Hrvatski vojnik i slikar Oskar Jelačić plemeniti Bužimski, poručnik 16. varažinske pješačke pukovnije
u Austro-Ugarskoj vojsci, potječe iz varaždinske grane plemićke obitelji
Jelačića. Njegov otac, također Oskar, bio je sudski pristav oženjen Julijom
pl. Grivičić s kojom je imao četvero djece: Ivanu, blizance Oskara i Julija
te najmlađeg sina Ivana. Oskar Jelačić (stariji) zbog potreba službe morao
je mijenjati boravišta, pa su tako blizanci Oskar i Julije rođeni 30. ožujka
1886. u Šidu. Oskarova majka Julija pl. Jelačić potjecala je iz obitelji
visokih austrougarskih časnika. Njezina dva brata (Ivan i Emil) imala su
čin podmaršala, a za svoje su vojničke zasluge dobili plemićke titule (Ivan
1906., Emil 1913.). Navodno je njihova majka, Terezija Grivičić (rođena
von Haagen) odlikovana Ordenom reda carice Marije zbog odgoja tako visokih
i uglednih austrougarskih časnika.
Sva tri sina bračnog para Jelačić pohađala su vojne škole. Oskar Jelačić (mlađi) pohađao je Kraljevsku realnu gimnaziju u Varaždinu, a potom je 1902. upisao Kadetsku školu u Karlovcu 18. kolovoza 1906. s vrlo dobrim uspjehom i kao časnički zamjenik dodijeljen je u 16. carsko-kraljevsku varaždinsku pješačku pukovniju. U Upravnu satniju u Zagreb odlazi 1906., a u svoju pukovniju vraća se kao poručnik 1. studenog 1913. U sačuvanoj vojnoj listi posebnih kvalifikacija, u rubrici Naročite vještine, upisano je 1907.: crtač, stenograf, plivač. Početkom 1. svjetskog rata, 12. svibnja 1915. pada u rusko zarobljeništvo te biva zatvoren u Odesi. Ako je vjerovati izjavama onih koji su se nakon povratka iz zarobljeništva vratili u Hrvatsku u Rusiji se oženio te prijavio u Prvu srpsku dobrovoljačku diviziju. Pristupanje neprijateljskoj vojsci, razumljivo, držalo se veleizdajničkim postupkom te je protiv Oskara Jelačića zagrebačko Vojno zapovjedništvo pokrenulo kazneni istražni postupak. No, 1. ožujka 1919. postupak je stavljen u stanje mirovanja.
O tom razdoblju njegova života postoje dvije njegove pismene izjave, naizgled kontradiktorne. U izjavi Ministarstvu Hrvatskog domobranstva, Povjerenstvu za primanje časnika iz 1942. piše: "Bio sam za vrijeme svjetskog rata nasilno odveden u Odesu i uvršten u tzv. dobrovoljce, jer su me trebali zbog imena, ali sam ostao samo nekoliko mjeseci tamo i prvom prilikom pobjegao. Zbog toga sam bio stavljen pod sud 1919. god. kad sam se vratio u Hrvatsku i vodila se istraga 2 godine. Radi toga sam izgubio u rangu, te sam bio primljen tek 1921. god. kao bivši k.u.k. oficir u 'Jugoslavensku vojsku' Nikad nisam položio zakletvu te sam cijelo vrijeme u Odesi primao istu plaću, kao zarobljenik nisam nikada ni tražio ni dobio zemlju ili kakovu drugu nagradu, nisam ni odlikovan, nego naprotiv bio sam stalno proganjan o čemu može posvjedočiti sadašnji zapovjednik zračnih snaga N.D.H. gosp. general Vladimir Kren, koji se o tome lično uvjerio jer smo od 1926.-1929. zajedno služili u sastavu 'puka'. A niti su me sami Srbi priznali za dobrovoljca."
U drugoj izjavi, danoj 1958., navodi da je kao časnik bivše Austro-ugarske vojske u Prvom svjetskom ratu prešao boljševicima i priključio se boljševičkoj revoluciji u Rusiji, te surađivao s njima u Akermanu u Besarabiji. Radi toga da je kasnije u bivšoj jugoslavenskoj vojsci bio proganjan, zapostavljan i kao nepoćudan oficir 1929. umirovljen. Prilično je sigurno da je Oskar Jelačić proveo najmanje dvije godine među srpskim dragovoljcima. Naime, uvjerenje koje datira iz 1916. potvrđuje kako je Oskar Jelačić u djelatnom sastavu časnika Prve srpske dobrovoljačke divizije u Odesi. Sačuvana je i fotografija snimljena 15. srpnja 1917. u Aleksandrovsku. Na fotografiji se vidi Oskar u odori srpske kraljevske vojske sa svojom suprugom, Ruskinjom, Lidijom pl. Višnjevski, i tek rođenom kćerkicom Jelenom. Postoji i fotografija na kojoj je Oskar s kistom i paletom u ruci ispred svoje slike na kojoj je prikazan ruski car Nikolaj koji obavlja smotru Srpske dobrovoljačke divizije.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata vraća se s obitelji i majci u Varaždin. Međutim novoustrojena država, Kraljevina SHS, povela je istragu protiv njega. Pretpostavlja se da je razlog njegov bijeg iz Srpskog korpusa i pristupanje boljševicima. Istraga se vodila sve do 1921., kada je obustavljena, a on ponovno aktiviran u vojnoj službi u činu kapetana prve klase, a tek 10. listopada 1924. promaknut je u čin majora. Jedno je vrijeme službovao u Bjelovaru, gdje je obitelj doživjela tragediju smrću kćerke Jelene (1924.), a zatim kraće vrijeme u Beogradu. Potom je premješten je u tada beznačajno provincijsko središte - Prištinu. Nedugo nakon što je kralj Aleksandra proglasio šestojanuarsku diktaturu Jelačić je umirovljen (u veljači 1929.) u svojoj 43. godini života. Tada se trajno nastanjuje u Zagrebu, no valja spomenuti kako je jedno kraće vrijeme živio u Osijeku. Umirovljen posvetio se obitelji i profesionalnom slikarstvu. Kao nadaren slikar imao je mnogo narudžbi i obitelj je od toga sasvim dobro mogla živjeti.
Za svoju pravu ljubav, slikarstvo, zamjetnije se zainteresirao u Lobzovu gdje je kupio knjigu Das goldene Buch der Kunst Verlag von W. Semann. Riječ je o svojevrsnom leksikonu likovne umjetnosti s mnoštvom reprodukcija. Na knjizi se nalazi naljepnica s tekstom: "K. u. k. Infanteriekadettenschule zu Lobzov, 49 Zögling O. Jellačić v. Buzim". U Beču je pohađao privatnu slikarsku školu, ali ga je Prvi svjetski rat omeo u namjeri da je završi. Dok su se njegova braća bavila mačevanjem i jahanjem, Oskar je svakodnevno slikao. Tako su iz vremena njegovog službovanja u Prištini sačuvana dva crteža tušem, prizori s prištinskih ulica s karakterističnom arhitekturom. Rado je slikao sakralne i morske motive (tzv. marine). Brat Julije poslužio mu je kao model za Isusa, za sliku većeg formata - Isus na Maslinovoj gori. Obitelj Jelačić sliku je oko 1938. poklonila kapelici Samostana sestara služavki Malog Isusa u Samoboru. Međutim slika je kasnije uklonjena i njezina daljna sudbina ostaje nepoznata.
Najviše se ipak posvetio portretiranju, portretirajući često istu osobu u više replika. Česti motivi bili su mu članovi uže i šire obitelji, zagrebački građani, ali i poznate osobe iz političkog i kulturnog života, slike kojih je najčešće radio prema fotografijama. Portret bana Jelačića u svečanoj uniformi, koji je vidljiv na fotografiji snimljenoj u domu Oskara Jelačića, naslikao je prema predlošku, litografiji nepoznatog majstora, čiji se jedan primjerak danas čuva u Grafičkoj zbirci Hrvatskoga državnog arhiva. Prema obiteljskoj predaji u Beogradu je portretirao i kraljicu Mariju koja mu je bila model. Krsto Hegedušić pozivao je Jelačića da se pridruži slikarskoj skupini Zemlja, ali je on to odbio obrazloživši to riječima da su zemljaši slikari po pozivu, a da je on "samo realistički komercijalni slikar".
Preminuo je 24. veljače 1961. u Zagrebu, a pokopan je u obiteljskoj grobnici u Varaždinu.