Mađarski nacionalni pjesnik i ključna figura mađarske revolucije 1848. Sándor Petőfi (Šandor Petefi) rođen je 1. siječnja 1823. kao Aleksandar Petrovics (Petrović). Njegov otac Stevan Petrovics bio je Srbin, a majka Mária Hrúzová Slovakinja. Obitelj je prvotno živjela u mjestu Szabadszállás (Sabadsalaš) gdje je Stevan Petrovics imao klaonicu. Dvije godine nakon rođenja sina obitelj Petrovics seli se u mjesto Kiskunfélegyháza (Kiškunfileđhaza) te je stoga Petőfi to mjesto smatrao mjestom svog rođenja. Otac se trudio sinu dati najbolje moguće obrazovanje, ali kada je Sándor imao 15 godina otac je izgubio sav novac zbog poplave Dunava (1838.) i bankrot je bio neizbježan. Stoga je Sándor bio primoran napustiti licej koji je pohađao u mjestu Selmecbánya (danas Banská Štiavnica). Nakon prekida školovanja radio je manje poslove za kazališta u Pešti, a bio je zaposolen i kao učitelj u mjestu Ostffyasszonyfa (Oštfjaosonjfa) te vojnik u Sopronu (Šopron). Nakon perioda putovanja i seljenja nastavlja prekinuto školovanje, ovaj puta u mjestu Pápa.
Godine 1842. pjesma A borozó (Gostionica) prvi je puta tiskana u jednom listu, a pjesmu objavljuje pod imenom Sándor Petrovics. Kasnije, 3. studenog, iste godine ponovno objavljuje spomenutu pjesmu, ali ovaj puta pod prezimenom Petőfi. No, tada je budući poznati pjesnik još uvijek više zainteresiran za kazalište nego li za pjesništvo. Putujućoj kazališnoj skupini pridružuje se 1842., a bolest prekida njegovu kazališu karijeru i jedno vrijeme boravi u Debrecenu kod prijatelja. Iz Debrecena odlazi 1844. put Pešte gdje traži nakladnika za svoje pjesme. To mu polazi za rukom i nakon što objavi pjesme one ubrzo postaju popularne.
Dvije godine kasnije (1846.) susreće Júliju Szendrey (Sendrej) s kojom se, protivno volji njezina oca, vjenčava naredne godine. Svoj medeni mjesec mladi će bračni par provesti u dvorcu grofa Sándora Telekija, jedinog plemića među Petefijevim prijateljima. Nakon medenog mjeseca Petőfi odlazi u Peštu. Tu se u kavani Pilvax druži sa skupinom istomislećih studenata i intelektualaca koji se trude promicati mađarski jezik u književnosti i kazalištu. Iz te skupine izrasti će uskoro jezgro buduće revolucije, skupina zvana Mladost ožujka (Márciusi Ifjak). Petőfi će biti jedna od ključnih ličnosti u dizanju revolucije u Pešti te autor i koautor dva najvažnija pisana dokumenta revolucije. Riječ je o dokumentu nazvanom 12 točaka u kojem se upućuje dvanaest zahtjeva vlastima i kojem je on jedan od supotpisnika. Drugi je njegova pjesma Nemzeti Dal (Narodna pjesma) koja je javno čitana na svakom revolucionarnom skupu.
Glas o buntovničkim pripremama došao je do Beča, a kako je prvotno okupljanje revolucionara planirano za 19. ožujka vlasti su namjeravale dan prije (18. ožujka) pohvatati sve revolucionare i tako spriječiti prosvjed. No, revolucionari su posumnjali da su za njihove nakane možda doznale vlasti i odlučili su svoj plan ostvariti ranije - 15. ožujka. I tako su u jutro 15. ožujka Petőfi i revolucionari započeli marš po Pešti upadajući u tiskare objavljujući prestanak svih vrsta cenzure i tražeći printanje 12 točaka i Petőfijeve Narodne pjesme. Pred prosvjednike je izašao i gradonačelnik, a na koncu su ga revolucionari prislili da potpiše 12 točaka. Nešto kasnije ispored novoizgrađenog Nacionalnog muzeja održan je masovni prosvjedni skup nakon kojeg su se prosvjednici uputili na lijevu obalu Dunava (Budim) gdje su bili smješteni predstavnici cara Ferdinanda. No, ni njima nije preostalo ništa drugo do li da potpišu 12 točaka. Kako je jedna od točaka bila oslobađanje političkih zatvorenika gomila je krenula osloboditi zatočenog pjesnika Mihálya Táncsicsa (Mihaj Tančić).
No, uskoro se u revolucionarna zbivanja umiješalo mađarsko plemstvo koje je htjelo sporije reforme. S time se Petőfi nije slagao, a ogorčilo ga je i što su nove vlasti iznova zatvorile Mihálya Táncsicsa. Petőfi se kandidirao se na narednim izborima, ali nije uspio dobiti dovoljan broj glasova. U to vrijeme piše svoju najozbiljniju pjesmu Az Apostol (Apostol) u kojoj revolucionar pokušava, ali ne uspjeva ubiti kralja. Razočaran Petőfi se pridružuje revolucionarnoj Transilvanijskoj vojsci poljskog generala Bema koja se uspješno borila protiv vojske Habsuburškog carstva sve dok ruska vojska nije priskočila u pomoć Habsburzima. U bici za Segesvár (danas to mjesto nosi naziv Sighişoara i nalazi se u Rumunjskoj) 31. srpnja 1849. Petőfiju se gubi svaki trag. Danas prevladava mišljenje kako je Petőfi u toj bici i poginuo, a ta se tvrdnja zasniva na onome što je ruski vojni doktor zapisao u svom dnevniku. On je našao truplo s ubodnom ranom u prijedjelu želuca, a koje je nalikovalo Petőfiju. Međutim, postoje i mišljenja da je Petőfi u toj bici zarobljen i odveden u Rusiju gdje je i umro prirodnom smrću.
Pjesme u kojima se slavi vino, ljubav i romantični pljačkaši bili su do poajve Petőfija nepoznanica u mađarskom pjesništvu. Možda i stoga mnoge pjesme iz tog njegovog opusa postale su mađarski klasici (Ne možeš zabraniti cvijet, Pretvorio sam se u kuhinju). U onom dijelu njegova opusa koji je obilježen tzv. revolucionarnim pjesmama pored već spominjanje Narodne pjesme zanimljivo je spomenuti i pjesmu Proročanstvo (1843.) u kojoj on sebe vidi kao osobu koja će učniti velike stvari i potom umrijeti mlad. Dio opusa kojim dominiraju sentimentalne pjesme obilježile su teme poput smrti, žaljenja i usamljenosti. Nešto kasnije u njegovim se pjesmama javlja krajolik kao glavni motiv. Nekoliko je pjesama napisao prema glazbi koju je kao mlad skladao Friedrich Nietzsche kojemu je skladanje bilo hobi prije nego se u potpunosti posvetio filozofiji.
Nakon sloma revolucije Petőfi je postao popularan u Mađarskoj, ali i šire. Kao svoj uzor često su ga uzimali mnogi mađarski revolucionari ili oni koji bi to htjeli biti bez obzira na političko opredjeljenje. Danas u Mađarskoj mnoge ulice nose njegovo ime, pretpostavlja se da svako selo ima njegovu ulicu. Mađarska nacionalna radio postaja nosi njegovo ime kao i jedan od sedam mostova na Dunavu u Budimpešti.