Slobodan Milošević rodio se 20. kolovoza 1941. u Požarevcu kao drugi sin Svetozara i Stanislave (rođ. Koljenšić) Milošević. Njegovi roditelji rodom su bili Crnogorci. Otac Svetozar vuče podrijetlo iz sela Uvač kod Lijeve Rijeke u brdskom području Crne Gore prema Albaniji. Svetozar je završio bogosloviju u Cetinju, a potom i Teološki fakultet u Beogradu. Iako duboko religiozan čovjek nije otišao u svećenike već je bio profesor ruskoga i srpskoga jezika. Prvotno je predavao u Bijelom Polju i Kosovskoj Mitrovici, a potom se odselio u Srbiju i živio u Požarevcu.
Iako je u mladosti upoznao razne crnogorske komuniste, koji su kasnije postali poznati revolucionari, vojskovođe i dužnosnici Svetozar nikada nije bio komunist. To je bio i jedan od razloga zbog kojih se razveo od supruge Stanislave. Ona je bila iz radničke i komunističke obitelji te je cijeloga života zadržala svoja komunistička uvjerenja. Neposredno nakon završetka 2. svjetskog rata Svetozar je napustio obitelj i vratio se u rodno selo Uvač, a ubrzo se zaposlio kao profesor ruskog jezika na Tehničkoj školi u Podgorici. Nakon što je dao slabu ocjenu jednom učeniku koji se zbog toga ubio Svetozar je (1962.) počinio samoubojstvo pištoljem. Njegov sin Slobodan nije nazočio očevoj sahrani jer se nalazio na školskoj ekskurziji u Rusiji.
Dva sina podizala je svojom učiteljskom plaćom majka Stanislava. Stanovala je s dvojicom sinova u Dulićevoj ulici 13. U toj kući rodio se Slobodan Milošević i proveo rano djetinjstvo. Stanislava je ostala u Požarevcu nakon što su joj sinovi otišli na studij u Beograd, a 1974. i ona je počinila samoubojstvo objesivši se. Samoubojstva u obitelji Milošević tako su postala učestala pojava. Samoubojstvo je počinio i Miloševićev ujak general Milisav Koljenšić. Milošević je kasnije dolazio u Požarevac obići majčin grob, ali kuću gdje je proveo djetinjstvo nije posjećivao. Iako su mu i otac i majka bili Crnogorci, a i brat Bora izjašnjavao se kao Crnogorac Slobodan se izjašnjavao kao Srbin.U gimnazijskim danima Milošević je bio politički vrlo aktivan, a svoju privrženost komunizmu pokazivao je i tako što je (iako fizički slabašan) tri puta odlazio na dobrovoljne omladinske akcije (1958., 1959. i 1963.). Tako je sudjelovao u izgradnji autoceste između Zagreba i Beograda koja će dobiti ime Autocesta bratstva i jedinstva.
U komunističku je stranku primljen sa samo 17 i pol godina (15. siječnja 1959.). Na njegovu političku orijentaciju nije utjecala samo majka već i njegova buduća supruga Mirjana Marković. Ona će, uostalom, presudno utjecati na njega cijeli njegov život. O tome koliko je bio blizak s Mirjanom svjedoči njegov bivši školski drug Radomir Mladenović: "Mi smo se svi bavili sportom, izuzev njega. On je imao mnogo ljepši sport - bavio se svojom sadašnjom ženom (...) Slobodan nije imao najboljeg prijatelja, kao svi mi, ostali. Njemu je to bila njegova - Baca."
Nakon završenog Pravnog fakulteta poslovu karijeru Milošević započinje kao savjetnik za gospodarstvo beogradskog gradonačelnika. Najveći dio poslovne karijere proveo je u gospodarstvu (direktor poduzeća Tehnogas) i bankarstvu (predsjednik Beogradske banke). Politikom se počeo baviti 1983. godine, ali sve do travnja 1987. bio je malo znani štićenik Ivana Stambolića, bivšeg predsjednika Socijalističke Republike Srbije. Nakon izbijana nereda na Kosovu, koje je morala smirivati policija Milošević se okupljenima Srbima obratio riječima: "Niko ne sme da vas bije!" Samo pet mjeseci nakon te izjave Milošević će svrgnuti s vlasti svog prijatelja i mentora Stambolića, a nekoliko godina kasnije narediti će i njegovo ubojstvo.
Dolaskom na vlast Milošević je zadao sebi cilj - stvoriti Jugoslaviju u kojoj će dominirati Srbi, a na čelu te države nalaziti će se on. Kako bi dosegao taj cilj preuzeo je kontrolu nad medijima i spriječavao bilo kakvu kritiku. Nije se zadržao samo na tome već je stremeći ka svome cilju organizirao vojnu agresiju na Sloveniju i Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu te planirao genocid nad nesrpskim narodima bivše Jugoslavije. Njegova zločinačka politika rezultirati će u Hrvastkoj s 15 tisuća ubijenih i nestalih, 33.000 ranjenih, 650 tisuća prognanih i izbjeglih te 200 tisuća uništenih kuća. U BiH odgovoran je za 100.000 ubijenih, 500 uništenih kuća i skoro 1.700.000 proganihi i izbjeglih. Na Kosovu je odgovoran za 10.000 ubijenih i 260 tisuća uništenih kuća. Zbog svega toga dobio je nadimak 'Balkanski krvnik' i ostao u povijesti upamćen kao najveći ratni zločinac nakon Hitlera. Protiv Miloševića, a tek nakon oružanih sukoba na Kosovu, Haški tribunal podigao je optužnicu.
Postavši predsjednik Predsjedništva Srbije (1989.) vrlo brzo ukida široku autonomiju dvaju srbijanskih pokrajina - Kosova i Vojvodine. U prosincu 1990. na prvim višestranačkim izborima u Srbiji nakon 2. svjetskog rata izabran je za prvog predsjednika Srbije. Dvije godine kasnije (prosinac 1992.) na predsjedničkim izborima ponovo je izabran za predsjednika Republike Srbije. Nakon ustavnih reformi (koje su razvlaštenog predsjednika savezne države pretvorile u veoma jaku osobu) 23. srpnja 1997. izabran je za predsjednika SR Jugoslavije. Tri godine kasnije (2000.) na izborima za funkciju predsjednika SR Jugoslavije pobjeđuje ga Vojislav Koštunica. Prvotno ne priznaje izborni poraz, ali na koncu ipak posustaje. Njegov pad s predsjedničke dužnosti dovodi i do njegova uhićenja (1. travnja 2001.) zbog pritiska Zapada i uvjetovanja financijske pomoći Miloševićevim uhićenjem. Nakon podosta političkog natezanja izručen je međunarodnom sudu u Haagu (28. lipnja 2001.), a od 12. veljače 2002. sudilo mu se po 66 točaka optužbe za genocid u BiH i zločine protiv čovječnosti te kršenja ratnog prava i običtaja počinjenih u Hrvatskoj i na Kosovu.
Kraj suđenja i presudu za zločine koje je poticao i naređivao neće doživjeti već će preminuti u zatvorskoj ćeliji u Haagu 11. ožujka 2006. Sahranjen je u dvorištu obiteljske kuće u Požarevcu bez nazočnosti ijednog stranog državnika i bez ijednog službenog predstavnika srbijanske vlasti te bez državničkih počasti.