Čileanski diktator rođen 25. studenog 1915. u Valparaísu u braku Augusta Pinocheta Vere i Aveline Ugarte Martinez. snovnu i srednju školu pohađao je u Valparaísu i Quilloti. Još od naranije mladosti majka ga je ohrabrivala da ostvari svoj san i posveti se vojničkoj
karijeri. Kada je imao 18 godina Nacionalna vojna akademija uvažila je njegovu
zamolbu za četverogodišnjim vojnim školovanjem, iako je prije toga bio dva
puta odbijen. Nakon što je završio vojnu akademiju 1936. u činu potporučnika
navodno je došao do zaključka kako je bit vojnog poziva "samožrtvovanje
za dobrobit svoje zemlje". Njegova je prva dužnost kao vojnika, kako
je kasnije napisao u knjizi Politica, Politiqueria y Demagogia "da
se odrekene života i materijalnih dobara jer to domovina zahtijeva".
Po svršetku vojnog školovanja u rujnu 1937. dodijeljen je regimenti Chacabuco u mjestu Concepción. Dvije godine kasnije (1939.) premješten je u regimentu Maipo u Valparaísu. Boraveći na toj dužnosti vjenčati će se 30. siječnja 1943. s Lucijom Hiriart Rodriguez s kojom će imati petero djece (kćerke Inés Lucía, María Verónica, Jacqueline Mari te sinove Augusto Osvald i Marco Antonio). Krajem 1945. premješten je u grad Iquique na sjeveru Čilea. Prva veća zadaća bila mu je povjerena 1948. kada je zapovijedao logorom u kojem su bili pritvoreni pripadnici ilegalne Komunističke partije u sjevernom Čileu. Za vrijeme obnašanja te dužnosti naređeno mu je da uništi komunističke sindikate. Kasnije će Pinochet opisati komunizam kao "sustav koji sve izvrće naopačke bez ostavljanja i trunke nade ili vjere". Početkom 1953. promaknut je u čin bojnika i na dvije godine premješten u Rancagua regimentu u mjestu Arica. Tijekom boravka na ovoj dužnosti imenovan je profesorom na Ratnoj akademiji te se vraća u Santiago kako bi preuzeo novu dužnost.
S grupom mlađih časnika izabran je 1956. za člana vojne misije koja je trebala pomoći u osnivanju vojne akademije u Ekvadoru. U ekvadorskoj prijestolnici Quitu ostatiti će tri i pol godine tijekom kojih će se posvetiti studiju geopolitike, vojnog zemljopisa i obaviještajne djelatnosti. Boraveći u Ekvadoru u diplomatskim je krugovima bio poznat kao vrstan kartaš. Krajem 1959. vraća se u Čile gdje je raspoređen u stožer Prve armije smještene u Antofagasti. Ubrzo zatim imenovan je zapovjednikom regimente Esmeralda. Uz ovu dužnost 1963. prima i dužnost dozapovjednika Vojne akadmije. Pet godina kasnije (1968.) imenovan je zapovjednikom stožera Druge armije smještene u Santiagu i do kraja godine promaknut u čin brigadnog generala te zapovjednika Šeste divizije smještene u mjestu Iquique. U siječnju 1971. promaknut je u divizijskog generala i imenovan zapovjednikom vojnog garnizona u Santiagu. Novoizabrani predsjednik Salvador Alledne 23. kolovoza 1973. imenovati će zapovjednikom vojnog stožera, a za manje od mjesec dana Pinochet će izvesti državni udar.
Na vlast je došao državnim udarom 11. rujna 1973. kada su vojne snage pod njegovim vodstvom usmrtile legalno izabranog čileanskog predsjednika marksistu Salvadora Allendea. Dva dana nakon što je pogubljen Allende Ponochet je imenovan novim predsjednikom Čilea. Došavši na vlast odmah se pobrinuo da uguši bilo kakvu oporbu uhićujui i izlažući raznim oblicima torture oko 180.000 ljudi samo za vrijeme prve godine svoje vladavine (prema tvrdnjama Amnesty Internationala i drugih organizacija koje se bave problematikom ljudskih prava). Nakon državnog udara 1973. pa sve do 1990. vladao je Čileom čvrstom rukom raspuštajući parlament, zabranjujući političke aktivnosti i provodeći žestoku kampanju protiv ljevice. S druge strane u zemlju je uveo slobodno tržište što je polučilio oporavkom čileanskog gospodarstva. Za vrijeme njegove vladavine moderznizran je porezni sustav, a 30-40 % zemljišta koje je nacionalizirala socijalistička vlada privatizirano je. Do 1977. tada galopirajuća inflacija opala je za 65 %.
Pinochet je svu vlast u svojim rukama zadržao do početka posljednjeg desetljeća 20. stoljeća kada je dopustio slobodne demokratske izbore, ali sukladno ustavu u čijem je pisanju sudjelovao i on. Prema tom ustavu on je osta na dužnosti zapovjednika čileanske vojske sve do ožujka 1998. Ustav mu je također jamčio imunitet od sudskog progona jer je imenovan doživotnim zastupnikom u čileanskom parlamentu. Prilikom posjeta Velikoj Britaniji 1998., zbog liječenja narušenog zdravlja, britanske ga vlasti uhićuju. Uhićenje je izvršeno jer je španjolska vlada izadala međunarodnu tjeralicu za njim zbog sumnjičenja za ubojstvo ili nestanak 3000 političkih protivnika za vrijeme njegove vladavine. Pinochetovi politički protivnici diljem svijeta pozdravili su ovo uhićenje, ali su britanske vlasti nakon višemjesečnog odugovlačenja pustile Pinocheta na slobodu što je on iskoristio da se vrati u Čile kako se britanske vlasti ne bi predomislile. To je izazvalo bijes njegovih protivnika, radost pristaša te dovelo do zahlađenja španjolsko-britanskih odnosa. Mnogi odani sljedbenici napustili su ga nakon što se 2004. otkrilo da je na tajne bankovne račune izvan Čilea prebacio oko 27 milijuna američkih dolara. Zbog toga je i pokrenuta istraga, ali je dvije godine kasnije Pinochet preminuo te nije doživjela svoj završetak.
Preminuo 10. prosinca 2006. u vojnoj bolnici u čileanskoj prijestolnicu Santiagu od srčanog udara ne dočekavši suđenje za zločine koji su počinjeni za vrijeme njegove vladavine. U osvrtu na njegovu smrt glasnogovornik američke administracije Tony Fratto rekao je kako Pinochetov režim "predstavlja jedno od najtežih razdoblja u povijesti Čilea. Naše su msili danas sa žrtvama njegova režima i njihovim obiteljima." Britanska ministrica vanjskih poslova Margaret Beckett izjavila je kako je njegov odlazak s vlasti omogućio "otvorenu, stabilnu i prosperitetnu demokraciju". Dok je čelnik meksičkog Komiteta za građanska ljudska prava Emilio Alvarez Icaza izjavio kako je njegova smrt "ostavila gorke suze jer mu za života nije suđeno zbog zločina koje je počinio".