Slovenski pjesnik rođen u seljačkoj obitelji u mjestu Vrba kod Bleda 3. prosinca 1800. kao treće od osmero djece Šimena i Mine. Rodni dom napustio je veoma rano (1808. ili 1809.). Prvo se preselio ujaku Jožefu u mejstu Kopanje (nedaleko Grosuplja), koji ga je dvije godine podučavao, a potom upisao u osnovnu školu u mjestu Ribnica u pokrajini Dolenjska (1810.-1812.). U školi je bio jedan od najboljih učenika. Školovanje je nastavio u Ljubljani (1812.-1813.) gdje je završio i šest razreda gimnazije. Potom upisuje studij filozofije (1819.-1821.). Odmah nakon završetka druge godine studija (1821.) seli se u Beč gdje završava i treću godinu studija. U to vrijeme Valentin Vodnik uočava Prešrenov pjesnički dar i potiče ga da piše pjesme na slovenskom jeziku. Vodnik ga upozanje s Matijom Čopom budućim velikim Prešerenovim prijateljem.
Na Pravni se fakultet Prešren upisuje 1822. i četiri godine kasnije diplomira (1826.), potom i doktorira (1828.). Iste godine u ljeto nakon položenog državnog ispita u Celovcu (Klagenfurt) stječe pravo bavljena odvjetničkom praksom. No, kako se njegov slobodarski duh isticao već u studentskim danima i privukao pozornost policije zamolba za otvaranje odvjetničkog ureda u Ljubljani bila mu je pet puta odbijena što mu je onemogućavalo sređivanje privatnog života. Tek 1846. dopušteno mu je otvoriti odvjetnički ured u Kranju.
Nakon povratka iz Beča u Sloveniju suočio se s teškim problemima porobljenog i kulturno nerazvijenog naroda. Još je bio na snazi feudalni sustav, ali se počelo sve jače osjećati mlado građanstvo. Prešern je tada bio glasonoša slobodarskih ideja slovenskog naroda. Povezao se s Matijom Čopom, odličnim poznavateljem svjetske književnosti i usmjerio slovensku književnost u pravcu kozmopolitskog romantizma. Njih dvojica okupili su slovensku literarnu omladinu oko pjesničkog almanaha Kranjska čbelica i započeli odlučnu književnu, jezičnu i društvenu borbu. Glavne teme njegovih djela bile su sloboda čovjeka, nacionalna sloboda porobljenog naroda i put novog građanstva. Izvanrednom stvaralačkom sposobnošću oblikovao je novi pjesnički jezik. Polazeći od tradicije narodne lirske pjesme uvodio je nove oblike u slovensko pjesništvo. U svojim djelima koristio se bogatom i bujnom metaforikom. Elegije Slovo od mladosti i Sonetje nesreče govore o razočaranju osjetljivog čovjeka u buržoaskom društvu u kojem vlada isključivo zakon novca, a u Glosi posebno o položaju pjesnika u tom društvu dok u elegiji Svojim rojakom pokreće pitanje nacionalne svijesti Slovenaca. Satirom u tercinama Nova pisarija prosvjeduje protiv do tada uvriježene književnosti. Svoje najsmionije istupe ima u epigramima (Svršeni i dr.).
Intimnu stranu pokazuje u svojoj ljubavnoj lirici. Tu se kreće u širokom krugu od početne ljubavne igre u romansama preko niza ljubavnih soneta (Ljubeznjeni sonetje) do svečanih pjesama koje je posvetio djevojci Julji Primic. Sonetni venec (1834.) s akrostihom Juliji njegov je osjećajni i umjetnički vrhunac. U njemu povezuje osobnu i nacionalnu ljubav. Kada je Julijina majka Julijana uočila akrostih s kćerkinim imenom zaprijetila je sudom. Stoga je Prešern morao promijeniti slog akrostiha kako ime više ne bi bilo vidljivo. Julijini neuzvraćeni osjećaji ostavili su pak ostavili su trag na čitavoj budućoj Prešernovoj lirici koja se pretvara u rezignaciju. Prešren je imao dvije velike ljubavi. Prva, Juliju Primič (rođ. 1816.), bila je kćerka bogatog ljubljanskog trgovca i jedna od njegovih glavnih pjesničkih inspiracija. Druga je bila sobarica Ana Jelovšek (rođ. 1823.) s kojom je imao troje nezakonite djece: Režiku (1839.-1840.), Ernestinu (1842.-1917.) i Francu (1845.-1855.).
Njegova poezija naišla je na jak otpor kojeg su vlasti i jansenističko svećenstvo kroz cenzure i zabrane kontinuirano onemogućavali. Na koncu to je dovelo do prestanka tiskanja Kranjske čbelice. Iznenad je došla i Čopova smrt te je Prešerenov umjetnički opstanak bivao sve bezizgledniji. Ep Krst pri Savici razotkriva njegovo duševno stanje u to vrijeme. Tada se u njegovim djelima javljaju motivi samoubojstva, ali u pjesmi Pevcu pristuna je i suprotna spoznaja: treba znati podnositi bolove i grozote života. Mračne ljubavne balade Prekop, Zdravilo ljubezni, Ženska zvestoba, Ribič i Neiztrohnjeno srce svjedoče kako nije prebolio veliku ranu. Poslije 1838. živi usamljen, a misli mu se vraćaju mrtvim prijateljima (V spomin Andreja Smoleta; V spomin Matija Čopa).
Prijateljstvo s poljskim prognanikom Emilom Korytkom urodilo je tiskanjem pet svezaka slovenskih narodnih pjesama. Ovdje također valja naglasiti kako Prešeren nije prihvaćao koncepciju ilirizma za Slovence Stanka Vraza koja je nastupala s napuštanjem slovenskog književnog jezika, iako je inače Prešeren bio prožet slavenskom idejom. U tmini Metternichova aposlutizma napisao je (1844.) proročansku Zdravljicu s političkim konceptom ujedinjene Slovenije i ravnopravnih odnosa između velikih i malih naroda. Osamostaljenjem Slovenije (1991.) Zdravljica će postati službenom himnom Republike Slovenije. Preminuo je 8. veljače 1849. u Kranju od ciroze jetre. Na samrit će ostaviti jednu zagonetku za sobom izričući rečenicu koja ni do danas nije razjašnjenja: "Za mene bi bilo bolje da nikada nisam bio u Ribnici".