Ruski revolucionar, ekonomist, sociolog i filozof. Vladimir Iljič Uljanov, poznatiji kao Lenjin rođen je 22. travnja 1870. u mjestu Simbirsk (mjesto se za vrijeme komunizma zvalo Uljanovsk po Lenjinovu prezimenu) u obitelji plemića i učitelja Ilije Nikolajeviča Uljanova i Marije Aleksandrove (rođ. Blank) kao najmlađe od troje njihove djece. Za razliku od Lenjina njegov je otac bio uvjereni demokrat. Prema biografu Dmitriju Volkognovou obitelj je bila miješanog porijekla te je u njoj bio Rusa, Židova, Nijemaca pa čak i Šveđana te još nekih drugih nacija. Prvi pseudonim koji je koristio bio je Volgin (prema rijeci Volgin), a tek će kasnije uzeti pseudonim Lenjin (prema rijeci Leni).
Završivšii gimnaziju u jesen 1887. upisao se na Pravni fakultet Kazanskog sveučilišta. Iste godine u proljeće njegov stariji brat Aleksandar osuđen je na smrt i obješen zbog sudjelovanja u pripremama za atentat na cara Aleksandra III. Sestra Ana, uhićena takođe s Aleksandrom, prognana je na obiteljsko imeanje u selo Kokuškino. Potkraj te 1887. prvi puta je uhićen i Vladimir. Zbog sudjelovanja u studentskim nemirima isključen je s Kazanskog sveučilišta i protjeran u selo Kokuškino gdje je proveo oko godinu dana. U svibnju 1889. obitelj Uljanovih preselila se u mjesto Samara gdje je Vladimir ostao preko četiri godine. U proljeće 1890. dobio je dopuštenje da privatno polaže pravo na Petrogradskom sveučilištu, a već u jesen 1891. položio je sve ispite s najboljom ocjenom. Prema tvrdnjama ljudi koji su ga tada poznavali on je već u razdoblju od 1868.-1889. u Kazanu postao uvjereni marksist. U jesen 1893. nastanio se u Petrogradu, tadašnjem centru ruskog revolucionarnog pokreta. Iz Petrograda je oko sredine 1895. putovao na četiri mjeseca u inozemstvo (Njemačka, Švicarska, Francuska), gdje je uspostavio veze s G. V. Plehanovim i P. B. Akseljrodom, osnivačima prve ruske marksističke grupe Oslobođenje rada. Potkraj 1895. iznova je uhićen i proveo je u zatvoru preko godinu dana, a zatim je osuđen na trogodišnje progonstvo u Sibir. Kao boravište vlasti su mu odredile Šušenskoe, zabačeno selo Minusinskog okruga.
Tu se Lenjinu priključila Nadežda Konstantinova Krupskaja s kojom se vjenčao u ljeto 1898. Kada se 1900. našao na slobodi odmah se prihvatio onoga što je smatrao neposrednim zadatkom ruskog marksista - organiziranju političke stranke. Na njegovu inicijativu pokrenut je marksistički teorijski časopis Zora i novine Iskra koji će biti začeci nove stranke. Na 2. kongresu Ruske Socijaldemokratske partije radnika (1898.) došlo je do raskola unutar stranke na boljševike i menjševike. Nakon kongresa rascjep se još više produbio i 1903. Lenjin staje na stranu boljševika (revolucionarnog krila). Za vrijeme rusko-japanskog rata (1904.-1905.) zemljom se širi revolucionarno raspoloženje. Kako bi mogao iz blizine voditi revoluciju on potkraj 1905. dolazi u Petrograd. Poslije poraza revolucije napušta Rusiju i početkom siječnja 1908. stiže u Ženevu. Time počinje njegova druga emigracija koja traje do 1917. Kada je u ožujku 1917. u Rusiji pobijedila buržoasko-demokratska revolucija i stvorena nova Privremena vlada ponovo se vraća u domovinu.
U srpnju 1917. dolazi do prvog boljševičkog pokušaja nasilnog preuzimanja vlasti. Nakon neuspjeha puča Privremena vlada daje nalog za Lenjinovo uhićenje, a on bježi i na koncu se skriva u Finskoj. Sedmog listopada 1917. Lenjinove pristaše vođe njegovom krilaticom da se vlast kotrlja ulicama te da ju samo treba uzeti, iznova pokušavaju puč i na koncu osvajaju vlast. Nakon osvajanja vlasti Lenjin predlaže tromjesečno primirje s Njemačkom i ukidanje privatnog vlasništva nad zemljom. Lenjinova želja za sklapanjem mira s Njemačkom rezultirala je mirom u Brest-Litovsku 3. ožujka 1918. kada su Njemačkoj prepuštene Finska, Poljska, Ukrajina, Litva, Latvija i Estonija.
U studenome 1917. saziva izbore za Zakonodavnu skupštinu na kojoj boljševici dobivaju 25 % glasova. Kako takav rezultat nije odgovarao komunistima naoružani pripadnici mornarice rastjerali su skupštinu. Kakav su pristup vladanju imali boljševici slikovito govori i epizoda iz građanskog rata kada je Lenjin savjetovao Staljinu, tada komesaru u Caricinu (kasnijem Staljingradu), da telefonisticama u tamošnjoj centrali zaprijeti strijeljanjem ako se ne popravi kakvoća telefonske veze s Moskvom. S obzirom da stvari nisu išle po Lenjinovu planu i na ruku boljševicima koji nikako nisu uspjevali osvojiti većinu u prosincu 1917. potpisuje ukaz o utemeljenju tajne političke policije pod imenom Čeka koja je u zadatak dobila deportirati sve nepoćudne u konc-logore, a prema potrebi ih i strijeljati. U zavisnosti od izvora Čeka je ubila između 100 do 250 tisuća ljudi. Čeka je izvela i ubojstvo carske obitelji ubivši pri tome ne samo cara i caricu već i njihovu maloljetnu djecu. U rujnu 1918. tijekom terora koji su boljševici provodili nad pripadnicima carske vlasti u Moskvi je ubijeno 25 bivših carskih ministara i 765 pripadnika carskih postrojba, a ukaz o smaknuću potpisao je osobno Lenjin. Iste godine Lenjin potpisuje ukaz o osnivanju prvog konc-logora u Europu u mjestu Solovki.
Pripadnica esera Dora Kaplan 30. kolovoza 1918. pucala na Lenjina pogodivši ga pritom s dva metka u glavu. Dan nakon atentata Dora je ubijena bez suđenja. Lenjin je podvrgnut operaciji nakon koje se oporavio, ali njegovo je zdravlje ovim atentatom nepovratno narušeno. Zbog osjetljivog položaja u tijelu jedan metak nikad nije uklonjen te se smatra kako je on bio razlog njegovim budućim učestalim glavoboljama. Kako bi smanjio bol povremeno odlazi na liječenje u Gorki. U svibnju 1922. Lenjina djelomično paralizira prvi moždani udar, a u prosincu nakon drugog moždanog udara prisiljen je povući se iz politike. Treći moždani udar u ožujku 1923. učinio ga je nepokretnim i ograničio mu govorne mogućnosti.
Iako ozbiljno narušenja zdravlja potkraj 1922. kritizira velikoruski šovinizam u postupcima rusificiranih inorodaca Staljina, Džeržinskog i Ordžonikidzea. Također spriječava prihvaćanje Staljinova projekta automatizacije prema kojem je trebalo sve sovjetske republike uključiti u Rusku Socijalističku Federativnu Sovjetsku Republiku, kao njene autonomne dijelove. Nakon Lenjinove kritike izrađen je i prihvaćen novi projekt prema kojem se sovjetske republike ujedinjuju na načelima dobrovoljnosti i ravnopravnosti u novu državnu tvorevinu - SSSR. U svom "Pismu kongresu" koje je poznatije kao Lenjinov testament (prosinac 1922. - siječanj 1923.) teško bolestan apelira je na svoju stranku da sačuva jedinstvo svojih redova, te je u tu svrhu predložio povećanje broja članova Centralnog Komiteta i smjenjivanje Staljina s dužnosti generalnog sekretara. Preminuo je 21. siječnja 1924., a unatoč njegovoj želji da bude sahranjen pored roditelja njegovi su ostaci sahranjeni su u Mauzoleju na Crvenom trgu u Moskvi gdje se i danas može vidjeti njegovo balzamirano tijelo u staklenom kovčegu. Protiv ovog čina prosvjedovala je i Lenjinova supruga Nadežda Krupska. Staljin je nakon toga Lenjinovoj udovici zaprijetio da će "drugu Lenjinu naći drugu udovicu". Kao službeni uzork smrti navedeno je ovapnjenje krvnih žila i četvrti moždani udar. Međutim, nakon sloma komunizma u Rusiji 1991. pojavile su se informacije prema kojima uzrok smrti sifilis.