Ruski političar Boris Nikolajevič Jeljcin rođen je 1. veljače 1931. u selu Butka u Sverdlovskoj oblasti. Njegov otac Nikolaj bio je uvjereni antisovjet te je zbog svog političkog opredjeljenja 1934. osuđen na tri godine teškog rada u logoru. Nakon odsluženja kazna jedno je vrijeme bio nezaposlen, a onda je našao posao u građevini. Majka Klavdija bila je krojačica. Unatoč tome što je tijekom služenja vojnog roka ostao bez dijela prstiju bio je vatreni sportaš (skijanje, gimnastika, odbojka, boks, hrvanje). U Sverdlovsku (danas: Jekaterinburg) je pohađao Uralsko državno tehničko sveučilište i 1955. diplomirao. Odmah po svršetku školovanja zaposlio se kao nadzornik gradnje, a 1956. se vjenčao s Nainom Josifovom s kojom će dobiti dvije kćerke (Jelena, 1957. i Tatjana, 1959.). Članom KPSS-a postaje 1961., a dvije godine kasnije (1963.) imenovan je glavnim inžinjerom u poduzeću u kojem je radio. Na čelo poduzeća dolazi 1965. godine, a ugled u stranci počinje stjecati nakon 1968. kada je bio zadužen za gradnju zgrade regionalne stranače podružnice. Tada počinje njegov stranački uspon, a 1977. dodijeljena mu je zadaća da samo tijekom jedne noći sruši kuću u kojoj je ubijen posljednji ruski car. Time stječe povjerenje u vrhu stranke te biva imenovan u središnja stranačaka tijela u Moskvi. Boraveći u Moskvi ne ističe se odviše od ostatka političara osim što na posao odlazi trolejbusom umjesto automobilom. U prvi plan dolazi nakon što ga je Gorbačov, kao čovjeka od povjerenja, doveo u Moskvu i imenovao šefom gradske organizacije KPSS-a. Na toj dužnosti iskazao se izuzetnim organizatorskim sposobnostima, ali je uskoro došao u sukob s Gorbačovom jer je zagovarao radikalniju provedbu perestrojke. Pod pristiskom konzervativnih snaga Gorbačov je smijenio Jeljcina s mjesta šefa gradske organizacije KPSS-a, ali istovremeno ga je postavio na novu dužnost zamjenika ministra graditeljstva.
Pod povećalo javnosti dolazi u svibnju 1990. kada je izabran za predsjednika ruskog parlamenta u kojem je otvoreno promicao ideju ruske nezavisnosti. U lipnju iste godine (1990.) ruski su deputati proglasili nadređenost republičkih zakona nad zakonima sovjetske federacije, a mjeseca dana nakon toga Jeljcin je demonstrativno istupio iz komunističke stranke. U lipnju 1991. izbaran je za prvog predsjednika Ruske Federacije, a potom je skupina vodećih ortodoksnih komunista (potpredsjednik Janajev, šef KGB-a Krjučkov, ministri obrane i unutarnjih poslova Jazov i Pugov) pokušala u kolovozu iste godine uz pomoć vojske državnim udarom zaustaviti Jeljcinov pohod ka vlasti. Ali kada su elitne postrojbe sovjetske vojske Alfe otakazle poslušnost pučistima, a ugledni generali Lebed, Gromov i Gračov povezali se s Jeljcinom, uz svestranu podršku naroda, puč je propao. Tada u trenucima najteže krize Jeljcin se obratio masi s oklopnog transportera i u oštrom govoru pozvao narod i vojsku na utemeljenje nove, samostalne i suverene Rusije. Na takvo što nije se dugo čekalo jer već je krajem kolovoza 1991. Jeljcin potpisao dekret o zabrani djelovanja KPSS-a i oduzimanju partijske imovine, a početkom prosinca iste godine, uz potporu predsjednika parlamenata Ukrajine i Bjelorusije, Kravčuka i Šuškjeviča, Sovjetski Savez bio je izbrisan s političke karte svijeta.
Do neuspjelog puča Jeljcin je bio u političkoj sjeni. Nakon puča i dijelom zahvaljujući baš tome, Jeljcin se ruskoj javnost nameće kao protuteža pučističkim snagama. To mu je pomoglo da se u prosincu iste godine (1991.) usvoji novi ustav prema kojem je predsjednik Ruske Federacije imao gotovo carske ovlasti. Na narednim izborima (1995.) najviše su glasova dobili neokomunisti Genadija Zjuganova i profašisti pod vodstvom Žirinovskog, ali je Jeljcin zahvaljujući ustavu mogao posve mirno, i bez straha od njemu nenaklonjene parlamentarne većine, vladati državom.
Neobični događaji i ponašanje pratili su Jeljcina cijelog života. Tako je kao beba na krštenju pijanom svećeniku ispao iz ruku te se zamalo utopio u svetoj vodi. Srećom, okupljeni rođaci spasili su mu život. Za svog prvog boravka u Sjedinjenim Državama na nekoliko se službenih večera čudno ponašao. Američke televizijske postaje proglašavale su to pijanstvom, a ruske pak da se radilo o tendencioznoj montaži. No, svoje nekoordinirane pokrete sam je objasnio tabletama za smirenje koje je uzimao zbog napornog puta i mnogobrojnih susreta. Na sastanku s njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom u Njemačkoj odjednom je dotrčao do vojnog orkestra i počeo dirigirati, što je opet pripisano pijanstvu, ali i njegovom neobuzdanom karakteru. Prilikom povratka iz Washingtona Jeljcin se u Dublinu trebao susresti s tamošnjim predsjednikom, ali je susret otkazan jer se nije osjećao dobro. Prema jednoj verziji, nije se mogao probuditi zbog pijanstva, a prema drugoj doživio je lakši srčani udar.
U srpnju 1996. u drugom krugu predsjedničkih izbora porazio je neokomunista Zjuganova. Dobrim dijelom pobjedu mogao je zahvaliti nemaloj potpori novostvorene ruske bogate elite (posebice Borisu Berezovskom i Vladimiru Gusinskom), za što im se odužio dajući im povoljno koncesije na najveća prirodna bogatstva Rusije (nafta, plin, zlato). Time su novopečeni bogataši još više učvrstili svoju gospodarsku, ali i političku, moć u zemlji. Od tada rusko gospodarstvo počinje zapadati u sve veće poteškoće što dovodi do sve većeg nestajanja srednjeg sloja i velikog bogaćenja uskog kruga ljudi. Neuspjela poduzeća bankrotiraju, kolohozi se raspuštaju, vojska ne prima plaću, štrajkovi su sve ćešći i brojniji, a bijeda sve prisutnija. Ne vidjevši drugi izlaz Jeljcin se okreće Zapadu tražeći pomoć u kreditima, što s vremenom dovodi do sve većih zaduženja.
Usprkos sve lošijoj gospodarskoj situaciji Jeljcin u Zakavkazju započinje rat protiv tzv. secesionista što Rusiju dovodi u još težu situaciju. Rusko gospodarstvo posrće, inflacija sve brže raste, korpucijske afere potresaju zemlju, a mafija postaje sve prisutnija. Zemlja se našla u agoniji. Nekako u to vrijeme javnost saznaje za veliku aferu pranja novca u kojoj su glavno riječ vodili Jeljcinov savjetnik Pavel Borodin i Jeljcinova kćerka Tatjana. Navodno su na privatne račune prenijeli 25 milijuna američkih dolara iz državne blagajne, a svoje prste u tome je navodno imao i Antolij Čubais, Jeljcinov čovjek od povjerenja. Tada se Jeljcin sve više odaje alkoholu i počinje teže oboljevati. To je ujedno i vrijeme kada u kratkim vremenskim razmacima smjenjuje premijere (Kirijenko, Černomirdnin, Primakov), želeći tako svaliti krivnju za katastrofalnu ekonomsku situaciju u zemlji na njih. Pod pritiskom liječnika i suradnika, shrvan alkoholom i operacijama na srcu (čak pet) te unatoč dugom opiranju 31. prosinca 1999. podnosi ostavku na mjesto predsjednika države.
Nakon ostavke povukao se iz političkog života i živio izvan dosega javnosti. Preminuo je 23. travnja 2007. u dobi od 76 godina od srčanog udara. Dan njegove sahrane (25. travnja) proglašen je danom žalosti, a sve zastave izvješene su na pola koplja i svi zabavni programi na taj dan nisu emitirani. Njegov pokop ostati će upamćen po tome što je prvi ruski državnik nakon 113 godina (nakon smrti cara Aleksandra III) koji je sahranjen po crkvenoj ceremoniji.