Srbijanski političar Mihalj Kertes rođen je u Bačkoj Palanci 29. kolovoza 1947. u braku krojača Mihalja (Mađara)i kućanice Olge (Hrvatice). Osnovno i srednje školovanje završava u rodnog Bačkoj Palanci kao i visoku školu. Nakon završenog školovanja zapošljava se u Bačkoj Palanci kao referent za socijalnu zaštitu, a nedugo potom radio je u SIZ-u za socijalnu i dječiju zaštitu. Potom je radi na radnom mjestu referenta za ONO i DSZ (Općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu) u vodovodnom poduzeću Dunav. Članom komunističke stranke postaje 1974., a politički uspon počinje 1981. kada je izabran za općinskog partijskog sekretara. Tada je za sebe govorio da je samo običan čovjek koji najviše voli, kad god mu to posao dopušta, otisnuti se Dunavom i "eksplozivom tamaniti ribe". Desetak godina kasnije kada se vinuo u tzv. visoku politiku, a Kertesova ljubav prema Dunavu nije se ugasila samo što je čamac zamijenio luksuznom riječnom jahtom.
Široj javnosti postao je poznat u jeku mitingašenja po Srbiji kada je na jednom od posljednjih vojvođanskih mitinga (koji su srušili dotadašnje vojvođansko rukovodstvo) 2. listopada 1988. izgovorio čuvenu rečenicu: "Ako se ja kao Mađar ne bojim Srbije, zašto bi se Srbije bojali Srbi." Ta rečenica postala je moto Miloševićeva programa centralizacije Srbije. No, kako bilo ta je rečenica u političku orbitu lansirala bačkopalančkog aparatčika Mihalja Kertesa. Istini za volju nije ga ta rečenica preporučila Miloševiću jer je on znao da je navedenu rečenicu osmislio jedan drugi aparatčik - Jovo Radoš. Milošević je također znao da Kertes nije poveo ljude iz Bačke Palanke u Novi Sad da ruše pokrajinsko rukovodstvo u tzv. jogurt revoluciji (iako se time kasnije hvalio) jer je rečenicu "Idemo za Novi Sad!" izgovorio drugi partijski aparatčik - Ljuba Novaković. Milošević je priglio Kertesa jer se on savršeno uklapao u njegovo viđenje najbližih suradnika - bio je slijepi sljedbenik, poslušnik, dovoljno povodljiv da izvrši svaki pa i kriminalni nalog. Uz to ne baš zavidnog mentalnog sklopa i nedovoljno politički potkovan. Da stvar bude 'slađa' Kertes je imao i grijeh iz prošlosti kojim bi ga se moglo spustiti na zemlju ukoliko se otme kontroli. Ustvari imao je čak dva - liječio se od alkoholizma i svojedobno se oduševljavao Hrvatskim proljećem iz ne tako dalekog Iloka. Ovaj prvi možda bi mu tada u Srbiji i oprostili, ali ovaj drugi u to doba bio je posve neoprostiv i prestrašan.
Nakon rušenja vojvođanskog rukovodstva Kertes ulazi u Predsjedništvo Srbije, a onda se odjednom o njemu više ne čuje ni riječi. Sve se manje pojavljuje u javnosti, ali i sve više putuje. Prema nalogu srbijanskog državnog vrha odlazio je u Knin i Trebinje kako bi pružio pomoć "ugroženom srpskom življu i njihovoj nejači". Njegova aktivnost veže se i uz rad u tzv. Srpskom nacionalnom vijeću za Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem koje je djelovalo iz Bačke Palanke. U svojoj žalbi na pritvor, nakon uhićenja, Milošević je otkrio da se novac iz državnog proračuna koristio za kupovinu oružja pobunjenim Srbima u Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj, a sve ukazuje na to da je Kertes bio najčešći pratitelj takvih pošiljki. To su bili prvi poslovi koje mu je Milošević povjerio. Štogod bi od njega zatražio Kertes bi ispunio jer je Miloševića, kako je sam rekao smatrao izvanzemaljcem te je bio spreman, u slučaju da se njemu nešto dogodi "otići u šumu, u hajduke i boriti se za njega do posljednje kapi mađarske krvi". Padom Miloševića pokazalo se kako je to bila samo hrpa fraza jer je Kertes prvi 'propjevao' teško optužujući svog bivšeg političkog idola i tražeći pritom povlašteni položaj.
Jedno vrijeme, dok je bio na vlasti, izigravao je narodnog ministra premda je bio načelnik savezne tajne policije, a kasnije i pomoćnik tadašnjeg ministra unutarnjih poslova generala Petra Gračanina. I to su bili zadaci na koje ga je Milošević slao. Kertes je ustvrdio da je ta i takva policija leglo antisrpstva i alkoholičara usred Beograda čime je samo srpskoj policiji pripremao teren da je preuzme u trenutku kada je savezni predsjednik Dobrica Ćosić bio izvan zemlje. S mjesta pomoćnika ministra MUP-a Kertes je smjenjen nakon Londonske konfrencije s koje ga je najurio Milan Panić, jer je u svojoj blizni otkrio uređaje za prisluškivanje. Kertes je bio aktivan i izvan granice Srbije. Tako je kontrolirao etničko čišćenje i iseljavanje Hrvata iz Hrtkovaca, a nadgledavao je i iseljavanje Hrvata s područja Iloka i Slavonije nakon opsade Iloka. Uperivši topovske cijevi prema Iloku s lijeve obale Dunava kod Bačke Palanke, zapovjednik JNA pukovnik Grahovac, uputio je ultimatum građanima Iloka da će početi razarati grad ako ga mirno ne napuste. Kako bi sačuvali grad, a istodobno povjerovavši Tuđmanu i Ćosiću, odnosnu njihovu dogovoru o mirnom preseljenju Iločani i mještani ostalih mjesta u istočnoj Slavoniji u dugoj koloni od desetak tisuća duša krenuli su u jesen 1992. put slobodnog dijela Republike Hrvatske. Kertes je s heklerom na ramenu, kod mosta na Dunavu koji spaja Bačku Palanku i Ilok, nadgledao egzodus Hrvata, pozorno prateći hoće li biti iseljeni svi koji su se našli na popisu te pazeći da se u koloni ne prouvče koji 'ustaša' s vukovarskog ratišta. S padom Iloka otvoren je put padu Vukovara. Bio je osobni tajnik i čuvar "majke Srbije" Dafine Milanović koja je novčarskim pronevjerama 'olakšala' dobar dio stanovnika Srbije. Priznao je u srpskom parlamentu da je priskušivao i prevodio telefonske razgovore Andraša Agoštona, lidera vojvođanskih Mađara, da bi sve to kasnije nazvao šalom.
Ostavši oko osam mjeseci bez posla, u svibnju 1995., nakon pada Milana Panića i njegove vlade, osvanuo je na mjestu upravnika savezne Carine. Bio je to novi zadatak koji mu je namijenio Milošević. Kertes je odmah izjavio da je Carina oslonac države. Novcem od carinskih prihoda Kertes je bahato raspolagao: dijelo ga je šakom i kapom svuda gdje je trebalo učvršćivati vlast Socijalističke partije Srbije te koalicijskih partnera socijalista - Jugoslavenske udružene ljevice (JUL) i Šešeljeve Srpske radikalne stranke (SRS). Dijelio ga je i prijateljima, povlaštenim novinarima i urednicima, javnim osobama, provjerenim 'domoljubima' i političarima. Dijelio je i luksuzne automobile kao svadbeni dar djeci svojih poznanika ili jednostavno svojim kćerkama koje su morale imati dobra vozila. Istovremeno Kertes je za jedne bio šerif s Kelebije (jedan od graničnih prijelaza prema Mađarskoj) ili haračlija, dok je za druge bio dobra vila koja bi žmirila kada bi preko graničnih prijelaza prolazili šleperi cigareta ili cisterne nafte i naftnih derivata, i to njegovih političkih istomišljenika, novopečenih tajkuna pod zaštitom državnog vrha i Miloševićeva sina Marka. Na novoj funkciji nije zaboravio Milana Panića jer mu je priređivao 'dobrodošlice' na graničnom prijelazu ne puštajući ga satima u zemlju. I dok je Keretes na graničnim prijelazima trenirao strogoću istovremeno je dopustio ilegalan uvoz kave, cigareta, alkohola, automobila, garderobe itd. S vremenom je Savezna uprava carina (SUC), s Kertesom na čelu, postala država u državi, jer je regulirala robni i financijski promet, uposlenost kapaciteta i ljudi, uvoz i izvoz na veliko i malo. U zgradi na Novom Beogradu nalazio se Kertesov informativni centar u koji su se sljevali svi podaci o radu četrnaest carinarnica u SRJ, tako da je direktor kao veliki kontrolor imao uvid u svakom trenutku tko u državi što kupuje, prodaje, uvozi i izvozi, i odakle svojim ljudima daje izravne upute kako da se u određenoj situaciji ponašaju. Mnogi su ga zbog toga prozvali srpskim šerifom iz Shervoodske šume a njegove carinike šerifima u srpskoj šumi. Njegov način rada doveo je do toga da je mađarska carina napisala poseban elaborat o subotičkom graničnom prijelazu u kojem se tvrdi da SUC SRJ namjerno propušta cariniti 50 % robe koja ulazi u Jugoslaviju.
Ni to nije sve - od radnika je dobio nadimak Diktator. Iako on tvrdio kako je uveo rad i red činjenice su govorile drukčije. Odanima (iako nisu imali potrebitu školsku spremu) dao je važna mjesta, visoke plaće i privilegije da od putnika uzimaju boks cigareta dnevno i bocu viskija mjesečno. Među najodanijim carinicima najviše je, premda tvrdnjama samih zaposlenih, ljudi iz Bačke Palanke pa je ovo mjesto bilo mjesto s najviše carinika po stanovniku u Srbiji. Oko tristo ljudi zaposlio je na carini, uglavnom svojih rođaka, prijatelja, poznanika i kumova. Zna Bracika, kako mu glasi nadimak, i pokloniti. Tako je svojevremeno, pričaju u njegovoj Bačkoj Palanci, novosadskom sveučilištu poklonio nekakav mercedes koji je carina zaplijenila (iako to nema pravo). Ljudi sa Sveučilišta krenuli su za Njemačku i na granici ih njemački carinici ljubazno zamolli da napuste vozilo jer je ukradeno. S druge strane veliku je buku podigao kada je zbog nepotpune dokumentacije na graničnom prijelazu Kelebija zaustavio deset polovnih autobusa koje je grad Berlin poklonio Beogradu. Nije vrijedio tada ni pritisak javnosti, niti prijetnje gradske vlade Beograda da će nasilno deblokirati autobuse, ni kuknjava Beograđana što se voze u krševima od gradskih autobusa, ni angažman njemačkog veleposlanstva. Bracika je bio neumoljiv: Po ispunjenju svih propisanih uvjeta, organi carinske uprave provest će postupak carinjenja robe. Navedne uvjete moraju ispuniti svi uvoznici, pa i Skupština grada Beograda. Slučajno je vlast u Beogradu pripadala opoziciji. Javnost ga je zapamtila i po tome što je poduzeću Dunav Grocka omogućio uvoz šivaćih strojeva iz Francuske bez carine, na osnovu zakona o ekologiji, jer zuje manje od ostalih. Prijateljima se hvalio kako upravo on u vrijeme sankcija "hrani, duvani, napija i vozi Jugoslavene".
Na kraju zadesila ga je pomalo komična sudbina 6. listopada 2000. godine. Praktično 13 godina nakon što je tzv. jogurt revolucijom srušeno vojvođansko rukovodstvo u upravu savezne Carine upale su naoružane osobe predvođene kapetanom Draganom. Istim onim čovjekom kojemu je, kao i mnogim drugima u pobunjenim hrvatskim krajevima, dopremao oružje kupljenim novcem od carina. Naoružane osobe prislile su Kertesa da upravljanje Carinom prepusti novim ljudima, čelnicima nove vlasti. U trenutku upada u Kertesov ured zatečen je kako uništava dio kompromitirajuće dokumentacije, a u njegovu privatnom sefu pronađeno je nešto više od dva milijuna njemačkih maraka u gotovini. Koji sat prije toga Uroš Šuvaković, čovjek zadužen za veze tajne policije i socijalista iz tog je sefa odnio Miloševiću četiri milijuna njemačkih maraka što mu ih je poslao Kertes.
U veljači 2007. osuđen je na dvije i pol godine zatvora zbog sudjelovanja u pokušaju ubojstva oporbenih političara 1999. na Ibarskoj magistrali. U rujnu 2007. suočio se s optužbama da je s još nekolicinom Miloševiću odanih političara prebacio 120 milijuna njemačkih maraka u banke na Cipru. Kao potencijalni svjedok pod istragom je zbog sumnje u poveznost s duhanskom mafijom.