Stipe MesićPosljednji predsjednik socijalističke Jugoslavije i drugi predsjednik Republike Hrvatske rođen je pred samu ponoć 24. prosinca 1934. u Orahovici. Majka Marija za njega kaže da je od malena bio lukav, pametan i prepreden dječarac. Uvijek glavni u društvu. Popularnost mu ne pada niti u požeškoj gimnaziji gdje je bio omiljen u ženskom društvu. Pred maturu razrednica je obavijestila njega i još nekolicinu učenika iz razreda da su zadovoljili kriterije i da su primljeni u Savez komunista. To je tada bila neka vrsta nagrade. Nakon završene gimnazije upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu. Tijekom studija u studentskom je domu dijelio sobu sa Stipom šuvarom. U filmu Ne okreći se sine imaju je manju ulogu ustaškog časnika.

Nakon završenog fakulteta pripravnički staž odradio je u Orahovici na Općinskom sudu te u kotarskom pravobranilaštvu u Našicama. Odsluživši vojsku položio je pravosudni ispit te je kratko vrijeme radio kao općinski sudac. Kako su tada svi gradski komunistički čelnici uz posao i studirali na predavanja i ispite išli su službenim automobilima u Zagreb. Mesić se usudio javno progovoriti o tome i to ga je skoro stajalo izbcivanja iz stranke. Već 1964. došao je u Zagreb i postao direktor općeg sektora poduzeća Univerzal. Mesićevi su prijatelji 1966. prikupili potpise (ukupno 5000 potpisa) i suprostavili ga na listi građana dvojici kandidata vladajuće komunističke stranke. Naredne godine postaje gradonačelnik Orahovice, a uskoro i zastupnik u Saboru. U Orahovici pokreće izgradnju prve privatne tvornice u ondašnjoj Jugoslaviji. Međutim zbog takve incijative prozvao ga je osobno Tito prebacujući mu uvođenje kapitalizma na mala vrata. Ranih sedamdesetih djeluje u okviru Matice hrvatske, podržava tzv. masovni pokret i zbog svoje političke aktivnosti biva osuđen za "djela neprijateljske propagande" po članku 118. Krivičnog zakona. Suđenje je trajalo tri dana i na njemu je saslušano 55 svjedoka, od kojih je 50 svjedočilo njemu u korist, dok ga je tek pet, kako je rekao u jednom interviewu "naručenih svjedoka i pokvarenjaka" teretilo. U sudskim procesima koji su trajali sve od 1971. do 1975. i u kojima mu je prvostupanjska kazna od dvije godine i dva mjeseca na Vrhovnom sudu Socijalističke Republike Hrvatske smanjena na godinu dana branio se sa slobode. U zatvoru je robijao s mnogim ljudima koji će početkom devedestih godina XX. stoljeća biti važne ličnosti hrvatske politike - Vladom Gotovcem, Markom Veselicom, Petrom šaleom i Draženom Budišom. Budiša mu je poslije predbacio da je u zatvoru imao privilegiran tretman - palio je i gasio televizor političkim zatvorenicima. U zatvoru se sprijateljio i sa zatvorenicima s kriminalnom prošlošću te im je pisao žalbe, zamolbe i sl.

Na političkoj pozornici ponovo se pojavljuje 1990., kada postaje tajnik HDZ-a te politički i osobni prijatelj Franje Tuđmana. Iako različiti po dobi, mentalitetu, obrazovanju i ambicijama prva su obiteljska ljetovanja i druženja provodili zajedno. Kada je izabran za hrvatskog predsjednika Tuđman Mesića imenuje prvim hrvatskim premijerom u demokratskoj Hrvatskoj. U trenutku kada je bio izabran za predsjednika hrvatske vlade, na pitanje novinara lista Start hoće li tražiti reviziju sudskog procesa koji je vođen protiv njega odgovorio je: "Meni je najveća satisfakcija to da svi oni koji su sudjelovali u mom procesu imaju ogledalo u svom stanu i da oni moraju svaki dan gledati svoje face - koja je to grozota! "Ali ubrzo Tuđman procijenjuje kako će mu Stipe Mesić biti korisniji u Beogradu te ga Sabor Republike Hrvatske (nakon što je tri mjeseca bio hrvatski premijer) imenuje hrvatskim članom Predsjedništva SFRJ. Kao hrvatski član jugoslavenskog predsjedništva trebao je postati predsjednikom Predsjedništva i barem formalno vrhovni zapovjednik JNA. Velikosrpski krug oko Miloševića protivio se imenovanju Mesića na to mjestu predsjednika Predsjedništva. Kako bi onemogućili Mesićevo legalno preuzimanje predsjedničke dužnosti upogonili su i svoj propagandi medijski stroj te u javnosti širli svakojake laži i besmislice, a svakako je nabedastija ona prema kojoj Mesić ispod brade ima istetovirano slovo U. Pod pritiskom međunarodne zajednice, prvenstveno europske trojke (Poos, Gianni de Michelis i Hans van den Broek), imenovan je predsjednikom Predsjedništva (28. lipnja 1991.). Na toj dužnosti ostaje do 5. prosinca 1991. kada daje ostavku. Nakon Beograda ponovo je u Zagrebu te nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske u siječnju 1992. postaje predsjednikom Sabora. Povratkom iz Beograda u Saboru izjavljuje da je izvršio zadatak jer "Jugoslavije više nema". Povodm toga objavljuje knjigu "Kako smo srušili Jugoslaviju", da bi kasnije promijenio naslov te knjige u "Kako je srušena Jugoslavija". Do drugih demokratskih izbora u Hrvatskoj predsjednik je Izvršnog odbora HDZ-a. U vrijeme početka srbijanske agresije na Hrvatsku izjaviti će kako Srbi iz Hrvatske "mogu odnijeti jedino onoliko zemlje koliko su donijeli na opancima", što će srbijanski mediji često koristiti u svoje promidžbene svrhe.

Nedugo nakon toga počinju pucati Mesićevi odnosi s pojedinim čelnicima HDZ-a. Prvo oko upitno provedene pretvorbe, a uskoro se spori i s predsjednikom Tuđmanom oko bosansko-hercegovačkog pitanja. Kako se nije uspio izboriti da njegov stanovište prevlada u stranci okuplja skupinu istomišljenika iz HDZ-a i s Josipom Manolićem i oporbom pokušava preuzeti saborsku većinu. Međutim, u zadnji tren neki od HDZ-ovaca koji su mu već dali pismenu podršku predomišljaju se i u samo nekoliko dana od potencijalnog dobitnika Mesić postaje gubitnik. Po izlasku iz HDZ-a Tuđman svog donedavnog bliskog suradnika naziva Ciganom i izdajnikom. Potom Mesić s još 11 saborskih zastupnika HDZ-a 1994. osniva stranku HND (Hrvatski nezavisni demokrati). Dio te stranke, zajedno s Mesićem, 1997. pristupa Hrvatskoj narodnoj stranci (1997.). Ulaskom u HNS Mesić postaje Izvršni dopredsjednik stranke i predsjednik gradske organizacije stranke u Zagrebu. Premda na medijskoj margini nakon izlaska iz HDZ-a ne prestaje s političkim aktivnostima. Prosvjeduje protiv svake nasilne deložacije, redovno je uz radnike čija se poduzeća nakon pretvorbe upropaštavaju i gase.

Novi politički uspon doživljava na predsjedničkim izborima u veljači 2000. kada u drugom krugu uvjerljivo pobjeđuje Dražena Budišu i time postaje drugi predsjednik Republike Hrvatske. Nakon pobjede na izborima istupa iz stranke smatrajući nespojivim članstvo u stranci s mjestom predsjednika države te pristaje na smanjenje predsjedničkih ovlasti. Nakon prvog predsjedničkog mandata kandidra se i ponovno na predsjedničkim izborima 2004. kao kandidat grupe građana i uvjerljivo pobjeđuje u drugom krugu izbora kandidatkinju HDZ-a Jadranku Kosor s dobivenih 66 % glasova. Oba predsjednička mandata obilježiti će njegove izjave koje su često u hrvatskoj javnosti izazivale pravu buru. Tako jer primjerice jednom prilikom izjavio da Hrvatska i Crna Gora nikada nisu ratovale (zaboravljajući valjda pri tome da su crnogorski vojnici okupirali jug Hrvatske i pucali po Duborvniku), a u sjećanju je ostala i njegova izjave da su za pogibiju 185 hrvatskih branitelja u akciji Maslenica odgovorni Ante Gotovina i Janko Bobetko. Na optužbe da ima vlasnički udjel u našičkoj cementari uzvraća: "Neman ni vreću cementa, a kamoli cementaru. Neman ništa ni s jednom cementarom, kao ni s onima koji imaju cement u glavi." Politički protivnici optuživati će ga da je tijekom devesetih godina pjevao ustaške pjesme što je u suprotnosti s njegovim današnjim antifašističkim stavom na što će odgovriti da je "nekad šutio, a nekad otvarao usta".

Oženjen je s Milkom Mesić i otac je dvije kćerke (Dunja, Saša) i djed dvoje unučadi. Vlasnik je obiteljskog stana i garaže u Zagrebu te osobnog automobila marke Golf. Kažu da je veliki radoholičar i da zna povremeno planuti. Poklonik je istočnjačke borilačke vještine nanbudo.

Nazad