Kineski filozof i socijalni reformator. U gradiću Tsou u državi Lu (danas: Shantung) 551. godine prije nove ere rođen je dječak imenom Ch'iu Chung-ni K'ung. Maleni K'ung Chi'u kasnije će postati poznat u svome narodu kao Gospodar K'ung ili K'ung Fu Tzu, a svijet će ga pamtiti pod imenom Konfučije (lat. Confucius). Konfučijevo podrijetlo nije dalo naslutiti u što će on izrasti. Njegov otac Shu-Liang He imao je ugled bivšeg ratnika i nešto kasnije suca, no njega sin neće upamitit jer je preminuo kada je malenom Konfučiju bilo tri godine. Konfučijeva majka također se nije mogla pohvaliti pretjerano dobrim imovnim stanjem premda se vjerovalo da je potomak najstarijeg sina vojvode Choua - Po Chi'na. Istovremeno Konfučije je bio osjetljivo dijete koje je pokazivalo interes za vjerske sakramente i rituale.
Kada je postao dovoljno odrastao da majci može pomagati u kućnim poslovima uvijek je to činio kako bi nadomjestio rano preminulog oca. Čovjek koji će jednoga dana biti prepoznat kao ugledni kineski filozof započeo je kao pastir čuvajući ovce, nešto kasnije krave, a potom je postao državni činovnik. Kako su godine odmicale Konfučije je bio sve posvećeniji učenju i vlastitom obrazovanju. Godine su prolazile i nešto je, nama danas nepoznato, dirnulo Konfučija te se on posvetio osmišljavanju reformi koje bi donijele pravdu svima. To su postali Konfučijevi ideali kojima će ostati vjeran do smrti. S vremenom će razviti vlastitu filozofiju koja će se temeljiti na razumu, etici i općem dobru. Vjenčao se u dobi od 19 godina s djevojkom Chi-Kuan, nekoliko godina mlađom od njega. S dvadesetdvije godine prvi u Kini utemeljio je privatnu školu. U toj školi podučavao je učenike pravdi, etici, vladanju i moralnim vrijednostima. U srži svog vjerovanja Konfučije je iskreno bio uvjeren kako samo obrazovanje može donijeti jednakost svim ljudima. U pedesetoj godini života pozvan je na knežev dvor gdje je neko vrijeme bio ministar pravosuđa i pritom proveo razne društvene reforme. Zbog neslaganja s politikom dvora i lakoumnim životom kneza zahvalio se na svom položaju (oko 497.) i otada lutao po raznim krajevima Kine uzalud nudeći svoje usluge vladarima mnogobrojnih feudalnih državica. Potkraj života posvetio se sakupljanju i redigiranju starih spisa te izlaganju vlastitog naučavanja. Navodno je imao 3000 učenika, među kojima 72 izvanredno talentirana koji su bilježili i sačuvali za potomstvo njegove govore i razgovore. Nakon okrutnih progona kojima su Konfučijevi sljedbenici bili izloženi za vrijeme dinastije Ch'in (221.-207.), kada su po nalogu cara Shi Huangtija bile u cijeloj zemlji spaljene sve stare knjige, i nakon niza škola, pravaca i reformističkih pokreta, koji su svaki na svoj način tumačili, mijenjali i dopunjavali konfucijske predaje i spise, danas je nemoguće razlučiti Konfučijeve poglede u njihovoj prvobitnoj čistoći.
Najstariji tekstovi koji sadržavaju elemente konfucionima sačuvani su u redakcijama koje su vremenski znatno udaljene ne samo od Konfučijeva doba nego i od vremena u kojem je živio glavni sistematičar i tumač njegovog nauka Mencije. To su dvije kanonske zbirke, jedna od pet knjiga Wu-Ching, a druga od četiri knjige Su-shu. Od knjiga sadržanih u tim zbirkama čini se da se Konfučiju kao autoru može pripisati samo Ch'un Ch'iu, ljetopis države Lu za razdoblje od 772. do 481. godine te (barem djelomično) Shi-Ching (Knjiga pjesama), I-Ching (Knjiga promjena, zbirka magičnih formula i tumačenja) i Shu-Ching (Knjiga povijesti). Konfučijevu shvaćanju potpuno je strana težnja za originalnošću. On želi spasiti od zaborava i što vjernije prikazati tradicionalna kineska shvaćanja o moralu, odgoju, obitelji, društvu i posebno o državi i vladaru ("Ja prenosim, ne stvaram. Vjerujem u starinu i volim je."). Konfučije društvene odnose svodi na pet glavnih: odnos između vladara i podanika, oca i sina, muža i supruge, starijeg i mlađeg te između prijatelja. Prva četiri hijerarhijska odnosa treba karakterizirati pravednost i dobronamjernost u upravljanju, a ispravnost i iskrenost u pokoravanju. Iz prijateljskog odnosa treba proisticati međusobno unapređivanje vrlina. Konfučije vjeruje u iskonsku dobrotu čovjeka i dodjeljuje golemu društvenu ulogu utjecaju i primjeru vladara ("Ni trava se ne povija pod vjetrom kao mase pod voljom svojih upravljača."). Centralni je pojam Konfucijeve etike 'jen' (čovještvo). To je opći zakon koji treba upravljati svim odnosima u obitelji i državi, a formulira se kao zlatno pravilo: "Ne učini drugome ono što ne želiš da tebi drugi učine." Vrlina jena dopunjava se pravednošću (i), intelektualnim obrazovanjem (chih), vjernošću zadanoj riječi (hsin) i strogim održavanjem drevnih običaja i ceremonija (li). Poštovanje jena čini plemenitim i onoga koji nije plemenita roda.
Izvorni konfucionizam ne sadržava nikakve elemente vrhunaravne objave. Konfučije je u religoiznim pitanjima agnostik, iako po tradiciji drži da je putu čovjeka, posebno vladara, uzor put (tao) impresionalnog neba, on s ironijom otklanja pitanje o postojanju duhova i o životu poslije smrti. Tijekom stoljeća Konfučijev nauk bio je izložen brojnim peripetijama, interpretacijama i reformama. Nakon progona pod dinastijom Ch'in konfucionizam je pod dinastijom Han uživao pun autoritet, ali je izgubio svoju prvotnu čistoću stapajući se s elementima narodnog vjerovanja. Car Wuti (140.-87.) proglasio ga je državnom religijom. Potisnuta neko vrijeme budizmom i taoizmom, konfučijevska se tradicija obnavlja i reformira u 11. i 12. stoljeću. Kasnije je Wang Yang Ming (1472.-1528.) dopunjava kozmologijskim i logičkim elementima. Car K'ang Hsi (1662.-1722.) dao je po uzoru na katolicizam svesti Konfučijev nauk u sustav dogmi. Uporedo s preobrazbom konfucionizma iz filozofske koncepcije u narodnu religiju preobražava se i sam Konfučijev lik, od mislioca postaje svetac, pa i božanstvo, kojemu se grade hramovi i prinose žrtve.
Preminuo je 479. godine prije nove ere u mjestu Chüfu, čovjek koji je zauvijek promijenio smjer kineskog društva i povijesti. Sahranjen je u mjestu Qufu na mjestu danas znanom kao K'ungova šuma. Oko Konfučijeva groba njegovi su sljedbenici posadili šumu u znak sjećanja na svog učitelja.