Ruski matematičar Nikolaj Ivanovič Lobačevski rodio se 2. studenog 1793. u makarjevskom okrugu, gubernija Nižnji Novogorod kao drugi sin nižeg državnog službenika koji je preminuo kada je njegovom sinu bilo tek sedam godina. Smrću oca, koji je uspijevao nekako prehraniti svoju obitelj, neimaština se useljava u njegov dom. Marija Praskovja Ivanova seli se sa svoja dva sina u Kazan kako bi ih školovala. Obojica su primljeni u gimnaziju kao vojni stipendisti gdje Nikolaj briljira u matematici i klasičnim predmetima. U četrnaestoj godini upisuje se na Kazanskog sveučilište, a na kojem je tada radilo nekoliko izvanrednih europskih znanstvenika. Svladavši savršeno njemački jezik i briljirajući u matematici Lobačevski se morao omiliti pedantnim njemačkim profesorima. Pogotovo stoga što je i on sam bio izuzetno pedantan te je u svemu volio marljivost i red. Te će ga osobine krasiti cijeloga života.
Potpomognut izvanrednim profesorima, naročito astronomom Litrovom, napredovao je brzo i sigurno. Tako je u 18 godini stekao zvanje magistra, iako su se činovnici nadležni za unapređenja bunili protiv ovog prijedloga profesora. Međutim profesori su bili odlučni i jedinstveni, Nikolaj je magistrirao s najboljim mogućim ocjenama. Kada je njegov brat, koji je predavao nižu matematiku, otišao na bolovanje Nikolaj je preuzeo njegovo mjesto. Nakon dvije godine napredovao je dalje te je postavljen za izvanrednog profesora da bi s 23 godine postao redovan profesor. Nije to bio ni lak ni veseo posao. U Rusiji je znanstvenik, ako se pokazao vrijednim i obdarenim, često bio meta lijene birokracije koja je bez ikakva objašnjenja i skrupula neurađene poslove jednostavno prebacivala na takve osobe. Tako se desilo da je Lobačevski uz matematiku predavao astronomiju, fiziku, dovodio u red neuređenu biblioteku, te sređivao bogat i nesređen muzej. Za svoj trud dobio je mnoge ordene kojima se volio kititi i tako okićen nazočiti paradama i prijemima. Od Lobačevskog su nadležni tražili da bude, pored ostalog, konfident. On je pristao i na to. Zahvaljujući svim tim svojim zaslugama, Lobačevski je na kraju dospio do položaja dekana fakulteta za matematiku i fiziku. On je međutim i dalje bio knjižničar i direktor muzeja. Bez obzira na napredovanje do kojeg je dolazilo u tom razdoblju njegova života ti mu poslovi ostaju kao stalna dužnost. Radio je ono što je bilo znatno ispod njegovog akademskog zvanja - sam je čistio prašinu, prao pod, katalogizirao inventar, bio alfa i omega kako knjižnice tako i samog fakulteta. Ništa mu nije padalo teško samo je želio raditi. S promjenom državne vlasti Lobačevski je unaprijeđen u rektora Sveučilišta u Kazanu. Pod njegovom upravom dolazi do značajnog reorganiziranja prilično zapostavljene ustanove, do dovođenja novih stručnjaka i pospješivanja mnogih poslova. Upoznao se i s arhitekturom kako bi mogao nadgledati dogradnju sveučilišnih zgrada, koje je izgradio potrošivši manje novca od sume koja je bila namijenjena za taj posao.
Zahvaljujući Gaussu, Lobačevski je 1842. izabran za vanjskog dopisnika Kraljevskog društva iz Göttingena. Bila je to godina velikog požara u Kazanu u kome je izgorio dio zgrada koje je oni projektirao i gradio. Ali on je posjedovao ogromnu energiju koja mu je pomogla da ponovo izgradi sve što je požar uništio i da Sveučilište ponovo zablista punim sjajem. Lobačevski je prvi put rezultate svoga rada na izgradnji neeuklidske geometrije priopćio Fizičko-matematičkom društvu iz Kazana još 1826., ali bez ikakva odjeka. Tek 1840. kada je sam Gauss saznao za veliki rad svog ruskog kolege Lobačevski postaje slavan u svijetu, mada još samo u uskim krugovima specijalista. Kada je u Kazanu izbila velika epidemija kolere, Lobačevski se među rijetkima digao protiv svećenika koji su, okupljajući narod na molitve, pospješivali samo širenje zaraze. On je službenicima fakulteta naredio da svoje obitelji dovedu u prostorije fakulteta, gdje su zajedno s jednim dijelom studenata uspjeli preživjeti veliki pomor. Držali su zatvorene prozore, nisu dopuštali posjete, hranu su sveli na najnužniju mjeru. Tako je Lobačevski uspio tu smrtnost svesti samo na 2,5 % što je bio veliki podvig.
Poslije svega što je učinio za Sveučilište i za sam narod Lobačevski je kao nagradu dobio otkaz na sve dužnosti na Sveučilištu. Ostao je bez posla i to bez ikakva objašnjenja. S 54 godine našao se bukvalno na ulici, iako mu je bilo dopušteno da i dalje predaje matematiku na fakultetu. Ali to je bilo isuviše malo za tako dinamičkog čovjeka kakav je bio Lobačevski. što je navelo vlast da se odrekne usluga Lobačevskog? Sigurno sama slava Sveučilišta koja je stremila ka njegovom izdvajanju u odnosu na vlast. Vlasti je, kako to uvijek biva, više odgovaralo društvo pokornih nego sposobnih ili vrijednih. Bez obzira na svjetsku slavu Lobačevskog 1847. razriješen je čak i dužnosti predavača postavivši na njegovo mjesto sebi odanu osobu. Nakon toga Lobačevski je posve potonuo u sebe. Iako odbačen nazočio je ponekad ispitima, ali to ga je još više uništavalo. Uz to mu je i vid naglo slabio. Kada mu je umro sin bio je potpuno slomljen. Kada je Sveučilište 1855. slavilo 50 godina postojanja Lobačevski je nagradio najboljeg studenta jednim primjerkom svoga djela Pangeometrija. Zanimljivo je da je to djelo objavljeno na ruskom i francuskom, a Lobačevski ga je diktirao gotovo potpuno slijep. Nedugo potom 24. veljače 1856. umro je u 62. godini života.