švicarski liječnik, kirurg, filozof i osnivač ijatrokemije. Paracelzijus (latinizirani pseudonim) ili punim imenom: Theoprastus Bombastus von Hohenheim rođen je u mjestu Einsiedeln 11. studenog ili 17. prosinca 1493. kao jedini sin liječnika i kemičara koji je pak bio izvanbračni sin njemačkog plemića. Theophrastus, kako su ga prvotno zvali, bio je još malen dječak kada je njegova majka umrla. Nakon suprugine smrti njegov otac odlučio je da se presele u gradić Villach na jugu Austrije. Tamo je Paracelizijus školovao u Bergschule, školi koju je osnovala trgovačka obitelj Fugger iz Augsburga. Tu je podučavan osnovama analize i rada sa zlatom živom, željezom, aluminijem i sl.
Od najranije mladosti posvetio se učenju i medicini, najviše zahvaljujući svome ocu. Na Paracelzijusa je za vrijeme njegovog studija snažno utjecala patnja bolesnika i njemu nepodnošljiva uobraženost liječnika. Godine 1507. pridružio se lutajućoj skupini mladića koji su putovali Europom tražeći po raznim sveučilištima poznate učitelje. Narednih pet godina posjetio je sveučilišta u Baselu, Tübingen, Beču, Wittenbergu, Leipzigu, Heidelbergu i Cologni. No, uvijek je odlazio razoračan. Kasnije je zapisao da se čudio kako su "visoka učilišta uspjela proizvesti toliko velike magarce".
Na svojim putovanjima po Europi (bio je i u našim krajevima) skupljao je narodne lijekove za sve vrste bolesti i usput liječio ljude. U svojim putovanjima nije se zaustavio samo u Europi već je posjetio i Svetu zemlju, Egipat te Središnju Aziju. Za vrijeme boravka u Središnjoj Aziji zarobili su ga Tatari. Kombinirajući sazanja koja je prikupio na tim putovanjima s teološkim doktrinama Dunsa Scotusa i Nicholasa de Cusa te magična učenja Trithemiusa, kršćanskog kabalizma Giovannija Pica della Mirandola i Johanna Reuchlina s teorijama alkemijske sinteze stvorio je jedan potpuno novi pogled na medicinu. Kratko je vrijeme bio profesor medicine u Baselu (švicarska), gdje javno spaljuje Avicenin Canon medicinae, tada najautoritativniji udžbenik za liječnike. Njegov pristup medicinskoj problematici uzbunio je mnoge. Pisao je da "na sveučilištima ne podučavaju sve" i smatra je da stoga "liječnik moa tražiti stare žene, ciganke, čarobnjake, lutajuće razbojnike i sliče ljude izvan zakona kako bih od njih učio". Također je smatrao kako "liječnik mora biti putnik" jer "iskustvo stvara znanje".
Zbog kritičkog i oštro polemičkog karaktera njegovih spisa odbijaju mu tiskanje istih u Leipzigu, Beču i Zürichu tako da je za života objavio tek nekoliko spisa (Die grosse Wundartznei). Preminuo je u vrijeme kada su službena katedarska medicina i filozofija smatrale njegove teze neprihvatljivim maštarijama koje krnje ugled liječničkom staležu. Negirajući opće priznate medicinske istine i dogme svoga vremena Paracelzijus piše vlastita opažanja temeljena na iskustvu prirode - o profesionalnim bolestima, kugi, sifilisu, balneoterapiji, etiologiji, neurozama i psihozama. Žestoko se obara na vladajuće liječeničko umijeće koje počiva na lažnoj filozofiji, i smatra da njegovi protivnici, "ti farizeji i volovi", samo svojom vanjskom pojavom, ponašanjem, nakitom i sjajem, nerazumljivim jezikom i odijelom varaju, obmanjuju i zasljepljuju ubog i priprost seljački svijet. No, same su Paracelzijusove medicinske i filozofske tvrdnje pune mističkih, novoplatonističkih, kabalističkih i naivno proročanskih elemenata, pa se njegova pozicija kreće u okviru teza da svakoj bolesti odgovara neki astralni lijek te se liječenje mora zasnivati na poznavanju konstelacije i sastava zvijezda.
Sukladno svojim shvaćanjima on je kao osnovni zadatak kemije postavio pripremanje lijekova. Po alkemijskim shvaćanjima toga vremena u zdravom se organizmu nalaze u pravilnom odnosu 'elementi' sol, sumpor i živa, a nedostatak jednog od njih uzrokuje bolest, pa ga treba dati organizmu. Paracelzijus smatra kako su sol, sumpor i živa osnove od kojih je sastavljen cijeli svemir. Drži također da priroda, a ne knjiga treba postati uzor liječniku. U svojim djelima iznosi prilično protuslovlja i apsurda, ali s druge strane na nov način pristupa čovjeku i znanosti. što je ujedno i karakteristika buntovnih renesansih mislioca njegova doba.
On uočava utjecaj prirodnog okoliša na čovjeka pa tako piše: "Svi utjecaji koji potječu od Sunca, planeta i zvijezda djeluju nevidljivo na čovjeka, a ako su ti utjecaji zli, onda će stvoriti zle učinke". Danas ova rečenica ne zvuči nimalo čudno ili posebno, ali u doba kada je živio i djelovao Paracelzijus doživljavana je kao revolucionarna misao. Materijalistički naglašavajući, po logici vlastitog razuma, potrebu poznavanja prirode i učenja iz nje Paracelzijus je unutar svoje medicinske struke naišao na otpor svojih uglednih suvremenika i profesora sveučilišta, koji njegove lucidne zamisli superiorno odbacuju kao herezu i vulgarnu zabludu "priprostog pučkog trovača". Preminuo 24. rujna 1541. u Salzburgu i prema vlastitoj želji sahranjen je na groblju kod crkve sv. Sebastijana. Njegova djela objavljenja su posthumno u deset svezaka u Baselu (1589. - 1591.).
Značajnija djela:
Gnomi, Divovi, Patuljci, Zvijezde i znakovi (1515.)
Archidoxa Medicinae (1524.)
Volumen Paramirum (1525.)
Intimatio (1527.)
Paragranum (1529.)
Opus Paramirum (1530.)
Philosophia Sagax (1536.)
Predviđanje za naredne 24 godine (1538)