Ruski car Petar Veliki rođen je 9. lipnja 1627. u Moskvi kao potomak ruskog cara Alekseja I i njegove supruge Natalije Kirilovne Nariškine. Njegova oca na prijestolju je naslijedio najstariji sin Fjodor II čija je vladavina bila kratkog vijeka (šest godina). Kako Fjodor III nije imao djece došlo je do spora oko prava na prijestolje između obitelji Fjodorove majke i pomajke. Pravno gledano na tron je trebao sjesti njegov slaboumni brat Ivan. No, vijeće ruskih plemića imenovalo je Petra carem, unatoč tome što mu je bilo tek 10 godina, a njegova je majka imenovana regentom. Zbog ovakve odluke došlo je do pobune elitne vojne postrojbe tzv. Strijelaca. Pobunu je podstakla kćerka Alekseja I iz prvog braka Sofija Aleksejevna, zahtjevajući da Petar i Ivan budu proglašeni suvladarima. Pobuna je uspjela i polubraća su proglašena suvladarima, a Sofija regentom. Petra nije brinulo što drugi vladaju umjesto njega jer uglavnom se bavio svojim omiljenim hobijem - brodogradnjom. O prijestolju su brinuli drugi, ali i o njegovoj bračnoj sreći pa mu je tako majka uglavila brak s Jevdoksijom Lopuhinom i 1689. Petar je uplovio u bračnu luku. Nešto kasnije ispostaviti će se da je brak bio promašaj i nakon 10 godina braka Petar će natjerati svoju prvu suprugu da se zaredi.
Iste godine kada se oženio (1689.) Petar je planirao zbaciti s vlasti Sofiju kojoj je vladarska pozicija bila oslabljena nakon neuspjelog ratnog pohoda na Krim. Sofija je nekako doznala na polubratovu urotu te je s dijelom vođa Strijelaca kovala plan kojim se željela riješiti Petra. Na njezinu nesreću rivalska frakcija Strijelaca kovala je također urotu protiv ruske vladarice. U konačnici Sofija je zbačena s vlasti, a Petar i Ivan nastavili su dijeli tron, ali ovaj puta je stvarna vlast bila u rukama Petrove majke koja je ponovno obnašala dužnost regenta. Tek nakon majčine smrti (1694.) Petar će dobiti stvarnu moć iako će još uvijek formalno dijeliti vlast s maloumnim Ivanom. Nakon Ivanove smrti (1696.) Petar će postati samostalni vladar Rusije. Jedna od opsesija bila mu je stvaranje Rusije kao pomorske velesile. Kako bi to postigao težio je što većem širenju Rusije na priobalje jer Rusija nije imala kontrolu nad ijednim većim morem. Zato je htio zagospodariti Kaspijskim morem koje su nadzirali Tatari te je zaratio s njima. Ušavši u rat s Tatarima došao je u sukob i s tatarskim zaštitnikom - Osmanlijskim carstvom. Usprkos prvotnim neuspjesima 1696. ruska vojska zauzima grad Azov na rijeci Don i stječe nadzor nad Azovskim i Crnim morem. Shvativši da Rusija ne može sama uspješno ratovati protiv Osmanlija 1697. organizira veliku diplomatsku delegaciju koja je imala za cilj dobiti vojnu potporu europskih vladara u borbi protiv Osmanlija. Petar tom prilikom putuje inkognito kao narednik Petar Mihailov.
Europski vladari zabavljeni svojim trzavicama nisu Rusiji dali potporu, a kada je 1698. u Rusiji došlo do pobune Strijelaca Petar se vraća u domovinu. I prije nego se vratio pobuna je ugušena, ali njegov je bijes bio golem. Po njegovoj je zapovijedi mučeno i ubijeno preko 1200 pripadnika Strijelaca, a sam Petar bio je jedan od krvnika. Nakon ugušene pobune Strijelci su kao vojna postrojba raspušteni, a Petrova polusestra Sofija koja je potakla pobunu prisiljena je zarediti se. U to je vrijeme Petar okončao razvodom svoj brak s Javdoksijom Lopuhinom. U tom braku rođenu su tri sina, ali je samo jedan (Aleksej) preživio djetinstvo. Nakon posjete zapadnoeuropskim zemljama Petar je odlučio uvesti neke njihove običaje u Rusiju. Tako je naredio da svi muškarci moraju obrijati brade i nositi odjeću po europskoj modi. Od toga su bili izuzeti samo svećenici, zemljoradnici i kočijaši. Oni koji su htjeli zadržati bradu morali su platiti godišnji porez od 100 rubalja. Ovdje se mora reći kako je nošenje brade u Rusiji imalo i vjerski značaj jer je Crkva branila brijanje brade koju je smatrala obilježjem božjeg lika. Također je zapovijedio dvorjanima da priređuju zabave po europskim običajima, a ženama iz viših staleža naređivano je da dolaze na društvene skupove što je iz temelja promijenilo ulogu žene u visokim ruskim krugovima. U sklopu reformi napustio je računanje vremena prema gregorijanskom kalendaru po kojem je godina počinjala 1. rujna te je uveo julijanski kalendar. Do tada su se godine računale od biblijskog stvaranja svijeta, ali prema novom kalendaru računale su se od trenutka Kristova rođenja.
Ostavši bez potpore europskih saveznika sklopio je mir s Otomanskim carstvom i posvetio se jačanju ruske pomorske flote. Za prvi cilj zadao si je slamanje švedske nadmoći na Baltičkom moru. Na svoju je stranu pridobio Dansku, Norvešku, Prusku i Poljsku te objavio rat Švedskoj. No, Šveđani su u bici kod Narve (1700.) do nogu potukli ruske snage tako da je bio prisiljen sklopiti mir. Razdoblje mira Petar je posvetio jačanju vojske i osvajanju Estonije. Istovremeno poradio je na utemeljenju grada Sankt Peterbruga koji će postati novi ruski glavni grad. Nekako u to vrijeme započeo je ljubavnu vezu s Martom Skavaronskom s kojom se, pretpostavlja se, tajno vjenčao 1707. godine.
Nakon što je porazila Poljsku Švedska 1708. napada Rusiju i u bici kod Golovkina nanosi poraz Rusima. Šveski kralj Karlo XII ohrabren ovim uspjehom planirao je zauzeti Moskvu. Ratna sreća ubrzo se okreće i ruska vojska u bici kod Lesnoja nanosi Šveđanima prvi poraz. Unatoč savjetima Karlo XII odbija povući svoje snage u Poljsku i kreće u pohod na Ukrajinu. Ruska vojska je prozrela namjere švedske vojske i uništila zalihe hrane koje bi Šveđani mogli koristiti u pohodu na Ukrajinu. U nedostatku hrane i odjeće vojska Karla XII desetkovana je u hladnoj zimi (1708.). Konačni poraz švedskoj vojsci Petar nanosi u bici kod Poltave (27. lipnja 1709.). Ohrabren uspjesima svoje vojske u borbama protiv Šveđana Petar iznova napada Osmanlijsko carstvo (1711.). Ovaj nesmotreni ratni pohod završava mirovnim sporazumom prema kojem Rusija mora Osmanlijama vratiti sve luke na Crnom moru koje je do tada zauzela. Još jednom poražen ponovno se okreće pohodu na Švedsku i zauzima sjeverni dio današnje Latvije koju su nadzirali Šveđani te ih potiskuje u Finsku. No, tu ne staje i do 1714. gotovo cijela Finska je u ruskim rukama. Švedsko-ruski rat okončati će se tek 1721. godine mirovnim sporazumom prema kojem Rusija dobiva Ingriju, Estoniju, Livoniju i velik dio Karelije. Rusija se pak odirče najvećeg dijela Finske i plaća Švedskoj dva milijuna riksdalera.
U okviru svojih reformi Petar je reformirao i Rusku pravoslavnu crkvu kojom je do tada upravljao patrijarh, a nakon njegovih reformi Crkvom upravlja Sveti sinod koji je sastavljen od 10 svećenika. Izmijenio je i Zakon o povlasticama (1722.) koje su do tada bile nasljedne, a ponovom zakonu to više nisu bile. Ukinuo je zemljarinu i kućarinu koju su plaćali samo vlasnici imanja ili oni koji su izdržavali obitelj. No, uveo je glavarinu koju su plaćali kmetovi i siromasi. Utemeljio je devetočlani senat koji je imao apsolutnu vlast kada je car odsutan, centralizirao je državu i podijelio je na 8 gubernija. Godinu dana pred smrt (1724.) daje titulu carice svojoj drugoj supruzi Katarini. Posljednje godine života završava se gradnja Peterhofa (nizozem. Petrov dvor), dvorca u blizini Sankt Peterburga. No, zbog sve većih izgreda u Sankt Peterburugu odlučuje rusku prijestolnicu vratiti u Moskvu. Umire 8. veljače 1925. u Sankt Peterburgu od posljedica spolne bolesti. Kako je jedini nasljednik Aleksej mučen i ubijen (1718.) i to prema Petrovoj zapovijedi zbog nepoštivanja oca i protivljenja službenoj politici mjesto na prijestolu ostalo je prazno. Iako je prema zakonu imao pravo odabrati svog nasljednika nikada to nije učinio. Nedostatak preciznih zakona o nasljeđivanju doveo je do niza sukoba nakon njegove smrti. Na tronu ga je naslijedila supruga Katarina koja je imala potporu carske garde, a nakon njezine smrti (1727.) na tron je zasjeo Aleksejev sin Petar II.
Puna titula Petar I glasila je: "Petar, car i veliki vojvoda, samovladar svih Velikih, Malih i Bijelih Rusa Moskve, Kijeva, Vladimira i Novgoroda, car Kazanja, car Astrahana, car Sibira, gospodar Pskova i veliki vojvoda od Smolenska, Tvera, Ugre, Perma, Vjatke i Bugarske, gospodar i veliki vojvoda Novgoroda u Donjoj Zemlji, Čeringova, Rjzanja, Rostova, Jaroslavlja, Belozera, udora, Obdorije i Konda, vladar svih Sjevernih Zemalja, gospodar iverijanskih zemalja i kartalinijski i gruzijskih careva i karbardinijskih zemalja sa čerkeskim i gorzijskim prinčevima i nasljedni valdar i gospodar ostalih zemalja". Titula je 1721. promijenjena tej e umjesto "car i veliki vojvoda, samovladar svih Velikih, Malih i Bijelih Rusa" stajalo je "imperator i samovladar svih Rusa". Dio titule "veliki vojvoda od Smolenska, Tver, Ugre, Perma, Vjatke i Bugarske" proširen je u "veliki vojvoda od Smolenska, vojvoda od Estonije, Livonije, Karelije, Tvera, Ugre, Perma, Vjatke i Bugarske". Također je počeo koristiti redni broj I iza imena, unatoč dotadašnjem običaju po kojem se u službenoj vladarskoj tituli iza imena nikad nije dodavao redni broj. Za razliku od svojih prethodnika nije volio parade i svečane ceremonije. Prije njegova dolaska na vlast državni poglavar Rusije mogao se vidjeti samo za vrijeme svečanosti u najsjajnijim odorama. Međutim Petar je često znao šetati ulicama prijestolnice kao običan građanin u civilnom odjelu. Bio je visok gotovo dva metra i nevjerovatno jak, ali istovremeno i odlučan i brutalan vojnik te političar radoznalog duha i otvoren prema novinama.