Francuski filozof, matematičar i fizičar Blaise Pascal rođen je 19. lipnja 1623. u mjestu Clermont-Ferrand (Klermont-Feran) u braku Antoinette (rođ. Begon) i Étiennea Pascala. U razmaku od šest godina dobili su četvero djece od kojih je prvo (djevojčica) umrla veoma rano. U životu su ostali Gilberta, Blaise i Jaqueline zvana Jaquete (Žaket). Jacquete će kasnije postati samostanska redovnica Eufemia. Kada je Blaiseu bilo tri godine (1626.) umire njegova majka, a njegov otac (lokalni sudac i ugledan čovjek) unajmljuje guvernantu Louis Belfaux (Lujza Belfo). Ona je skrbila o djeci dok se Étienne brinuo za odgoj, a kasnije i obrazovanje. Još u dječačkoj dobi Blaise će iskazati veliku volju za učenjem što će njegov otac rado podržati.
Ipak privilegirani položaj kod otac tada još imala Jacquelina koje je s osam godina slovila kao pjesnikinja, a s 13 godina napisala je sonet posvećene kraljici. Kasnije će u Rouenu (Ruan) dobiti čak i nagradu na jednom poetskom turniru. Nešto kasnije njezina darovitost odigrati će značajnu ulogu u tome da njezin otac ponovno dobije naklonost kardinala Richelieua (Rišilje). Skrbeći o kćerkinu pjesničkom daru Étienne je nastojao da Blaise najprije dobro načui latinsk i grčki jezik. Matematičke udžbenike je sklonio smatrajući kako će matematika njegova sina zavesti na pogrešan put i spriječiti u humanističkoj naobrazbi. Blaise se ipak sam približio geometriji stvorivši, prema svjedočenju sestre Gilberte, neke aksiome Euklidove geometrije uopće je ne poznavajući. Otac je bio istovremeno zapanjen i oduševljen te je odlučio sinu nabaviti knjige iz geometrije kako bi se njegov genij mogao dalje razvijati. S 11 godina Blaise je otkrio neke osobine zvuka kada je slučajno ispustio nož na tanjur, a odmah potom uhvatio porculan kako bi prigušio zvuk rukom.
No, otac nije promijenio svoju odluku da sina ne šalje u školu već ga je i dalje nastavio sam podučavati. U njegovom konceptu obrazovanja značajni su bili susreti sa znanstvenicima onog vremena koji su se kretali u krugu umnog opata Mersena, a on se dopisivao s Galilejem i Descartesom. Tu će Pascal uskoro zadobiti simpatije gostiju i sklopiti poznanstvo s matematičarem Pierre de Fermatom, s kojim će stvoriti temelje računa vjerovatnoće i s fizičarem Robervalom koji će utjecati na njegovo kasnije bavljenje problemima težine. Ali sigurno je da je očev utjecaj na Blaisea bio najveći. On ga je i poštivao i volio. Prihvatio je njegove poglede na život i znanost, pokušavao ga je slijediti sve dok nije pronašao sebe i nastavio napredovati u smjeru gdje ga otac više nije mogao voditi. Prvi značajan rad Pascal je napisao sa 16 godina. Bio je to osnovni nacrt njegove rasprave o konusnim presjecima, koja će se kasnije izgubiti, ali koju će vidjeti Leibniz kad je Pascalu bio 19 godina. Leibniz je u početku sumnjao da je takvo djelo mogao napisati šesnaestogodišnjak. Ipak sa šesnaest godina Blaise je stvorio i svoj mistični heksagram koji nije sačuvan. Tim svojim mladalačkim radovima Blaise je već stekao glas ozbiljnog znanstvenika u kog su polagane velike nade.
Etienne Pascal je prolazio kroz iskušenja svog vremena, u kome se bilo veoma teško snaći, pravilno odrediti i tako izbjeći srdžbu kancelara ili kralja. Kako bi izbjegao tamnicu morao je 1638. napustiti Pariz i povući se na svoje imanje u Clermont-Ferrandu i to stoga što se pridružio prosvjedu pravnika protiv Richelieuove odluke o povećanju poreza. Da bi oca vratila u državnu službu Jaqueline je prihvatila ponuđenu ulogu u kazališnom komadu Tiranska ljubav. Poslije predstave je izrecitirala svoj sonet u pohvalu kardinalu, a Richelieu joj je udjelio poljubac i dopustio da nešto poželi. Ona je zatražila milost za oca, što je kardinal odmah prihvatio. Tako se Étienne Pascal vratio u državnu službu dobivši mjesto poreznika u Normandiji. Ali nije bilo sve tako lako jer trebalo je doći u normandijsku prijestolnicu Rouen koji je zauzela vojska tzv. bosonogih (preglednjelih, bijednih, skitnica, prosjaka i ubožnika). Nakon više od godinu dana slamanja otpora francuska je vojska, a zajedno s njom i Étienne s obitelji (koju je uvijek vodio sa sobom) 1640. ući u grad. Posao poreznika bio je težak i zahtjevo je puno zbrajanja i odzimanja. Kako bi olakšao posao svome ocu Blaise je stvorio prvi računski stroj u povijesti koji je mogao obavljati četiri osnovne računske operacije. Taj će stroj kasnije, potpuno usavršen, pokloniti i Chiristini švedskoj, koja sa nije udostojila ni odgovora.
S ovim problemom na planu praktične primjene matematičko-fizičkih znanja dolazi i Blaiseova bolest. Glavobolje postaju stalne, a njima se pridružuje bolest želuca praćena kratkotrajnom paralizom udova. Od svoje 19 godine Blaise živi s glavoboljom i nesanicom, a s vremenom postaje još gore. Od 24 godine nije mogao piti hladnu tečnost, a i mlako je mogao uzimati samo kap po kap. Za promatrača to je bio veoma mučan prizor, dok se on stoički odnosio prema svojoj bolesti. Nikada se nije žalio. Ma o čemu bila riječ Blaise je veoma brzo uspijevao na blag i jednostavan način sve nazočne privoljeti da ga slijede i slušaju bez komentara i prigovora. Njegov duh je posjedovao nešto što nije moglo imati protivnika. Moglo se ili primiti ili potpuno odbaciti, ali se s njegovim argumentima nije se moglo sporiti. Nastojeći popraviti njegovo zdravlje, liječnici su mu savjetovali da manje izlaže svoj um prevelikim naporima vezanim za matematiku ili neku drugo područje, što je bio uzaludan zahtjev. Radoznao i živ duh u vrijeme očevog službovanja u Rouenu trošio je dane i na besposlicu. Često se družio sa svojim prijateljima koji će ga jednog dana odvesti i do čudnog kapucina Jacques Fortona. Mistično učenje ovog kapucina dovesti će do toga ga Blaise prijavi vrhovnim crkvenim vlastima. Boreći se protiv Fortona Blaise će pod utjecajem Descartesa stvoriti kasnije nacrt svoje Apologije kršćanstva. A kada u njihovu kuću dolaze dvojica gospodara vidara kako bi namjestili iščašeni kuk Blaiseovu ocu oni sa sobom donose neobično učenje Saint-Cyrana (Sen Sirana) i Jansenovu doktrinu, poznatu kao jansenizam. Bilo je to preobraćenje cijele obitelji. Naročito je novo učenje prihvatila Jaqueline te će ona uskoro pristupiti časnim sestrama u Por-Roayalu. Jansenističko učenje baziralo se na milosti koju treba očekivati od Boga te je zato potrebno živjeti skromno i skrušeno, daleko od ljudske gomile, lišiti se komfora, prezreti jezuite i njihove opačine. Takvi su pogledi brzo došli pod udar zvanične Crkve, a izopćenje Janseinusa i stavljanje njegovog djela na indeks zabranjenih knjiga bio je početak njihova kraja.
Godina je 1648. i Blaise u okviru bavljenja matematikom razrađuje svoju teoriju konusnih presjeka. Otac se odlučuje s obitelji preseliti u Pariz, ali vrlo brzo se iz francuske prijestolnice sele u Clermont-Ferrand jer u Parizu dolazi do novih sukoba i barikade niču po gradu. Na sve strane bukte pobune i ustanci, zemlja je u previranju. Događaji se dešavaju velikom brzinom, a oko kralja Louisa XIV tkaju se zavjere i protuzavjere. Sve to utječe na dalje približavanje Blaisea jansenizmu. Jaqueline traži od oca dopuštenje da se potpuno povuče u samostan, ali on ne pristaje. Na brata vrši pritisak da se ostavi znanosti i dosadašnjeg načina živote te se u potpunosti posveti vjeri. Blaise ipak ne popušta već nastavlja živjeti kako je volio - u društvu lijepih žena i vina pokušavajući tako zaboraviti na svoje tjelesne patnje. Kada umire otac (1651.) Blaise postaje glava kuće, a Jaquelina pokušava nagovoriti brata da joj dopusti zaređenje. Slijedeći misao oca i on odbija sestri dopustiti zaređenje te se prepušta vedrom pariškom društvu zajedno s pravnikom Domaom. Njih dvojica posjećuju salone gospođa Dagijon, Longeville i de Sable. U tim druženjima postaje intiman prijatelj s vojvodom od Roanneza, zaljubljenikom u matematiku te s kockarom i vitezom Chevalier de Mereom koji će navesti, tražeći da se on pozabavi mogućnošću dobitka na kartama, da stvori svoju matematičku teoriju vjerovatnoće.
Na koncu sestri konačno dopušta da se zaredi. Ujedno, kako način života koji je živio, nije jeftin sve više razmišlja o povlačenju na svoje imanje ili neko drugo mjesto. Tome doprinosi i neobičan događaj u noći mistične ekstaze 23. studenog 1634. Tih je godina u punom matematičkom zanosu. Dopisuje se s de Fermatom, obajvljuje radove o tečnosti i prenošenju tlaka kroz tečnost te upućuje pregled svog znanstvenog rada Pariškoj akademiji. Potom se odlučuje povući u samostan Por-Roayal gdje boravi u društvu tzv. usamljenika. Tu razmišlja o jansenizmu i problemima vjere, nastojeći na neki način obraniti jansenizam od napada sa Sorbone. Ne upušta se u teološke rasprave nego pokreće pitanja morala i istine. Tako nastaju njegova čuvena pisma upućena jednom provincijalu, koja su dočekana s velikim iznenađenjem, ali i s osudom crkvenih dostojanstvenika. Ne prekidajući potpuno znanstveni rad obajvljuje svoj rad o cikloidi, koji je navodno nastao jedne noći kada ga mučila žestoka zubobolja. Pronašao je rješenje dotad nerješenog problema, a zubobolja je bila kao rukom odnešena. Do kraja života ostale su mu samo četiri godine u kojima je bolove trpio bez jauka zahvaljujući samo svome neshvatljivom asketizmu. Na papirićima zapisuje svoje misli i stavlja ih u jednu jastučnicu. Posljednje godine života umire njegova voljena sestra Jaqueline i uporedo s tim dolazi i do konačne osude jansenizma. Raseljen je Por-Royal, a Blaise potom živi kod druge sestre u Parizu. Nakon dva dana agonije umire u velikim mukama u jedan sat poslije ponoći 19. kolvoza 1662. Iduće godine objavljeni su njegovi matematički radovi o kojima se brinuo njegov prijatelj Jean Doma.