Josip JelačićBan hrvatsko-dalmatinsko-slavonski u periodu od 1848. - 1859. godine. Grof Josip Jelačić rođen je 16. listopada 1801. u Petrovaradinu (danas dio Novog Sada) od oca Franje i majke Ane (rođene Portner). U dobi od osam godina školuje se u bečkoj terezijanskoj akademiji, gdje su se odgajali pitomci za civilnu državnu službu. Za vrijeme školovanja pokazuje izrazito zanimanje za zemljopis, povijest, govorništvo i strane jezike. Godine 1819. postavljen je za poručnika austrijske vojske, iako nije imao vojničke naobrazbe. Šest godina kasnije (1825.) u vojnoj je službi u Galiciji i tu ostaje do 1830. Od 1831. boravio je kao kapetan s ogulinskom graničarskom pukovnijom u Italiji. Deset godina kasnije (1841.) postavljen je za pukovnika i zapovjednika Prve banske pukovnije u Glini.

Na tom položaju ostaje do 1848. kada je postavljen za bana i glavnog zapovjednika vojske u Hrvatskoj. Pri njegovu ustoličenju, suprotno dotad uvriježenom običaju, na mjesto hrvatskog bana umjesto mjesnog biskupa Juraja Haulika ustoličio pravoslavni patrijarh iz Srijemskih Karlovaca. Odluka o Jelačićevu postavljenju na bansku dužnost donešena je u Beču 16. ožujka, a carski ukaz je potpisan 23. ožujka 1848. Iako je to imenovanje prvo trebala donijeta narodna skupština u Zagrebu ona je to učinila tek dva dana kasnije - 25. ožujka. Jelačića je zateklo postavljenje za bana nespremnog i on se nenadano našao na čelu Hrvatske u presudno doba njezine povijesti. Uz to su u Jelačićevu držanju već 1848. i 1849. pokazivala "nesumnjivi znaci duševne poremećenosti" (Enciklopedija Leksikografskog zavoda, svezak 3, Zagreb MCMLXVI). Vlasti u Beču bile su zatečene uspjesima revolucionarnih pokreta u Italiji i drugim krajevima Monarhije da se sve do jeseni 1848. nisu mogle otvoreno suprostaviti ovim pokretima. U tom razdoblju austrijska vlada i dinastija zauzimaju izričito neprijateljski stav i prema Jelačiću kao i prema cijelom hrvatskom narodnom pokretu. Što i ne čudi jer je 25. travnja 1848. Jelačić progalsio ukidanje kmetstva, a tri dana kasnije (28. travnja 1848.) Hrvatska dobiva i svoju monetu - Hrvatski forint. Nešto kasnije (9. lipnja 1848.) Hrvatski Sabor u 18. točaka daje Kraljevini Hrvatske, Dalmacije i Slavonije veću samostalnost utemeljenjem Banskog vijeća tj. hrvatske vlade te uvodi hrvatski jezik kao službeni. To dovodi do toga da bečke vlasti u zajednici sa svojim tadašnjim saveznikom, mađarskom plemićkom vladom, svrgavaju Jelačića s banske i zapovjedničke časti, proglašavajući (10. lipnja 1848. ) Jelačića za pobunjenika, a Hrvatski Sabor za nezakonitim.

U to vrijeme vođe demokratskoga narodnog pokreta na čelu sa mladim Kukuljevićem podržavaju progonjenog Jelačića, gledajući u njemu oličenje otpora protiv udruženih austro-mađarskih neprijatelja, garanciju ožujskih tekovina hrvatskog narodnog pokreta i utjelovljenje izvojevane narodne nezavisnosti. Radi potpunog osiguranja državne i nacionalne nezavisnosti Hrvatske, demokrati u Hrvatskom Saboru proglašavaju njena vrhovnog predstavnika, bana za diktatora koji ima suverenu vlast te potpuno nezavisnu od Austrije i Mađarske. Prva polovica 1848. doba je poleta revolucionarnog pokreta i u Hrvatskoj, kada su Kumlerovi konzervativci nemoćni, a demokratski elementi jaki, i kada hrvatska ljevica vrši presudan utjecaj na Jelačića koji je izvršitelj njezine politike. Ljevica ga primorava da održi od cara zabranjen sabor i da se ne pokorava ni Beču ni Pešti. Kako bi održao svoju poziciju i svoj utjecaj na narodni pokret, Jelačić se prikazuje narodnim čovjekom i daje brojne izjave o svojoj privrženosti hrvatskoj nacionalnoj slobodi i demokraciji. Utjecaj ljevice na Jelačića nije međutim bio trajan.

Već od lipnja 1848. na njega kao na predsjednika Hrvatskoga četrdesetosmaškog sabora sve više djeluje desnica pod vodstvom Kumlera. Štiteći interese feudalaca Jelačić je znatno pridonio polovičnom rješenju seljačkog pitanja i spriječavanju razvojačenja i oslobođenja Vojne krajine, zbog čega se protiv Jelačića u to doba javlja odlučan otpor graničarskog puka na čelu sa Dimitrijem Oreljom i niz seljačkih pobuna, koje Jelačić guši prijekim sudom i vješalima. Kada su početkom rujna snage austrijsko-mađarske reakcije ojačale izvojevanim pobjedama u Italiji Jelačić je na njihov zahtjev otpočeo rat protiv Mađarske, prešavši kod Varaždina rijeku Dravu 11. rujna 1848. Glavni organizatori hrvatsko-mađarskog rata bili su mađarski konzervativci, koji su kao emigranti u Beču, u suradnji s austrijskim kontrarevolucionarima pridobili na svoju stranu dio dvora. Jelačićev ratni pohod protiv Mađarske pretrpio je neuspjeh najviše zato što je graničarska vojska, vjerna svojim s proljeća 1848. donesenim Narodnim zahtijevanjima da se graničari ubuduće više ne bore izvan svoje domovine, nije htjela ratovati u tuđini. To je primoralo Jelačića da se poslije neodlučene bitke između Pákozda i Velencze (29. rujna. 1848.) skloni iz Mađarske na austrijski teritorij. Tu se spojio s vojskom austrijskog generala Windischgrätza, s kojom je sudjelovao u gušenju bečke listopadske revolucije. Jelačić je hrvatskoj vojsci, čim ju je preveo preko Drave, oduzeo njeno narodno hrvatsko obilježje, zamijenivši hrvatske zastave carskim austrijskim barjacima.

Kada je Austrija u prosincu 1848. zaratila s Mađarskom, Jelačić u tome ratu sudjeluje kao jedan od generala, podvrgnut vrhovnom zapovjedništvu Windischgrätza. Do kraja revolucije ratuje pod austrijskim zapovjedništvom prvo u Mađarskoj, a zatim u Vojvodini. To vojevanje završava porazom kod Hegyesa (14. srpnja 1849.). Za Jelačićeva boravka na bojišnicama događaji u Hrvatskoj odvijali su se gotovo bez njegova utjecaja. Otkako se otvoreno stavio u službu austrijske kontrarevolucije izgubio je ugled u narodu i postao nemoćan prema narodnom pokretu. Pokretu koji je vođen demokratskim elementima pružao je odlučan otpor Jelačićevim nastojanjima da Hrvatsku ponovo podvrgne Austriji. Njegove ponovljenje zaopovijedi o proglašenju oktroiranog austrijskog ustava od 4. ožujka 1849. koji je značio ukidanje svih stečenih narodnih prava i sloboda, ostaju u Hrvatskoj neizvršena. Istu je sudbinu doživio i njegov Privremeni zakon o tisku, kojim je pokušao ugušiti narodne protuaustrijske listove u Zagrebu. Hrvatski narodni pokret svladan je tek nakon pobjede austrijsko-ruske kontrarevolucije, a demokratski tisak (Slavenski jug) onemogućen je u veljači 1850. Za vrijeme Bachova apsolutizma (1851.-1859.) Jelačić kao ban poslušno provodi germanizaciju i porobljavanje Hrvatske, a banska se vlada pretvara u carsko-kraljevsko namjesništvo.

Grof Josip Jelačić preminuo je 19. svibnja 1859. u Zagrebu. Njegovo posljednje počivalište je u Novim Dvorima kod Zaprešića na njegovom nekadašenjem imanju. Nakon njegove smrti u grobnicu je nekoliko puta provaljivano. O njegovu djelovanju vodeći su se ljudi hrvatske politike 19. stoljeća (Starčević, Radić, Matoš itd.) izrazito negativno izražavali smatrajući ga negativnom političkom ličnošću hrvatskog naroda. Krleža je u Panoranimi pogleda, pojava i pojmova o Jelačiću napisao: "Prilično mnogo buntovnog naroda pobila je i povješala njegova banska vlast 1848.-1849., a sve je odnio vjetar i nitko o tome ništa ne zna" (Knjiga 3, stranica 104.). Ono što se malo zna jeste da je spomenik Jelačiću u Zagrebu podigla austrijska vojska na inicijativu armijske komande ondašnjeg cara. Kada je vojska naručila u Beču spomenik i on bio postavljen predstavnici grada Zagreba dali su predstavku kojom se ograđuju da se jednom takvom čovjeku kakav je Jelačić, koji je kompromitirao hrvatsko političko ime, diže spomenik. A s obzirom da je sudjelovao u gušenju mađarske revolucije 1848. u Mađarskoj se on i danas smatra negativnom ličnošću.

Unatoč prosvjedima građana Jelačićev spomenik je tu ostao sve do kraja 2. svjetskog rata da bi ga komunistički partizani jedne noći potiho uklonili s Trga bana Jelačića, preimenovanog u Trg republike. Nakon toga Jelačićev spomenik, postaje hrvatski nacionalni simbol unatoč svemu što je činio za života. Spomenik je nakon prvih demokratskih izbora nakon 2. svjetskog rata svečano vraćen na njegovo prvobitno mjesto (trgu je također vraćeno njegovo staro ime: Trg bana Josipa Jelačića) uz veliko odobravanje ne samo građana Zagreba već cijele Hrvatske. Ali tada je učinjenje jedna 'greška' - banov spomenik gleda sada prema zapadu iako je prvotno gledao prema istoku. Na stogodišnjicu njegova rođenja 1901. na pričelju kuće u Petrovaradinu u kojoj se rodi postavljena je spomen-ploča. Josip Jelačić je opjevan i u nekoliko pjesama, najpoznatija je Ustani bane.

Nazad