Najslavniji argentinski nogometaš Diego Armando Maradona rođen je 30. listopada 1960. kao peto od osmero djece u obitelji Chitora i Tote Maradona. Rođen je u Avellandi, radničkoj četvrti Buenos Airesa, u nedjelju - sveti dan svakog Argentinca. Dan za nogomet. Nogomet mu je, napisat će kroničari, morao biti u krvi. Na Diegovu karijeru najviše je utjecao njegov ujak Cirilo, nekad vratar malog kluba Corrientes i pravi nogometni ovisnik. Za ujaka ga vezuje i scena koja nema dodirnih točaka s nogometom. Mali Diego je jedne večeri upao u rupu na nezgodnom mjestu. Ujak Cirilo je bio blizu: "Evo me, Diegito, samo drži glavu iznad dreka!" Skaut Argentinos Juniorsa Francisco Cornejo prvi je uočio njegov talent: "Sve, baš sve je mogao napraviti s loptom. Glava ili noga, svejedno. Lopta se jednostavno lijepila za Diega." Cornejo je bio zabrinut izgledom sićušnog dječaka jer morao je ojačati da bi opstao u nogometu. Uz dopuštenje roditelja odveo je Diega liječniku sumnjive reputacije. Cacho Paladino injekcijama je podignuo mišiće buduće zvijezde. Paladin je to 1995., nakon umirovljenja, priznao pred novinarima rekavši: "Kad sam okončao tretman, Diego je izgledao poput najboljeg trkačeg konja." Pritom uopće nije pocrvenio, a trebao je, jer je tim činom odveo Maradonu u svijet dopinga.
Deset dana prije šesnaestog rođendana (20. listopada 1976.) odigrao je svoj prvi susret za seniore Argentions Juniorsa. Tada je postao najmlađi prvoligaški nogometaš u povijesti argentinskog nogometa. Naredne godine (1977.) odigrati će prvu utakmicu za seniorsku reprezentaciju Argentine. Ipak, 1978. selektor Luis Cesar Menotti nije ga uvrstio u nacionalnu selekciju za Prvenstvo svijeta u Argentini rekavši kako je Diego premlad da bi izdržao pritisak. Već 1979. bio je kapetan reprezentacije Argentine koja je u Japanu osvojila naslov juniorskog prvaka svijeta. Tada su se Juventus i Barcelona počeli raspitivati za malog zelenog, kako su ga zvali. No, nisu bili jedini jer u igri su bili Arsenal i Sheffield United. Brzo su odustali kada su čuli početnu cijenu od 800.000 funti. Tada je to bio prilično velik novac. Diego je ostao u Argentini i 1981. s klubom Boca Juniors osvojio naslov prvaka Argentine. Godinu dana kasnije nastupiti će na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj i potpisati za Barcelonu.
U Barceloni je prvi puta probao kokain. To je kasnije obrazložio: "Ništa posebno. Želio sam se osjećati živahnijim." U klubu svi su sumnjali ali su šutjeli jer Maradona je bio prevelika investicija. Čak je nastupao u anti-droga TV reklamama i to dobro plaćenim. Za talijanski je Napoli potpisao 1984. i s tim je klubom osvojio dva naslova prvaka Italije (1987. i 1990.), a 1989. osvojiti će i kup UEFA, prvi europski naslov Napolija. Na XIII. Svjetskom prvenstvu u Meksiku (1986.) dvostruki je strijelac u utakmici Argentine s Engleskom. Prvi njegov gol na toj utakmici i dan danas se prepričava. Riječ je o pogodku koji je Diego kasnije nazvao Božjom rukom. Tada je s Argentinom osvojio naslov prvaka svijeta u dramtičnom dvoboju s reprezentacijom Zapadne Njemačke (3:2). Tri godine kasnije dva je mjeseca proveo u Argentini i nije se pojavio na početku talijanskog prvenstva. Zatražio je ispisnicu iz Napolija zbog transfera ali je zahtjev odbijen. Na svjetskom prvenstvu u Italiji (1990.) s reprezentacijom je došao do finala, ali su poraženi od SR Njemčake 1:0.
Sa svojom dugogodišnjom ljubavnicom Claudijom Villafane vjenčati će se 7. studenog 1989., nakon što mu je rodila dvije kćerke - Dalmu Nereu (rođ. 1987.) i Gianninu Dinorah (rođ. 1989.). U svojoj autobiografiji reći će da nije uvijek bio vjeran Claudiji, ali da je ona ljubav njegova života. Ipak razvesti će se 2004. Tijekom postupka razvoda Maradona će priznati da je otac Diega Sinagra (rođ. 1986.), baš kao što je to njegova majka Cristiana Sinagra i tvrdila. Ona je očinstvo pokušala dokazati i na sudu (1993.), ali nakon što je Maradona odbio DNA testiranje očinstvo nije moglo biti utvrđeno.
Na doping kontroli 1991. bio je pozitivan (otkriven kokain) te je kražnjen s 15 mjeseci zabrane igranja. Iste godine, nakon povratka u Argentinu, uhićen je zbog posjedovanja kokaina. Sudska presuda je glasila - kontroliran medicinski tretman. Godinu dana kasnije (1992.) nakon doping skandala odbio se vratiti u Napoli i ultimativno je zatražio transfer. Novi klub bila je španjolska Sevilla. U argentinsku reprezentaciju vraća se 1993. i to s kapetanskom trakom. Te godine napušta Sevillu i potpisuje za argentinskog prvoligaša Newell's Old Boys. Već naredne godine (1994.) otpušen je iz Newwll's Old Boysa jer je uporno izbjegavao treninge. Ponovno dolazi na naslovnice nakon što je iz zračne puške gađao (i pogodio) jednog novinara. Na svjetskom prvenstvu u Sjedinjenim Državama nastupio je na prve dvije utakmice za argentinsku reprezentaciju jer je na doping kontroli opet bio pozitivan i morao je napustiti selekciju uz 15-mjesčnu zabranu igranja.
Nakon dvije godine neuspješne trenerske avanture (Racing Club i Deportivo Espanol) vratio se u Boca Juniors kao igrač, uz najavu da se riješio kokaina. No, već sljedeće godine sam je potražio pomoć u jednoj švicarskoj klinici. Nakon tretmana 1997. ponovo je u dresu Boca Juniorsa. U prvoj utakmici sezone protiv Argentinos Juniorsa još jednom je pozivitan na doping kontroli. Opet kokain. Na svoj tridesetsedmi rođendan (30. listopada 1997., telefonom se javio TV postaji America Z. Oni koji su slušali kažu da se gušio u suzama. Rekao je: Nogometaš u meni stigao je do kraja staze. Sutra će biti najteži, najgori i najtužniji dan u mom životu. U siječnju 2000.) dolazi na Kubu kako bi se ponovo pokušao izliječiti ovisnosti od droge. Svi raniji pokušaji očigledno nisu bili uspješni. U argentinskom gradu Rosariju dvjesto Madoninih obožavatelja utemljilo je Maradoninu crkvu na njegov četrdesettreći rođendan (2003.).
S približavnjem kraja nogometne karijere sve se više upuštao u javno iznošenje svojih političkih stavova. Tako je tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća podržavao argentinskog predsjednika Carlosa Menema. Kasnije će više simpatija pokazivati za ljevičarski politički spektar. S vremenom će postati prijatelj s kubanskim predsjednikom Fidelom Castrom. To će otići toliko daleko da će istetovriati Castrov lik na svojoj lijevoj nozi, a na desnoj ruci lik Che Guevare. Svoj političku potporu dao je i predsjedniku Venezuele Hugu Chávezu. Prijatelj je i s ljevičarskim predsjednikom Bolivije Evo Moralesom. U kolovozu 2007. u jednoj TV emisiji će reći: "Mrzim sve što dolazi iz Sjedinjenih Država. Mrzim to cijelim svojim bićem."