Argentinski političar i vojnik te jedan od najznačajnijih latinoameričkih političara u 20. stoljeću koji je proveo dugoročne promjene u svojoj domovini. Rođen je u mjestu Lobos u pokrajini Buenos Aires 8. listopada 1895. u obitelji Mario Tomása Peróna i Juane Sosa Toledo. Očeva obitelj imala je škotsko-sardinijske korijene, a majčina španjolske. U svojim knjigama Memoirs of the General (Sjećanja generala)i The Perón Novel (Perónova priča) argentinski novinar i pisac Tomás Eloy Martínez iznosi tvrdnju da je Juan bio izvanbračno dijete. Prema Martínezu ova informacija je zatajena jer je mogla loše utjecati na Perónovu karijeru. U djetinjstvu je odgajan u strogom katloličkom dugu, a kada mu je bilo 16 godina (1911.) upisao se u vojnu akademiju koju je završio 1913. Kasnije (1926. - 1929.) školovanje će nastaviti na Višoj ratnoj školi. Pri kraju vojne naobrazbe vjenčati će se (5. siječnja 1929.) sa svojom prvom suprugom Aureliom Tizón koju je Perón od milja zvao Potota. Nekoliko godina kasnije Aurelija će umrijeti od raka maternice.
U politiku se aktivno uključuje 1930. kada sudjeluje u ustanku protiv argentinskog predsjednika Hipólito Irigoyena te nakon uspješnog okončanja pobune biva imenovan privatnim tajnikom ministra rata (1930. - 1935.). Nakon pet godina provedenih na ovoj dužnosti postavljen je na mjesto vojnog atašea u Čileu. Godine 1938. kao vojni promatrač posjećuje Italiju, Francusku, Španjolsku, Njemačku, Mađarsku, Albaniju i Jugoslaviju. Prilikom posjeta Italiji oduševljava se s talijanskim dikatatorom Benitom Mussolinijem i smatra ga jednim od najvećih ljudi 20. stoljeća. U Argentinu se vraća 1941. i zbližava s tajnom vojnom organizacijom (huntom) predvođenom generalom Arturom Rawsonom. U lipnju 1943. vojna hunta izvodi državni udar i s vlasti svrgava konzervativnog predsjednika Ramóna Castilla. U novouspostavljenoj vlasti Perón dolazi na čelo tada važnog Radničkog odjela. U okviru tog posla surađuje s radničkim i sindikalnim vođama te dogovara promicanje radničkih prava koje radnici traže od ranije - jačanje sindikata te dizanje Radničkog odjela na višu razinu. U studenome 1943. Perón uspijeva Radnički odjel izdići na ministarsku razinu. U siječnju 1944. dolazi do jakog potresa u kojem je ugroženo oko 10 tisuća ljudi. Vođa hunte general Pedro Ramírez povjerava Perónu zadaću da skrbi o žrtvama zemljotresa i sanira posljedice. Svoju zadaću Perón uspješno obavlja što u argentinskim medijima nailazi na takav odjek da se o Perónu govori i piše mjesecima.
Nakon što čelnici hunte odluče smjeniti generala Ramíreza s vlasti i umjesto njega ustoličiti na čelo hunte generala Edelmira Farrella Perón postaje potpredsjednik vlade i ministar rata. Istovremeno radi na izgradnji vlastite moći koju temelji na potpori najnižih radničkoj slojeva (tzv. descamisados) te svojoj popularnosti i autoritetu u vojsci. Početkom listopada 1945. skupina vojnih časnika izvodi državni udar te Perón završava u pritvoru. Zbog toga dolazi do radničkih prosvjeda koji traže njegovo puštanje na slobodu te ga 17. listopada nove vlasti puštaju iz pritvora. Te večeri Perón se s balkona predsjedničke palače obraća okupljenim radnicima (njih oko 300 tisuća), a njegov govor prenosi i državni radio. U svom govoru poručuje da će predvoditi narod u pobjedu na predstojećim predsjedničkim izborima. Nekoliko dana kasnije vjenačo se s glumicom Evom Duarte (poznatijom kao Evita). Nakon predizborne kampanje koju je obilježila policijska i vojna represija prema njemu nesklonoj liberalnoj oborbi Perón je izabran za predsjednika ( veljača 1946.) s 56 % dobivenih glasova. Nakon preuzimanja vlasti u gospodarstvu je dao naglasak na industrijalizaciju zemlje te povećanu državnu intervenciju u gospodarskim pitanjima (nacionalizirao je željeznicu). Istovremeno je povećavao gospodarske i socijalne povlastice radničkoj klasi, ali i ograničio neke ustavne slobode. U vanjskopolitičkom smislu zauzeo je čvrsto antiameričko i antibritansko stajalište. Zastupao je tzv. treću poziciju tvrdeći kako provodi "socijalnu pravdu", a praktično stvarajući autoritativan i populističku sustav koji je bio svojevrsna mješavina komunizma i kapitalizma.
Nakon 2. svjetskog rata Argetina je postala omiljeno utočište nacista koji su uživali Perónovu potporu. S njegovim znanjem i odobrenjem organizirana je mreža koja je potajice prebacivala naciste i njihove suradnike iz Europe u Argetinu. Među brojnim nacistima kojima je pruženo utočište zahvaljujući Perónovoj naklonosti neki su od najvećih nacističkih zločinaca (Josef Mengele, Adolf Eichmann). Utočište u Argetini je našao i poglavnik NDH Ante Pavelić (koji će jedno vrijeme biti i Perónov savjetnik za sigurnost) te srbijanski kolaboracionist Milan Stojadinović koji će postati predsjednički savjetnik za gospodarska i financijska pitanja te utemeljitelj lista El Economista. Francuski kolaboracionist Jacques de Mahieu postati će pak jedan od ideologa peronističkog pokreta dok će belgijski kolaboracionist Pierre Daye doći na čelo peronističkog tiskanog glasila.
Na predsjedničkim izborima 1951. Perón je opet izabran za predsjednika iako je nezadovoljstvo njegovom vlašću sve veće. Nakon smrti supruge Evite (1952.) koja mu je bila velik oslonac njegova politička karijera kreće silaznom putanjom. Ekonomske teškoće sve su veće, inflacija uzima maha, a i korupcija je sve raširenija. Progoni građana postaju sve češći i brutalniji, a uslijedilo je i izopćenje iz Katoličke crkve. Gubi potpru i u do tada odanoj vojsci te 1955. skupina prodemokratskih nastrojenih časnika 1955. izvodi državni udar i preuzima vlast, a Perón (19. rujna) bježi u susjedni Paragvaj. Iz Paragvaja će se preseliti u Madrid gdje će se 1961. vjenčati po treći puta. Ovaj puta za argentinsku plesačicu Maríju Estelu Martínez, zvanu Isabel. Tijekom boravka u Španjolskoj radi na svom povratku u Argentinu. Za to vrijeme probleme u Argetini ne uspijeva riješiti niti jedan vojni režim. Stoga u ožujku 1971. vojni režim generala Alejandra Lanussea objavljuje namjeru da obnovi demokraciju i omogući ponovnu uspostavu političkih stranaka. Nakon poziva vojne vlasti Perón se nakratko vraća u Argetinu u studenome 1972. Na izborima 1973. peronistički kandidati dobivaju većinu glasova i u lipnju se Perón vraća u Argentinu gdje je dočekan s oduševljenjem. U listopadu iste godine organizirani su predsjednički izbori na kojima Perón odnosi pobjedu. Unatoč negodovanju javnosti Perón postavlja svoju suprugu Isabelu za potpredsjednicu države.
Na savmom početku svog mandata Perón umire (1. srpnja 1974.) u svom uredu, a njegovu dužnost preuzima supruga Isabela. Ona ne uspijeva dobiti ničiju potporu za miran nastavak mandata, a političko nasilje postaje sve veće. Uskoro (24. ožujka 1976.) vojska ponovno državnim udarom preuzima vlast.