Američki poslovni čovjek rođen 5. listopada 1902. u Oako Parku, predgrađu Chichaga, u siromašnoj obitelji.
Kada je bio dijete otac ga je odveo kod vidovnjaka koji mu je predvidio da je njegova budućnost u industriji hrane. Vjerovatno nikada nećemo znati da li je vidovnjak točno pogodio ili je to bila čista sreća, ali predskazanje se pokazalo posve točnim. Od malih nogu poduzetničkog mu duha nije manjkalo te je tako tijekom svog pučkoškolskog školovanja prodavao limunadu na štandu ispred svoje kuće u Oak Parku (predgrađe Chichaga). Jedno je vrijeme radio i u povrćarni svoga ujaka. U tinejdžerskoj dobio nije imao strpljenja za školovanje te je odustao od školovanje i prvo se prijavio u vojsku te je tijekom Prvog svjetskog rata služio kao vozačk ambulatnih kola. Baš kao i Ernest Hemingway koji je također bio iz Oak Parka. Po povratku iz rata jedno je vrijeme bio jazz pijanst, a nakon što se 1922. vjenčao zaposlio se kao prodavač u tvrtki Lily-Tulip Cup Co. Bio je mlad, ambiciozan i voljan dugo raditi te je uskoro postao najbolji prodavač u tvrtki. No, tvrtku je uskoro napustio da bi postao glazbeni urednik na WGES-u, jednoj od prvih radio postaja u Chichagu. Tu je svirao glasovir, aranžirao glazbu i sl. Ipak nije bio zadovljan ovim poslom te se nakon procvata tržišta nekretnina na Floridi obreo u Fort Lauderadaleu kao prodavač nekretnina. Nakon što je došlo do sloma tržišta nekretnina (1926.) Kroc je došao u lošu financijsku situaciju te je radio kao pijanist u noćnom klubu, a kćerku i suprugu vlakom je poslao nazad u Chichago. Nedugo potom u Chichago se vratio i on. Tu se vratio u Lily-Tulip Cup Co. postavši prodavač za područje Srednjeg zapada.
S novim izumom, tada zvanim multimikser, susreo se 1937. te je opet dao otkaz u Lily-Tulip Cup Co. i utemeljio vlastitu tvrtku koja je imala eksluzivna prava distribucije stroja. S 52 godine bio razmjerno situiran čovjek koji se mogao polako pripremati za mirovinu. No, u godinama kada većina ljudi već završava karijeru Ray Kroc je krenuo iz početka i stvorio poslovno carstvo koje se danas smatra uzorom američkog kapitalizma. Njegov proizvod - hamburger - postao je simbol američkog načina života, njegova metoda širenja poslovnog carstva proučava se na američkim ekonomskim fakultetima dok je Kroc postao simbol američkog poduzetništva. Primjer koji potvrđuje da se u Sjedinjenim Državama može početi ni od čega. Dapače, da se i u kasnijim godinama života mogu stvoriti milijarde dolara, i to ne na nekim sofisticiranim i ultramodernim proizvodima, nego na nečem svakodnevnom. Jednom proizvodu od mlijeka, jednom proizvodu od krumipra i jednom proizvodu od mesa. Kroc, međutim, nije poznat široj javnosti, kao na primjer Henry Ford ili John Rockfeller i to stoga što njegovo carstvo nije nosilo njegovo ime nego ime onih ljudi čiju je temeljnu ideju poslovanja Korc znao pretvoriti u američki način života. Riječ je o McDonaldu i hamburgerima.
Bilo je to 1954. kada je Kroc čuo kako njegove miksere mnogo upotrebljavaju u jednom restoranu u San Bernandinu pa je želio vidjeti zašto. Htio je na temelju iskustva iz tog restorana poboljšati prodaju svojih miksera drugim restoranima. Stigao je u San Bernandino i u prvom trenutku bio razočaran onim što je vidio. Bio je to mali restoran na cesti, nešto veći kiosk u koji su dolazili ljudi iz obližnjih radionica, tvornica i ureda, ali su se zaustavljali i mnogi slučajni vozači. Restoran je imao veoma skorman jelovnik. Prodavao je samo hamburgere, pržene krumpire i milk shake (za što su vlasnici koristili Krocove miksere). No, unatoč tome imao je mnogo mušterija. Kroc se umiješao među mušterije kako bi doznao što je tajna ove navale. Hamburgeri su bili vrlo kvalitetni i jeftini, restoran uredan i čist, a posluga vrlo brza. Nitko nije imao nikakvih primjedbi. Radnici iz okolnih radionica tvrdili su kako im supruge ne pripremaju obroke za podnevnu pauzu jer ovdje mogu bolje pojesti. Važna je bila i niska cijena, a cijena je mogla biti niska jer su vlasnici restorana maksimalno smanjili troškove standardizirajući i pojednostavljujući proizvodnju. Kroc se predstavio i vlasnicima restorana, braći Dicku i Bobu McDonaldu te se s njima sastao na večeri i doznao pojedinosti o njihovom načinu rada.
Kroc je te večeri u hotelskoj sobi mnogo razmišljao. Došao je u San Bernardino otkriti kako će prodavati drugim restoranima više miksera, a odjednom je shvatio da je otkrio nešto mnogo vrijednije. Otkrio je formulu kako da revolucionira čitavu industriju hrane u Sjedinjenim Državama. Tajna je bila u jednostavnosti, standardizaciji, brzini i čistoći. On je braći McDonald ponudio posao - predložio im je da im postane agent, da prodaje njihovu metodu drugima, a braća McDonald su na to pristala ne očekujući previše od toga posla. Kroc se vratio u Chicago i odmah se prihvatio posla. U početku posao je išao loše jer je trebao mnogo ulagati. No, nakon što je sam otvorio prvi restoran u predgrađu Chicaga te kada je s njim postigao uspjeh dobio je volju otvarati nove restorane pa se posao počeo razvijati. Stoti je restoran otvorio 1959., a dvije godine poslije otkupio je od braće McDonald sva prava na ime tvrtke, metodu i imidž. Isplatio ih je s više od milijun dolara, što je bilo malo s obzirom na sve što će poslije na tome zaraditi. Kroc je metodu braće McDonald još jače razvio i industrijalizirao. Načela koja su braća McDonlad unijela u svoj restoran u San Bernardinu on je proširio na cijelu tvrtku. Sve je standardizirao i tako omogućio da restorani rade industrijski, po načelu velikih brojeva. Za sve restorane uveo je iste standarde za veličinu hamburgera, za debljinu i veličinu sira u cheesburgeru, za širinu krumpirića. Ali i za proizvodnju papirnate ambalaže i sveg drugog. Sve je urađeno tako da se troši što manje vremena pri radu, a poslovi su toliko pojednostavljeni da ih mogu raditi i priučeni radnici.
Rast kriminala pedesetih i šezdestih godina imao je također udjela u uspjehu McDonalda. Kroc je utvrdio stroge standarde i za izgled unutrašnjosti restorana. Tako su svi restorani morali biti dobro osvijetljeni, a u restoranu nije smjelo biti nikakvih dodatnih sadržaja: telefona, strojeva za igru, štandova za novine, automata za cigarete - zbog kojih su u druge restorane ulazili ljudi koji tamo nisu zbog jela. U McDonaldovom restoranu nitko ne sjedi da bi gubio vrijeme, zabavljao se ili čavrljao. To su lokali gdje se većina ljudi osjećala sigurnima. Kroc nije bio vlasnik svih restorana koji su nosili ime McDonald. On je bio vlasnik četvrtine dok je drugim restoranima davao ime, metode rada i imdiž. Vlasnici su sve to mogli koristiti uz plaćanje mjesečne licence ali su se morali u potpunosti držati svih pravila McDonalda te, što je još važnije, nabavljati robu od McDonalda. Uskoro Kroca su počeli oponašati pa su nastali i drugi trgovački lanci za prodaju hamburgera: Burger Big MacKing, Burger Chef i Wimpy. Ali, iako su neki od njih imali dosta uspjeha, nitko nije dostigao i prestigao McDonalda. Ova tvrtka prodaje više od 10 milijuna hamburgera na dan, osam puta više od ukupne konkurencije. Pored toga McDonalda je najveći potrošač govedine u Sjedinjenim Državama - jedan posto dnevno proizvedene govedine u Sjedinjenim Državam ide u McDonaldove hamburgere.
Iako nikada nije završio čak ni srednju školu Kroc je zbog svog poslovnog uspjeha bio je sedamdestih godina 20. stoljeća jedan od najslavnijih američkih poslovnih ljudi. Časopis Time 1972. objavio je njegovu sliku na naslovnoj stranici što je u Sjedinjenim Državama velika počast. Dobio je nagradu Horatio Agler koja se daje onim Amerikancima koji su velike poslovne, društvene ili umjetničke uspjehe postigli polazeći od, kako se to kaže, nule. Od svojeg uspjeha Kroc je želio napraviti znanost pa je utemeljio McDonald's Hamburger University, gdje se uči sve što treba znati o proizvodnji hamburgera. Zašto je Kroc jedinstven pokazuje i to što je nakon 22 godine poslovanja (1976.) McDonald ostvario prvi put milijardu dolara prihoda. Dok je primjerice IBM postigao to tek nakon 46 godina postojanja. Tvrtka McDonald bi već i po tome bila jedinstvena da ne postoji i ona druga komponenta njenog postojanja - kulturna komponenta. Tvrtka je napravila pravu revoluciju u američkom životu jer je promijenila način na koji Amerikanci obavljaju jednu od primarnih ljudskih funkcija - hranjenje. McDonald je omogućio da se golem broj ljudi oslobodi nužde da jede kod kuće jer je stvorio lanac jeftinih restorana kaloričnih obroka. Skratio je vrijeme obroka čime je povećao vrijeme rada ili zabave. Smanjio je obveze ljudi da kuhaju te omogućio ljudima da više vremena borave izvan kuće. Utjecao je i na razvoj turizma jer je omogućio putnicima i turistima da se jeftino hrane, da jedu hranu koju poznaju, kvalitetno i jednako pripremljenu. Napravio proboj u industriji prehrane jer ga nisu pratili samo drugi lanci za prodaju hamburgera nego i lanci za prodaju druge slične industrijalizirane hrane. Kao na primjer Kentucky Fried Chicken, koji prodaje uniformno spremljenu piletinu, zatim Pizza Hut, industrijski lanac za prodaju pizze itd.
Kroc je odigrao važnu ulogu i u amerikanizaciji svijeta. Činjenica je da se McDonald uspio probiti u Moskvi, Pekingu i u vodećim zemljama u razvoju. Danas gotovo nema velegrada na svijetu gdje nema mreže restorana McDonald. Tvrtka se širi unatoč pričama da je riječ o dugoročno štetnoj hrani, o otkrićima o tome kako se hamburgeri ne pripremaju po svim higijenskim pravilima, pa čak i takvim tvrdnjama da u obrocima McDonalda uopće nema vitamina C. Unatoč svemu tome danas lanac McDonald ima više od 5000 restorana diljem svijeta. Prvi takav restoran izvan Sjedinjenih Država otvoren je u Indiji 1983., a zatim u Pekingu 1988., potom u Moskvi 1990. godine. Ovaj potonji, moskovski, najveći je McDonaldov restoran na svijetu. Danas tih restorana ima na svih pet kontinenata svijeta, a oni imaju jedinstvenu karakteristiku: hamburger kupljen u New Yorku bit će jednak onom kupljenom u Moskvi ili Pekingu.
Danas se hamburger, kao što je rečeno, smatra tipičnim američkim jelom. Ali to jelo vuče porijeklo iz ruskih stepa. Tvrdi se da su ga tatarski konjanici u srednjem vijeku rado jeli. Pripremalo se tako da se komad dobrog mesa isjekao nožem na komadiće, zatim su se ti komadići pomiješali sa solju, paprom, sjeckanim lukom i bez kuhanja ili pečenja - ukusan obrok bio je gotov. Jelo se ubrzo proširilo čitavom današnjom Rusijom, a u baltičkim lukama prvi put su ga okusili i mornari koji su stigli iz sjevernonjemačkih luka. Oni su recept ponijeli kućama, pa je jelo postalo vrlo popularno u Hamburgu. No, domaćice iz Hamburga smatrale su kako nije dobro jesti sirovo meso pa su tatarsku delikatesu pekle na roštilju. Tako je nastalo jelo slično našem kosanom odresku (u žargonu je uvriježen izraz 'faširana šnicla') koje je dobilo ime - hamburger. Njemački doseljenici prenijeli su recept u Sjedinjene Države. Isprva hamburgere su jeli samo Nijemci ali su ga s vremenom prihvatili i drugi. Izvjesni Louis Lassen počeo je prodavati hamburger (1900.) u pokretnim kolima i to između dvije kriške kruha. Nakon velike trgovačke izložbe u St. Louisu hamburger je postao opće poznato jelo diljem Sjedinjenih Država. Na toj su se izložbi okupili prodavači hrane iz Sjedinjenih Država i prikazivali razna jela, slastice i napitke koji su poslije stekli veliku popularnost (ledeni čaj, sladoled u kornetu...). Hamburger je tako u prvoj polovici 20. stoljeća stjecao sve veću popularnost u Sjedinjenim Državama i od egzotičnog jela stepskih Tatara pretvarao se u jelo visokoindustrijaliziranog društva, a da bi napokon postao temelj moderne američke kulture svakodnevnog života te vrlo kontroverzan obrok oko kojeg se sukobljavaju nutricionisti, socilozi, kulturnjaci, planeri djeltovorne industrije i mnogi drugi.
Ray Kroc preminuo je 14. siječnja 1984. u San Diegu.