se spakirao i krenuo za Irak kako bi sudjelovao u revoluciji.
Nakon uspostave nove vlasti brzo se probija unutar stranačke strukture, prvenstveno zahvaljujući svojim nadasve uspješnim metodama mučenja. U stranci 1963. dolazi do raskola, a Saddam se priklanja pobjedničkoj struji. U novoj stranačkoj preraspodjeli imenovan je članom Baatističkog regionalnog zapovjedništva. No, već godinu kasnije (1964.) pritvaraju ga vojni časnici koji su se protivili tome da Baat stranka preuzme vlast. U izlasku na slobodu Saddamu pomaže bratić, general Ahmad Hasan al-Bakr, zahvaljujući kojem bježi iz zatvora i kasnije utemeljuje internu baatističku sigurnosnu organizaciju nazvanu Jihah Haneen. Na slobodi mu opet pomaže bratić Ahmad al-Bakr te postaje zamjenikom glavnog tajnika Baath stranke. Novi politički potres 1968. Saddamu daje najveću priliku za napredovanje. Saddamov politički mentor general Bakr preuzima vlast i Saddam odmah biva imenovan zamjenikom predsjednika Revolucionarnog vijeća koji je zaduženje za unutarnju sigurnost. U dobi od 31 godine već je imao čvrste oslonce vlasti koje će u narednih deset godina sve više učvrščivati. Svoju vlast bazirati će na dvije ključne točke - brojnim članovima obitelji koji će zauzeti sve bitne položaje u iračkoj vlasti i vladi. Druga točka biti će golemi sigurnosti aparat kojeg će činiti špijuni i doušnici u cijeloj zemlji. Saddama nije interesirala samo moć već i bogatstvo koje je počeo akumulirati u svojim rukama. Prvenstveno je tu riječ o bogatstvu koje stvara naftna industrija jer iračke zalihe nafte iznose 11 % svjetskih zaliha nafte. Ni druge gospodarske grane nisu izmakle Saddamovoj želji za bogatstvom, a sve zahvaljujući mreži špijuna i nekolicini osobnih ubojica.
Irak 1978. počinje okupljati arapske nacije s ciljem izolacije Egipta zbog njegove diplomatske inicijative riješavanja izraelsko-arapskog pitanja. Njegov saveznik sirijski predsjednik Hafez al-Assad, skoro je postao prepreka daljem Saddamovu usponu ka vrhu vlasti. Da je sirijsko-iračka federacija, kao protuteža Egiptu, oformljena Assad a ne Husein, zauzeo bi mjesto na kojem bi imao golem utjecaj. Naime, predsjednik Bakr trebao je biti čelnik federacije, a Assadu bi pripalo mjesto njegova zamjenika. Saddam nije mogao dopustiti da se takvo što dogodi te je počeo poduzimati korake ka što bržem silaženju aktualnog iračkog predsjednika s vlasti. Uskoro je ponovo je uz pomoć porodičnih veza i sigurnosnog aparata Saddam uspio doći do cilja. Predsjednik Bakr 16. srpnja 1979. podnosi ostavku. Službeno zbog zdravstvenih problema, ali neslužbeno on je bio žrtva Saddamove borbe za vlast. Nakon Bakra na mjesto predsjednika došao je Saddam Hussein koji je brzo počeo još više učvršćivati svoju vlast. Tako je sazvao glavešine Baath stranke 22. srpnja iste godine na sastanak. Na tom sastanku okupili su se članovi različitih obitelji i tada je Saddam Hussein iznio svoj stav kako stranka mora biti očišćena. Saddam je pročitao listu imena osoba koje su zamoljene da odstupe sa svojih položaja. Cijeli događaj snimale su tv kamere, a nakon što su prozvani nepodobni su odmah odvođeni u pritvor i potom poubijani. Ali nije se Sadam zaustavio samo na tome da poubija potpuno nevine ljude. Visoko pozicionirani član Revolucionarnog vijeća i šef radničkih sindikata te vodeći šijtski član vijeća zajedno se dvadeset drugih visokih državnih dužnosnika sustavno su i osobno ubili Saddam Hussein i njegovi visoki stranački dužnosnici. U narednih nekoliko dana ubijeni su mnogi vojni časnici, zamjenici ministara i prema Saddamovoj procjeni stranci nevjerne osobe. Takva nemilosrdna čistka omogućila je diktatoru konsolidaciju vlastite moći u Iraku. No, on nije radio čistke samo unutar vlastite stranke već je eliminirao i komuniste, koji su dotad od svih arapskih zemalja jedino u Iraku imali znatniji utjecaj. Taj potez u trenutku kada je Sovjetski Savez računao na Siriju i Irak osigurao mu je nemale simpatije u Washingtonu, osobito među paranoično antikomunističkim republikancima. U očima Washingtona on je tada bio razboriti musliman, neopsjednut religijom, ujedno svjestan toga što nafta znači američkim motorima i iračkoj blagajni.
U rujnu 1980. krenuo u pohod na Huzistan, jugozapadni rub Irana bogat naftom. Računao je na pobjedu za nekoliko dana. Ponajviše zahvaljujući šutljivoj, ali konkretnoj podršci Sjedinjenih Država, koja mu je tada za njegove petrodolare osiguralava kupovinu sofisticiranog oružja i pristup još sofisticiranijim tehnologijama masovnog uništavanja, zbog kojih će ga prozvati mnogo kasnije, prešučujući vlastitu ulogu u kreiranju monstruma. Račun je bio bez krčmara, jer su Iranci uspjeli stvoriti pat poziciju i iscrpljivati Irak u statičkom frontovskom ratu još punih osam godina. Iako je u tom ratu pobjedu izborio Iran Husseinu nije smetalo da svoj poraz proglasi pobjedom i po Iraku gradi spomenike toj 'pobjedi'. U tom ratu prvi je puta upotrijebio iračko kemijsko oružje. Njegova žeđ za ratom nije se zaustavila na Iranu već je zbog procjene kako bi šijti mogli biti prijetnja njegovoj diktaturi Kurde (manjinu u Iraku) dao ubijati otrovnim plinom, a sve zbog pokušaja njegovog svrgavanja s vlasti. Unatoč ponovnoj upotrebi zabranjenog kemijskog oružja (ovaj puta i na civilima - ženama i djecom) svijet nije ništa poduzeo protiv iračkog diktatora. Kap je prelila času 1990. kada je pokrenuo novi rat invazijom na Kuvajt koji je nazivao odmetnutom pokrajinom. Na taj čin međunarodne agresije Ujedinjeni narodi odgovorili su vojnom intervencijom. Nakon vojnog odgovora doživio je težak vojnički poraz te je kontrolu nad sjevernim i južnim Irakom morao prepustiti savezničkim snagama koje su ratovale protiv njega (uglavnom onih Sjedinjenih Država). Unatoč tome nastavio je vladati Irakom.
U ožujku 2003. Sjedinjene Države i Velika Britanija pokrenule su jednostranu vojnu akciju (bez dopuštenja Ujedinjenih naroda) protiv Iraka. Po okončanju borbenih akcija glavni je cilj američko-britanskih snaga bio uhitit Saddama. Cilj je postignut 13. prosinca 2003. kada su američki vojnici u oklici grada Tikrita uhitili iračkog diktatora. Nedugo nakon uhićenja organizirano je suđenje na kojem je proglašen krivim i osuđen na smrtnu kaznu vješanjem. Kazna je izvršena 30. prosinca 2006.