Hrvatski pjesnik i general rođen je u mjestu Grabrovnica kraj Pitomače 19. ožujka 1818. u braku krajiškog dočasnika Ivana i Pelagije (rođ. Ivčić) Preradović. Budući velikan hrvatskog pjesništva (popularni Prerad) bio je vrlo živahno i boležljivo dijete. Osnovno školovanje započinje u Grubišnom Polju gdje njegov otac služi kao vojni dočasnik. Nakon dvije godine pučkoškolsku naobrazbu nastavlja u Đurđevcu, a potom godinu dana u Bjelovaru pohađa vojnički zavod. Preradovićev otac umire 1828., a dvije godine kasnije (1830.) majka ga šalje na Vojnu akademiju u Wiener-Neustadt (Bečko Novo Mjesto). Na vojnoj akademiji piše svoje prve pjesme, ali na njemačkom jeziku (1834.). Tih godina na njega velik utjecaj ima češki rodoljub i preporoditelj Tomaš Burian.
Tijekom školovanja u Wiener-Neustadtu (8. kolovoza 1832.) prelazi s pravoslavlja na katolicizam, a što je bilo uvjetovano njezinim statutom jer napredovanje u vojsci nije bilo moguće ukoliko budući časnik nije bio rimokatolik. Vojnu akademiju završava u činu poručnika i to kao jedan od najboljih pitomaca. Na vlastiti zahtjev dodijeljen je Tridesettrećoj ugarskoj pješačkoj pukovniji u Milanu. U Milanu se 1840. upoznaje s Ivanom Kukuljićem Sakcinskim koji će u njemu probuditi interes za hrvatsku kulturu i potaknuti ga da svoja djela piše na materinjem hrvatskom jeziku. Na njegov nagovor prevodi dio Osmana, djela Ivana Gundulića, na njemački jezik. Ipak prvi objavljeni Preradovićevi stihovi napisani su na njemačkom jeziku. Njegovo prvo tiskano djelo (1841. u zagrebačkom listu Croatia) Das Uskoken-Mädchen također je pisano na njemačkom jeziku.
U ljeto 1843. (13. lipnja) Preradovićeva je pukovnija premještena u Zadar. Na putu za Zadar pukovnija dva tjedna boravi u Veneciji gdje nastaje prva Preradovićeva pjesma na hrvatskom jeziku. Tijekom boravka u Zadru surađuje u preporoditeljskom listu Zora Dalmatinska. Tri godine kasnije (1846.) odlazi u Zagreb gdje se upoznaje s nositeljima hrvatskog narodnog preporoda. Iste godine u Zadru tiska svoju prvu pjesničku zbirku Prvenci, a drugu zbirku objavljuje pet godina kasnije u Zagrebu. U Italiju odlazi 1847., a u Zagreb se vraća dvije godine kasnije (1849.). Tada se zbližava s banom Josipom Jelačićem kojemu je jedno vrijeme i tajnik. Sudjeluje i u pregovorima s Omer-pašom Latasom u Travniku. Službovao je u Prvoj banskoj pukovniji, a zatim i kao podnačelnik bojnog odsjeka. Nakon što je 1852. odsjek ukinut službuje u različitim mjestima (Verona, Kovin, Beč, Erdelj, Glina ,Temišvar, Arad itd.). Iste godine izabran je za odbornika u Matici ilirskoj. Sedam godina nakon vjenčanja (1855.) umire mu supruga Pavica (rođ. de Ponte). No, to nije bila jedina tragedija u njegovu životu jer uskoro mu umiru i sin te kćerka. Jedinu nadu nalazi u spiritizmu vjerujući kako će tako ostvariti kontakt s preminulom suprugom i djecom. Tugu uspjeva prebroditi i zaljubljuje se u (1856. u Glini) Emiliju Novaković-Đurabojsku koja će s njim imati sina Radovana (1858.). U tri braka Preradović će ukupno imati sedmero djece.
Kratko boravi u Leipzigu i Dresdenu, a u travnju 1865. vjenčao se u Beču , s Emom Regnerovom pl. Bleyleben. U ovom braku rodili su se sin Milan (1866. u Milanu) i kćerke Zora (koja će postati slikarica) i Jelica. Iako je od 1866. imao čin generala i brzo napredovao u vojničkoj hijerarhiji Preradovićev život nije bio lagodan. Uz učestale bolesti borio se i s materijalnim nedaćama. Mnogo je putovao, a to je iziskivalo i velike troškove. Svoja dugovanja često je nastojao razriješiti na različite načine: posuđivao je od prijatelja, kockao i igrao lutriju. General postaje 1866., a dvije godine kasnije premješten je u Beč (1868.). Nakon odlaska u Beč u anonimno objavljuje rasprave Franje Račkog koje je preveo na njemački jezik. Bolestan i iscrpljen stanovao je u posljednje vrijeme svojeg života u bečkoj ulici Ungargase broj 39. Sredinom 1871. odlazi na manevre kod mjesta Bruck. Te je godine predložen da se kandidira za hrvatskoga bana. Međutim kako je bio jako bolestan u jednom je pismu napisao da nije zainteresiran za tu čast. Stanje mu se pogoršalo krajem 1871. te je otpremljen na liječenje prvo u mjesto Mariabrunn (nedaleko Münchena), a zatim u Fahrafeld u Donjoj Austriji. Tu umire u jutarnjim satima 18. kolovoza 1872. ne napunivši ni 55 godina života. Sahranjen je u Beču na Matzeindorfskom groblju 21. kolovoza. Ideja da se Preradovićevi posmrtni ostaci prenesu na Mirogoj iznikla je u omladinskom društvu Velebit u Beču. Zamisao je ubrzo prihvaćena i 13. srpnja 1879. uz počasnu pratnju Preradovićevi posmrtni ostaci prenešeni su u Zagreb i sahranjeni na Mirogoju. Tadašnji gradonačlenik Zagreba August Šenoa održao je tom prilikom nadahnut govor i spjevao Himnu Petru Preradoviću koju je uglazbio Ivan Zajc.
Sam Preradović svoj je književni opus podijelio u tri dijela: rodoljupke, ljubovke i različne pjesme. U posebnu je skupinu svrstao prepjeve, tuđinke i ciklus izvanredno uspjelih nadgrobnica nazvan Milim pokojnikom. Inspiriran sveslavenstvom, kao i europskim romantizmom autor je rodoljubne, ali i ljubavne lirike (Mrtva ljubav) kojom je oduševljavao onodobne čitatelje. Njegova domoljubna lirika obrađuje različite aspekte domoljublja, tematizirajući neslogu (Braća), ljubav (Dvije ptice), nostalgiju (Pozdrav domovini) i budućnost (Car Dušan). Uza sve to Preraodvić je autor brojnih soneta, oda, prigodnica, himni, balada, elegija, romanci i nadgrobnica.
Preradovićeva unuka, austrijska književnica Paula von Preradović (udana Molden), autorica je himne Republike Austrije. Njezin sin Fritz Molden bio je urednik poznatih austrijskih listova te utemeljitelj nakladničke tvrtke Styria.
Najpoznatija djela:
An mein Vaterland (Mojoj domovini)
Car Dušan
Died i unuk
Hrvati Dalmatinom
Jezik roda moga
Kraljević Marko
Majka kod kolievke
Na Grobniku
Pozdrav domovini
Prvi ljudi
Pustinjak
Putnik
Uskočka djevojka
Zora puca, bit će dana