Ivan Kukuljević SakcinskiHrvatski političar, književnik i povjesničar. Ivan Kukuljević - Sakcinski rođen je 29. svibnja 1816. u Varaždinu kao deveto dijete Antuna i Antonije (rođ. Labaš) Kukuljević. U rodnom je Varaždinu završio franjevačku gimnaziju, a 1825. smješten je u zagrebački Plemićki konvikt gdje je započeo studij filozofije. U tom razdoblju posjećuje stenjevačkog župnika Tomaša Mikolušicu (1830.) koji mu preporučuje čitati hrvatske knjige. Potaknuti tim knjigama i sam počinje pisati hrvatskim jezikom te 19. prosinca 1833. piše svoju prvu pjesmu na hrvatskom jeziku Pastir. Pjesma je nažalost izgubljena. U listu Danica počinje surađivati 1837. gdje je u pedesetom broju prvi puta tiskana Kukuljevićeva pjesma Tuga za tobom. Iste godine objavljena je i njegova prva knjiga Jurain i Sofija ili Turci kod Siska. U vojsku je stupio 1833., a već tri godine kasnije (1836.) postao je časnik u Beču, da bi 1840. dobio zapovijed za premještaj u Milano. Samo godinu dana kasnije (1841.) podnio je ostavku na službu i vratio se u Hrvatsku gdje će postati jedan od vođa Ilirskog pokreta. Velikim sucem Varaždinske županije postaje 1845., a 1861. postaje veliki župan zagrebački. Šest godina kasnije (1867.) smijenjen je i otada se više nije bavio politikom.

Kukuljevićevia politička djelatnost obuhvaća dva različita perioda: do 1850. i period od 1860. do 1867. godine. Pod Bachovim aposlutizmom (1851.-1860.) bio mu je onemogućen politički rad te je stoga i on u tom periodu bio politički neaktivan. U prvom je razdoblju radikalni pobornik oslobođenja Hrvatske od Austrije i Mađarske i beskompromisni ideolog južnoslavenskog ujedinjenja revolucionarnim putem. Smatrao je kako se oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slavena može ostvariti samo borbom, pa je s tim ciljem agitirao među Hrvatima i Srbima u Vojnoj Krajini. Privrženi njegovoj ličnosti graničari u svojim Narodnim zahtijevanjima u proljeće 1848. tražili da se sloboda i jedinstvo južnoslavenskih naroda ostvare na osnovi ideja "Velikog Kukuljevića". Ivan Kukuljević-Sakcinski prvi je progovorio na hrvatskom jeziku u Hrvatskom Saboru 1843. propagirajući borbu za nacionalno oslobođenje s neobičnom smionošću, tako da je njegov govor izazvao uzbunu kod austrijskih i mađarskih vlasti. I ostali njegovi govori u Hrvatskom Saboru i na županijskim skupštinama otkrivaju beskompromisno zalaganje za slobodu i samostalnost Hrvatske, te su stoga mogli biti objavljeni samo u ilegalnom ilirskom listu Branislav koji se tiskao u Beogradu, izvan domašaja austro-mađarske cenzure. Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski Sabor 1847. donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika.

U revoluciji 1848. Kukuljević se nalazi među radikalnim demokratima. Pod njegovim utjecajem, a protiv izričite carske zapovijedi Jelačić 5. lipnja otvara Hrvatski Sabor koji su bečki dvor i mađarska vlada zabranili. Na njegov prijedlog dolazi i do sazivanja Slavenskog kongresa u Pragu. Uz to on je potakao i detronizaciju Habsburgovaca na devetoj sjednici Hrvatskog Sabora 21. lipnja 1848. No, Kukuljevićev politički rad u drugom razdoblju njegovog političkog djelovanja (poslije gušenja revolucije i Bachova apsolutizma koji ga je držao pod policijskom prismotrom) u suštoj je suprotnosti s njegovim ranijim anitaustrijskim, slobodarskim i demokratskim držanjem. Kada je 1861. postao veliki župan zagrebački on se, kao i još neki bivši Ilirci, stavlja u službu Beča i provodi protuhrvatsku i protujužnoslavensku politiku progoneći svoje prijatelje koji su i dalje ostali vjerni ilirskim idejama. Kada se Austrija nagodila s Mađarskom uklonjen je s mjesta velikog župana. Od 1851. pa do 1858. predjednik je Matice ilirske. U tom razdoblju (1851.) za znanost će otkriti Bašćansku ploču koji je u tom trenutku neće znati pročitati, ali će to ostaviti u nasljeđe novim genercijama. Godine 1863. osniva Samostalnu narodnu stranku i pokreće stranački list Domobran. Gotovo trinaest godina kasnije (1876.) prvi je predsjednik Matice hrvatske. Na toj je dužnosti ostao do svoje smrti 1. kolovoza 1889. godine. Preminuo je u dvorcu Tuhakovec u Hrvatskom Zagorju.

Unatoč obratu u drugom razdoblju njegovog političkog djelovanja njegovi stihovi, naročito budnice i povijesne pjesme (iz prvog razdoblja njegovog političkog djelovanja) izvršile su golem utjecaj na hrvatski narod. Osnivanjem Društva za povjesnicu jugoslavensku, uređivanjem časopisa Arhiv za Povjesnicu jugoslavensku, te objavljivanjem svojih vrijednih monografija udario je temelje moderne hrvatske historiografije. Ogromnu biblioteku i brojne vrijedne rukopise ostavio je Jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu, čiji je bio počasni član.

Nazad