Hrvatski političar rođen 12. siječnja 1817. u Krapini. Nakon završenog školovanja radi kao odvjetnik u Križevcima, a potom radi kao bilježnik u Križevačkoj županiji. Na poziv demokratske ilirske skupine dolazi za podbilježnika gradskog municpija u Karlovac, tadašnji centar nacionalno-političkog života Hrvatske. U revolucionarnoj 1848. zastupnik je Hrvatskog Sabora, delegat na Slavenskom kongresu u Pragu, pokretač i urednik listova Slavenski jug i Prijatelj puka te vođa hrvatskih radikalnih demokrata. Za vrijeme Bachova apsolutizma progonjen je zbog svog svjetonazora. Godine 1861. izabran je za velikog bilježnika Zagrebačke županije, da bi dvije godine kasnije (1863.) bio otpušten. U dva navrata bio je narodni zastupnik u Hrvatskom Saboru (1861. i 1865.-1867.). Od početka svoje političke aktivnosti pa do kraja života stajao je na čelu nepomirljive opozicije protiv vladavine feudalne Ugarske i habsburške Austrije nad Hrvatskom. Kušlan ima najviše zasluga za realizaciju saborskog zaključka o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika. Tada je bio na čelu skupine koja je na osnovi Kukuljevićeva govora o narodnom jeziku tražila da se hrvatski jezik uvede kao službeni bez čekanja na kraljevski pristanak i bez obzira na moguće kraljeve sankcije.
U revoluciji 1848. na Slavenskom kongresu u Pragu pristaje uz revolucionarnu struju Mihajla Bakunjina. U Hrvatskom Saboru zastupa radikalno rješenje nacionalnih i socijalnih pitanja zalažući se za punu slobodu Hrvatske i od Austrije i od Ugarske te za potpuno ukidanje feudalizma. U svom listu Slavenski jug Kušlan odlučno stoji na strani talijanske revolucije i svih ostalih oslobodilačkih pokreta protiv Austrije. Borio se i protiv vanjske (austro-ruske) i protiv unutarnje (Haulik-Kumler-Jelačić-Rajačić) reakcije i kontrarevolucije. U svom političkom djelovanju također se zalagao za revolucionarni savez Južnih Slavena, Talijana, Mađara i Poljaka protiv Austrije. U tom cilju u proljeće 1849. vodi u Beogradu pregovore s predstavnikom mađarske vlade Andrásyem o svrgavanju Jelačića. Nakon povratka tzv. ustavnog života (1860.-1867.) jedan je od rijetkih hrvatskih građanskih političara koji je dosljedno nastavio borbu za svoje nacionalno-demokratske ilirske ideale i "ostao do posljednjeg časa vjeran svojim načelima".
Za trajanja svog mandata narodnog zastupnika u Hrvatskom Saboru najodlučnije se suprostavlja svim nasrtajima Beča na slobodu i samostalnost Hrvatske zbog čega je izvrgnut progonu Schmerling-Mažuranićeve vladavine. Pri kraju života u sukobu s oportunizmom vlastite Narodne stranke približava se najradikalnijim, pravaškim pobornicima slobode i nezavisnosti Hrvatske. Preminuo je u Zagrebu u ožujku 1867. godine.