Ante PavelićAnte Pavelić rođen je 14. srpnja 1889. u hercegovačkom selu Bradini na Ivan planini, gdje su se njegovi roditelji, otac Mile (pružni radnik) i majka Marija, doselili iz Krivog Puta u Lici. Osnovnu školu pohađao je u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima, a gimnaziju u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. maturirao. U svoje gimnazijsko doba pristupa Hrvatskoj stranci prava (HSP). Nakon što je maturirao upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu. Pravo je diplomirao 1914., a već naredne godine (1915.) stekao je doktorat prava te se iste godine i započeo stručnu praksu kao odvjetnički perovođa u odvjetničkoj pisarnici tadašnjeg predsjednika HSP-a A. Horvata. Nakon završene prakse (1918.) radi kao samostalni odvjetnik. Iste se godine se ženi s Marom Lovrinčević i s njom kasnije ima troje djece (Velimir, Mirjana, Višnja) te ulazi u vodstvo HSP-a. Prvo je član Poslovnog odbora, potom tajnik i nakon toga potpredsjednik stranke. Tri godine kasnije (1921.) izabran je za zastupnika u gradskoj skupštini grada Zagreba. Pored toga imao je još jednu zadaću - u ime HSP-a bio je kontakt-osoba s Nikolom Pašićem, a u cilju slabljenja stranke Stjepana Radića.

Nakon što je 1927. izabran za zagrebačkog pokrajinskog zastupnika u lipnju iste godine predstavljao je zagrebačku gradsku općinu na europskom kongresu gradova u Parizu. Na povratku u Rimu je izaslaniku talijanske vlade Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se Italiji nudi suradnja u rušenju Jugoslavije. U skladu s tim očekuje talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti nezavisne hrvatske države, te iznosi spremnost na teritorijalnu, političku, gospodarsku i vojnu prilagodbu talijanskim interesima. Na parlamentarnim izborima 1927. izabran je, zajedno s Trumbićem, za zastupnika na listi Hrvatskog bloka. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost. Unutar stranke posebno se posvetio radu s omladinom te pokrenuo listove Starčević i Kvaternik. Poslije atentata na prvake Hrvatske seljačke stranke 1928. pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji. Tada pokreće list Hrvatski domobran s programom ostvarenja samostalne hrvatske države, a 1. listopada 1929. osniva istoimenu organizaciju za borbene akcije.

Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. odlazi u emigraciju. Prvo odlazi u Beč, a zatim s G. Perčecom u Budimpeštu da bi se potom preselio u Sofiju. S vođama makedonske emigracije u Sofiji 20. travnja 1929. potpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoći Makedonaca i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih država Hrvatske i Makedonije. Istovremeno u Beogradu ga je Sud za zaštitu države 17. srpnja 1929. osudio na smrt u odsutnosti. U Italiji, potkraj 1930., osniva tajnu revolucionarnu nacionalisticku organizaciju Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave neovisne hrvatske države uz pomoć Italije. Tada uzima naslov poglavnika, a ustaški pokret organizira na vojnim i urotničkim načelima. U drugoj polovici 1931. u Italiji osniva prvi logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, te inicira osnivanje drugih takvih logora u Italiji i Mađarskoj. U Glavnom ustaškom stanu 1. lipnja 1933. obznanjuje Načela ustaškog pokreta u 17 točaka i kao cilj pokreta ističe uspostavu samostalne i nezavisne hrvatske države "na čitavom njezinu povijesnom i etničkom području, što se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja". Sukladno deklariranim načelima inicira i organizira promidžbene akcije, atentate i diverzije. Godine 1932. organizira Velebitski ustanak, a 1934. atentat u Marseillesu na jugoslavenskog kralja Aleksandra. Stoga je ponovno osuđen na smrt u odsutnosti. Nakon marsejskog atentata, pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17. listopada 1934. uhićuju i zatvaraju u Torinu gdje ostaje u zatvoru sve do 1936. godine.

Do kraja listopada 1936. dovršava opsežni elaborat za njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom: "Hrvatsko pitanje". Nakon približavanja Jugoslavije i Italije te sporazuma Ciano-Stojadinović (1. travnja 1937.) izdaje odredbu kojom razrješava ustaše djelatne službe i raspušta sve logore na području Italije. Sukladno tome ustaše su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u Sieni do 1939. Nakon pada Milana Stojadinovića, te talijanske okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga talijanski ministar vanjskih poslova Ciano (23. siječnja 1940.) i dogovara s njim plan akcije koji uključuje podizanje ustanka u Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske pod talijanskom zaštitom i njezin ulazak u monetarnu i carinsku, zatim i u personalnu uniju s Italijom. Nakon beogradskih događanja (27. ožujka 1941.) prvi ga put prima Mussolini (29. ožujka), a kada je Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) 10. travnja 1940., ponovo ga prima Mussolini dan kasnije (11. travnja) i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na čelu skupine ustaša vraća se u Hrvatsku i preuzima vlast. U Zagreb stiže 15. travnja 1941. i kao poglavnik NDH imenuje prvu hrvatsku državnu vladu. U vladi je uzeo položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Potom osniva domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje ustaški pokret u jedinog nositelja političke volje i mijenja mu ime u Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret (UHOP). Ujedno uspostavlja Glavni ustaški stan (GUS) kao organizacijsko-političku, a Ustašku vojnicu i Ustašku nadzornu službu (UNS) kao vojno-policijske poluge režima. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s Mussolinijem 7. svibnja u Tržiču (18. svibnja 1941.) potpisuje Rimske ugovore. Tim ugovorima velik je dio hrvatske obale i otoka prepušten Italiji, a ujedno prihvaćen talijanski politički, gospodarski i vojni nadzor na djelu Nezavisne Države Hrvatske, te je hrvatska kruna ponuđena talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu. Drugi dio novostvorene države prepušten je pak pod njemački nadzor i time je praktično NDH bila podijeljena na talijanski i njemački dio. Početkom lipnja 1941. Pavelić prvi put posjećuje Hitlera, a 15. lipnja 1941. u Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu.

Odnose unutar NDH riješava terorom. Tako već 17. travnja donosi Zakonsku odredbu za obranu naroda i države, koja vrijedi retroaktivno i predviđa samo jednu kaznu, smrtnu, za djela povrede časti i životnih interesa hrvatskoga naroda. U Hrvatskoj je uspostavio totalitarni sustav po uzoru na nacistički režim u Njemačkoj, donio rasne zakone, uspostavio koncentacijske logore i podržavao nasilje nad dijelom stanovništva, unatoč prosvjedima Katoličke crkve na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Zabranio je sve stranke i udruge, te uspostavio osobnu diktaturu. Na poticaj umjerenih ustaških prvaka (početkom 1942.) ublažava teror pa tako u siječnju 1942. saziva Hrvatski Državni Sabor, premješta Vlatka Mačeka iz Jasenovca u Kupinec i pušta zatvorene zastupnike i pristaše Hrvatske Seljačke Stranke (HSS), Srbima priznaje status pravoslavnih državljana i donosi odredbu o osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve, a u listopadu 1942. uklanja s dužnosti Eugena Kvaternika, jednog od glavnih provoditelja politike terora.

Nakon puča maršala Badoglia i pada Mussolinija, napušta mjesto predsjednika vlade i 2. rujna 1943. na to mjesto imenuje N. Mandića, a nakon kapitulacije Italije, 10. rujna 1943. godine objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora. U listopadu iste godine prekida pregovore o stvaranju koalicijske vlade, koje su s njegovom suglasnošću N. Mandić i M. Lorković vodili s čelnicima HSS-a. Time je sudbinu NDH vezao uz sudbinu nacističke Njemačke, te je potkraj listopada 1944. zasutavio akciju M. Lorkovića i A. Vokića za odvajanjem NDH od Njemačke. U travnju 1945. sudjelovao je u kombinacijama Draže Mihailovića i Lava Rupnika o stvaranju srpsko-hrvatsko-slovenskog antikomunističkog bloka. Zagreb je napustio 6. svibnja 1945. te preko Austrije i Italije otišao u Argentinu. U emigraciji osniva 1956. Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Nakon što je na njega pokušan atentat (10. travnja 1957.) u mjestu Lomas del Palomar kraj Buenos Airesa, gdje je živio pod lažnim imenom, prisiljen je napustiti Argentinu. Stoga odlazi u Španjolsku gdje je na vlasti Franco. U Španjolskoj, točnije Madridu i umire 28. prosinca 1959. godine.

Za života je objavio više političkih i literarnih radova te dvije knjige: politički roman Lijepa plavojka (1935.) i političku raspravu Strahote zabluda (1938.). Njegova kćerka Višnja objavila je 1968. knjigu njegovih sjećanja Doživljaji.

Nazad