Turkmenski političar Saparmurat Nijazov rođen je 19. veljače 1940. u selu Kipčak u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Njegov otac poginuo je u Drugom svjetskom ratu boreći se protiv njemačkih nacista. Jedno je vrijeme živio u sirotištu dok država nije pronašla njegove daljnje rođake kojima je prepuštena skrb o dijetetu. Član komunističke stranke postaje 1962. godine. Kroz stranačku hijerarhiju probijao se relativno brzo te je 1985. postao predsjednikom komunističke stranke u Turkmenistanu, tada dijelu sovjetske imperije. Na čelo stranke je došao nakon što je sovjetski komunistički vođa Gorbačov smijenio dotadašnjem predsjednika stranke u Turkmenistanu zbog skandala s vunom. Postavši predsjednikom Vrhovnog sovjeta Turkmenistana (13. siječnja 1990.), vrhovnog zakonodavnog tijela, automatizmom postaje i predsjednik Turkmenistana.
Koliko je Nijazov tvrdolinijaški vodio stranku govori i podatak da je podržao pokušaj državnog udara komunističkih generala 1991. godine. Nakon što je pokušaj prevrata propao napravio je zaokret u svojoj politici te se počeo zalagati za stvaranje neovisnog Turkmenistana. Ubrzo potom Vrhovni sovjet Turkmenistana proglasio je neovisnost i izabrao Nijazova za predsjednika novonastale samostalne države. Naredne godine (21. lipnja 1992.) na izborima Nijazov je izabran za predsjednika države. Znakovito je kako je bio jedini kandidat na izborima. Godinu dana kasnije proglasio se Turkmenbašijem (Ocem Turkmena), a nosio je i titulu Akbar sedar (Veliki vođa).
Plebisicitom je 1994. Nijazovu predsjednički mandat produžen do 2002. godine. Nakon atentata na samog sebe, koji mu je poslužio kao izgovor za uništenje i ono malo oporbe koja je preostala, ustoličen je (2003.) za doživotnog predsjednika. Nijazov je preferirao naziv "nesmjenjivog predsjednika" jer ga je titula doživotnog predsjednika podsjećala na činjenicu da će jednog dana umrijeti. Doživotni predsjednik je postoa tako što su ga svi zastupnici u državnom parlamentu preklinjali da doživotno ostane na vlasti da bi on potom "pristao nastaviti služiti narodu". S vremenom neobično apsolutističko samovlašće postaje sve bezobzirnije, grotesknije i tragikomičnije. Kako bi osigurao što dulju i sigurniju vladavinu u ustav i kazneni zakon unešene su odredbe koje izrijekom zabranjuju svaku oporbu. Istovremeno svojim odlukama izaziva posdmijeh i čuđenje. Tako je odredio da stranac koji se želi vjenčati Turkmenistankom mora prije braka uplatiti 50.000 dolara. Problem izdvajanja novca za mirovine riješito je tako što je ukinuo mirovine i djeci naredio da se brinu za svoje stare roditelje. Uz to svi koji su primali mirovine unazad dvije godine od dana donošenja odluke morali su dobiveni iznos vratiti državi. U glavnom gradu dao je napraviti umjetnu rijeku od nekoliko kilometara, a osim ulica s njegovim imenom sve druge ulice imale su samo brojeve. Pisao je poetska i prozna djela koja su dobivala najveće književne nagrade u državi, a svoje je podanike često pozivao da ga kritiziraju, ali na takvo što nitko se nije usudio.
Volio je šetati turkmenskom prijestolnicom i propitkivati ljude kako žive nakon čega bi se hvalio: "Kod nas svi žive odlično, pitao sam ljude i nitko mi se nije požalio!" Čak je Ministarstvo pravosuđa (preimenovano u Ministarstvo pravednosti) predložilo novinarsku nagradu za najbolju kritiku režima, ali na natječaj nije prispio niti jedan rad. S druge strane zatvori su bili puni političkih protivnika koji su znali izvršavati najnevjerovatnija samubojstva. Istovremeno nije postojala niti jedna oporbena stranka. Tijekom njegove vladavine jedna bizarnost je smjenjivala drugu pa je tako promijenio imena mjesecima u godini i neke nazvao prema sebi i svojoj majci. Za vrijeme emitiranja TV programa u uglu ekrana virtio se njegov pozlaćeni lik u suncu, a televizijskim voditeljima zabranio je uporabu šminke. Proglasivši ih nepotrebnima zabranio je balet i operu, ali tu se nije zaustavio već je zabranio i pjevanje na playback te nošenje duge kose i brade mladim muškarcima. Ruka zabrane dosegnula je i do vozača jer je zabranio slušanje radija u automobilu, a svi vozači su osim vozačkog ispita morali polagati i ispit moralnosti. Mladima je zabranio nošenje zlatnih zubi savjetujući ih pri tome da što više glođu kosti i na taj način sačuvaju zdravlje svih zubi. Strancima u Turkmestanu zabranio je pojavljivanje u javnosti poslije 23 h, a Dan dinje proglasio je državnim praznikom. Donio je i uredbu (2005.) prema kojoj su liječnici su morali prisezati Turkmenbašiju umjesto polaganja Hipokratove zakletve. Iste godine zabranio je i računalne igre, ali i i kopiranje ključeva. Iz te niske neobičnih zabrana jedino ona o zabrani pušenja na javnim mjestima čini se iole razumnom, ali to je učinio nakon što je i sam bio prisiljen prestati pušiti zbog teške operacije srca.
Za vrijeme svog vladanja Turkmenistanom pokazao se autoritarnim vladarom koji je će ostati upamćen po svom kultu ličnosti. Osebujnu vladavinu započeo je tako što je svojim imenom i imenima članova najuže obitelji nazvao nekoliko škola, zračnu luku i jedan meteor. Samom sebi u čast grad Krasnovodsk preimenovao je u Turkmenbaši. No, tu se njegov često groteskni utjecaj na turkmensko društvo nije zaustavio te je tako turkmensku riječ za kruh preimenovao u ime svoje pokojne majke. Svoj lik dao je staviti na sve novčanice, a njegovi ogromni portreti izvješeni su po cijeloj državi baš kao i spomenici koji prikazuju Nijazova i njegovu majku. Napomenimo i to da su svi njegovi spomenici pozlaćeni. Dva najpoznatija su svakako onaj u središtu pustinje Kara Kum te Slavoluk neutralnosti koji se uvijek okreće licem prema suncu u gradu Ašhabadu.
Tijekom njegove vladavine obrazovni sustav je tako osmišljen da djecu od početka uče voliti Nijazova. Nastavnicima u dostizanju tog cilja pomažu govori i pisana djela Nijazova koja su obvezatna obrazovna literatura. Glavni tekst je Ruhnama (Knjiga duše) koji je napisao sam Nijazov. To djelo imalo se učiti od vrtića do fakulteta, čitati radnicima u tvornicama, seljacima na poljima, a izvođeno je čak i kao kazališna predstava. Koliko je Ruhnama postala značajna govori i podataka da su se odražvala natjecanja u recitiranju Ruhname. Ovaj uradak doživio je čak i ekranizaciju, ali ni to nije bio vrhunac već je Ruhnama prevedena na sve živuće jezike, a čak je poslana i u svemir. Slubženo Ruhnama je proglašena drugom najvažnijom knjigom nakon Kur'ana.
U skladu s ovakvom politikom nakon raspada Sovjetskog Saveza većina knjiga i udžbenika izbačena je s polica knjižnica, a ništa ih nije nadomjestilo. Stoga su većina knjiga u knjižnicama bila upravo Saparmuratova djela. Koliko je diktatoru stalo do književnosti i čitanja rječito govori podatak da je 2004. naredio zatvaranje svih ruralnih knjižnica obrazlažući to da seosko stanovništvo Turkmenistana ne čita. U kolovozu 2004. naredio je gradnju velike ledene palače usred pustinje, a iste godine otpustio je 15 tisuća zaposlenika u zdravstvu zamijenivši ih vojnicima. Nastavak je ubrzo uslijedio (1. ožujka 2005.) kada je naredio zatvaranje svih bolnica izvan glavnog grada Ašhabada obrazlažući to riječima: "Zašto bi gubili liječnike specijaliste na selu, kada svi oni mogu raditi u glavnom gradu." S druge je pak strane u svom rodnom selu Kipčak izgradio memorijalni kompleks u spomen na svoju majku. U okviru kompleksa nalazi se i džamija vrijednost koje se procjenjuje na 100 milijuna američkih dolara. Zidovi tog zdanja ispisani su dijelovima iz Ruhname i surama iz Kur'ana.
Preminuo je 6. prosinca 2006. u Ašhabatu u krevetu presvučenom pozlaćenom svilom. Pokopan je 24. prosinca u obiteljskom mauzoleju u džamiji Turkmenbaši Ruhi (Duhovnost oca Turkmena) u rodnom selu Kipčak. Bio je oženjen (supruga Muza) i u tom braku imao je dvoje djece (sin Murat i kćerka Irina).