Prvi moderni hrvatski skladatelj, začetnik narodnog stila u hrvatskoj glazbi te jedan od vođa Ilirskoga pokreta, odnosno Hrvatskog narodnog preporoda. Rodio se 30. svibnja 1799. u Celju (Slovenija). Otac mu je bio sudski pristav. Od tetke je 1809. naslijedio imanje u Samoboru te se obitelj preselila na samoborsko imanje. U Samoboru je završio osnovnu školu, a gimnaziju je pohađao u Zagrebu. Prvo glazbeno obrazovanje stekao je u samoborskoj školi, gdje mu je učitelj bio Josip Herović, osnivač samoborske puhačke glazbe (1807.). U Zagrebu je nastavio obrazovanje učeći pjevanje i violinu.
Otac ga 1815. šalje u Graz (Austrija) na studij prava. U isto je vrijeme Livadić je studirao i glazbu kod skladatelja Anselma Hüttenbrennera, prijatelja Beethovena i Schuberta. Uskoro je postao poznat u Grazu kao violinist, pijanist i skladatelj, pa ga je štajersko glazbeno društvo proglasilo počasnim članom. Nakon što je diplomirao pravo 1822., želio je otići u Beč i steći doktorat te nastaviti svoje glazbeno obrazovanje. Ali, s navršene 24 godine, otac mu je u skladu s tetkinom oporukom predao imanje. Livadić se morao vratiti u Samobor i skrbiti za imanje. U Grazu se i oženio 24. veljače 1823. s Katarinom Presinger. Punih 56 godina proveo je u svom dvorcu i bio domaćin svim istaknutim osobama i vođama Ilirskoga pokreta. Njegovi stalni gosti bili su, pored Gaja, Ljudevit Vukotinović (Livadić je uglazbio njegovu pjesmu Okićke vrane), Dragutin Rakovac, Petar Preradović, Stanko Vraz (koji se prilikom posjeta Samoboru zaljubio u u lijepu Gajevu nećaku Ljubicu Julijanu Cantilly i posvetio joj svoju knjigu pjesama Gjulabije), Vatroslav Lisinski (autor prve hrvatske opere Ljubav i zloba) i mnogi drugi. Livadića su posjećivali i mnogi strani umjetnici - Willmers, Julius Epstein, Leopold Zellner, Grün, Stazić-Stöger, Zadrobilkov, Cecilija Frank, itd. Njegov gost bio je i slavni Franz Liszt za svoga posjeta Zagrebu 1846.
Pproučavao je i skupljao hrvatsko narodno glazbeno blago i koristio ga u svojim skladbama. On je u svome domu jedne zimske večeri 1833. skladao glazbu za prvu i najslavniju hrvatsku budnicu Još Hrvatska ni propala na tekst svoga prijatelja i vođe Ilirskoga pokreta Ljudevita Gaja. Kako je Gaj sam pripovijedao, početkom 1833. vozio se navečer saonicama Livadiću u Samobor. Očaran ljepotom zimskog krajolika i seljačkom glazbom koja je dopirala iz obližnjeg sela, počeo je slagati stihove. Stigavši u Livadićev dom, pohitao je uz stube, zatražio papira i zapisao pjesmu. Livadić je sjeo za svoj glasovir i prema Gajevu pjevuckanju skladao glazbu u narodnom ritmu. Ta je pjesma ubrzo postala svojevrsnom himnom Ilirskoga pokreta. Prvi puta javno je izvedena u zagrebačkom kazalištu 7. veljače 1835. u međučinu izvedbe predstave Josefa Schweigerta Die Magdalenen Grotte bei Ogulin (na njemačkom jeziku). Za zbor i orkestar popijevku je priredio dirigent Juraj Wisner von Morgenstern. Otpjevana na hrvatskom, pjesma je doživjela burne ovacije, ponovljena je deset puta i redovno je izvođena u kasnijim reprizama predstave. Između ostalog priredio je skladbu za glas i klavir za prvi javni nastup šesnaestogodišnje grofice Sidonije Erdödy u ožujku 1835. Ona je kasnije pjevala u mnogim izvedbama djela ilirskih skladatelja.
Skladao je glazbu više od 40 godina. Iza njega je ostao sačuvan opus od oko 140 hrvatskih popjevki, desetak slovenskih, 45 njemačkih, 32 crkvene, 40 koračnica za klavir, 20 plesova i oko dvadeset raznih drugih skladbi. Svojim je djelom otvorio put hrvatskoj nacionalnoj glazbi Vatroslava Lisinskog i Ivana Zajca. Aktivno je sudjelovao i u društvenom i političkom životu Samobora. U jednom mandatu bio je zamjenik (1838.-1841.), a u dva je mandata bio i samoborski gradonačelnik (1842.-1845. i 1847.-1850). Tri je godine (1847.-1850) bio ravnatelj samoborske škole. Umro je u svome domu 8. siječnja 1879. i pokopan je na samoborskom groblju. Na grobu i pred njegovom kućom (danas Samoborski muzej) nalazi se njegovo poprsje, rad kipara Ferka Ivanščaka. Godine 1902. postavljen je i reljef njemu u spomen na zgradi samoborskog magistrata, rad kipara Rudolfa Valdeca. Njegovim imenom danas se zove njegov dvorac, samoborsko tamburaško društvo i samoborska osnovna glazbena škola.