Brazilski nogometaš rođen 23. listopada 1940. kao Edson Arantes do Nascimento u brazilskom mjestu Tręs Coracoes u saveznoj državi Minas Gerais u braku Celeste i Joao Ramosa. U obitelji su ga zvali Dico, a njegovi prijatelji nogometaši zvali su ga Pelé. Kršten je u mjesnoj crkvi Igreja da Sagrada Família de Jesus, Maria e José. Nedugo potom njegova obitelj seli se u mjesto Baurú u saveznu državu Sao Paulo. Kao dječarac igrao je nogomet od lopte načinjene od starih čarapa. Kako je obitelj bila siromašna mali je Pelé u dobi od 7 godina na ulici čistio cipele ljudima i prodavao kikiriki. Njegov otac Joao Ramos bio je profesionalni igrač u nogometnom klubu Fluminense. No, karijeru je morao prekinuti zbog ozljede. Kao rezultat vlastitog iskustva Joao Ramos ohrabrivao je sinovljev interes za sport. Rezultat takvog poticanja bio je da je udobi od devet godina Pelé napustio školu kako bi ostvario svoj san - postati profesionalni igrač nogometa. Novac je zarađivao kao postolarski šegrt dok ga je otac trenirao.
Kao tinejdžer počeo je igrati nogomet za nižerazredne klubove (Baquinho, Sete Setembro i Ameriquinha) gdje je redovito 'grijao klupu'. U timu Ameriquinha ostao je četiri godine (1950. - 1954.), a za vrijeme njegove zadnje sezone postao je najslavniji igrač toga tima. Njegovu darovitost zapazio je slavni brazilski igrač Waldemar de Brito. De Brito je Peléa doveo u Sao Paulo i upravi nogometnog kluba Santos izreka narednu rečenicu: "Ovaj dječak će biti najveći nogometaš na svijetu". Članovi uprave kluba s velikim su podozrenjem tada primili ovu rečenicu. Zahvaljujući De Britovom utjecaju Pelé je 1956. postao član nogometnog kluba Santos gdje je zaigrao u juniorskoj selekciji kada mu je bilo 15 godina. Prvu utakmicu za novu momča odigrao je 7. svibnja 1956., kada je u igru ušao kao zamjena napadaču Del Vecchiju. Nakon ulaska u igru dao je šest od sedam golova koliko je postignuto na utakmici (konačan rezultat bio je 7:1). Ubrzo je postao prvotimac, prvo kao rezerva, a uskoro i kao standardni prvotimac na mjestu lijevog napadača. Naredne sezone bio je prvi strijelac lige s postignuta 32 gola. U Santosu je ostao do 1974. i za to vrijeme je (18 godina) Santos osvojao devet puta titulu prvaka Brazila. Šesnaestogodišnja senzacija u liku Peléa na svjetsku scenu je stupila 7. srpnja 1957. u utakmici Brazila protiv Argentine. U toj je utakmici postigao jedan zgoditak, ali je Brazil ipak izgubio rezultatom 2:1. Nešto kasnije londonski Times o njemu će pisati: "How do you spell Pelé? G-O-D" (Kako čitate Pelé? B-O-G.).
Prvu utakmicu na Svjetskom prvenstvu odgirao je 1958. u Švedskoj protiv reprezentacije Sovjetskog Saveza. Na toj utakmici nije dao gol, ali je Brazil ipak pobijedio sa 2:0 golovima Vave. U finalom susretu protiv Švedske postigao je dva izrazito važna gola, tako da je Brazil pobijedio Švedsku rezultatom 4:2. Četiri godine kasnije (1962.) Brazil je na svjetskom prvenstvu u Čileu po drugi puta osvojio titulu svjetskog nogometnog prvaka. Kada je Brazil osvojio naslov svjetskog prvaka u Rio de Janeiru sve je stalo na dva dana - toliko se dugo slavila pobjeda Brazila. Na narednom svjetskom prvenstvu 1970. Brazil predvođen Peléom opet osvaja naslov prvaka. Četiri godine kasnije (1974.) Pelé će objaviti svoju odluku o povlačenju iz aktivnog igranja nogometa. Oproštajnu utakmicu odgirao je za Santos ušavši u igru 20 minuta prije kraja utkamice i tada na sredini igrališta kleči i simbolično se oprašta od nogometa. Godinu dana kasnije (1975.) nogometni klub New York Cosmos ponudio mu je 7 milijuna američkih dolara ako pristupi njihovu timu. Pelé je prihvatio ponudu pravdajući se kako mu novac nije glavni motiv već da želi iskoristiti priliku da popularizira nogomet u Sjedinjenim Državama. No, govorkalo se kako su glavni uzrok njegovu ponovnu angažmanu upravo financijske poteškoće u koje je zapao. S New York Cosmosom 1977. osvojio je naslov prvaka, a godinu dana ranije (1976.) proglašen je navrijednijim igračem NASL lige. Iste godine kada s Cosmosom osvaja naslov prvaka uz suradnju s koautorom Robertom L. Fishem objavljuje autobiografsku knjigu My Life and the Beautiful Game: The Autobiography of Pelé. Uz nekoliko objavljenih autobiografija snimiti će i nekoliko dokumentarnih filmova te jedan igrani film - Escape to Victory (Bijeg u pobjedu). Skladao je i nekoliko glazbenih djela, uključujući i cijeli soundtrack za film Pelé (1977.).
Iz aktivnog igranja nogometa konačno se povlači 1978. i karijeru završava s postignutih impresivnih 1282 zgoditka i 1362 odigrane utakmice. Statitistički raščalanjeno: šest puta je u jednoj utakmici dao 5 golova, četiri gola u jednoj utakmici dao je 30 puta, a tri gola u jednoj utakmici 90 puta. Nakon povlačenja iz nogometa primio je (1978.) nagradu International Peace Award. vije godine kasnije (1980.) Međunarodni olimpijski odbor proglasio ga je atletom stoljeća. Konkurenti za taj naslov bili su mu Muhammad Ali, Carl Lewis i Michael Jordan. U prosincu 1994. predsjednik Brazila Fernando Herique Cardoso imenovao ga je ministrom sporta. Titulu počasnog britanskog viteza prima 1997. godine. Pri izboru za nagradu Sportaš stoljeća (2000.) osvojio je drugo mjesto, a prvo je pripalo američkom boksaču Muhammadu Aliju. Blisko surađuje s UNICEF-om radeći s djecom i mladima. Ima troje djece iz prvog braka sa suprugom Rosemeri Cholbi. Sada živi sa svojom drugom suprugom Assirijom.
Njegova slava i ugled bili su toliko da je u Nigeriji uspio na kratko vrijeme zaustaviti plamteći građanski rat. Obje zaraćene strane proglasile su primirje u trajanju od 48. sati kako bi 1967. Pelé mogao odigrati egzibcijski meč u nigerijskom glavnom gradu Lagosu. Njegov je talent oduševljavao je ljude. Brazilski novinar Armando Nogueira za Peléa je rekao: "Da se Pelé nije rodio kao čovjek rodio bi se kao lopta." Nisu ga hvalili samo novinari već i igrači momčadi protiv kojih je igrao. Švedski branič Sigge Parling (koji je markirao Peléa na Svjetskom prvenstvu 1958.) s velikom je hvalom govorio o Peléu: "Nakon petog gola želio sam mu aplaudirati." Talijanski branič Tarciso Burnigch (koji ga je markirao na Svjetskom prvenstvu 1970.) također je pun hvale: "Mislio sam: napravljen je od mesa i kostiju kao i ja. Bio sam u krivu." No, nisu mu se divili samo nogometaši i novinari, svoje sponatno divljenje izrekao je i Robert Redford nakon što je podjelio desetak autograma u New Yorku dok od samog Redforda nitko nije tražio autogram: "Au, čovječe, pa ti si popularan!"