Žarko Puhovski rođen je 15. prosinca 1946. u Zagrebu. Poznat u javnosti postao je vrlo rano i to iz gotovo bezazlenog razloga. Kada je postao predsjednik gimnazijskog komiteta Saveza socijalističke omladine stigla je direktiva da se politički rad osvježi životnijim temama. U listu Spiegel što ga je kupovala njegova baka Žarko je našao članak o kontracepciji kao elementu humanizacije seksa. Ocijenio je to pravom životnijom temom i na školskoj omladinskoj konferenciji pred 400 učenika i cijelom nastavničkom svitom pročitao referat pod naslovom "Ljubav, seks i kontracepcija". Bilo je to 1964. godine. Prije nego što je referat bio gotov svi su profesori napustili svečano okićenu dvoranu. Ubrzo zatim Puhovski je isključen iz Saveza socijalističke omladine. Nešto kasnije novoizabrani sekretar Gradskog komiteta Saveza komunista Miko Tripalo pozvao ga je k sebi i rekao: "Imao sam i ja avantura, ali nikad nisam partijski kažnjavan, ni opomenom! Što si to, zaboga, s toliko godina uspio napraviti da te zbog seksa isključuju iz Partije?" Kada je shvatio što se dogodilo Tripalo se potrudio da se Puhovskom oduzme aureola mučenika za opću stvar i kazna je skinuta.
Nakon dvije godine studija fizike odlazi u Njemačku, ali se 1968. vraća te se upisuje na Fakultet političkih nauka. U prosincu 1969. imenovan je glavnim i odgovornim urednikom Omladinskog tjednika, ali je nakon četiri mjeseca smijenjen. Novine koje je uređivao zabranjene su zbog uvrede Predsjednika Republike. Tog ožujka 1970. na trećoj je stranici tiskao kritički uvodnik o 10. sjednici Centralog Komiteta Saveza komunita Hrvatske, a na zadnju je pretiskao tekst iz ljubljanskog lista Delo. U kinoprogramu Delo je ispod naslova "Filmske novosti - Tito u Tanzaniji" donijelo sažetak sadržaja filma, ali bez naslova tog filma. Sažetak je glasio: "Veliki boss sakupio je svoj tim - stručnjake za oružje, drogu i prostituciju - i krenuo u osvajanje svijeta." Taj je tekst preveo, uvećao i objavio. U tada još dalekom Karađorđevu, objašnjavajući Titu razloge podrške pokretu hrvatskih sveučilištaraca, jedan će član hrvatske delegacije reći: "Ali, druže Tito, Budiši je protukandidat bio onaj Puhovski što je bio zatvoren zbog vrijeđanja predsjednika Republike..."
Godine 1971. svjedok je na suđenju hrvatskim studentskim liderima (Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak). Dvadesetak godina kasnije Puhovski je zbog ovog svjedočenja prokazivan kao zagovornik antihrvatske politike, te prikazvan kao izdajica svojih kolega. Dražen Budiša će kasnije reći kako ništa nije bilo spornu u svjedočenju Žarka Puhovskog, prema riječima Duška Čizmića Marovića: "Ništa Puhovski nije rekao što inače nije bilo sudu poznato, nije nas teretio nikakvim izmišljenim činjenicama. Samo je nadugo i naširoko obrazlagao vlastite, otprije poznate stavove... Ali mene je istinski zaprepastila ova njegova gesta: kad me je, u jednom trenutku, počeo citirati po sjećanju, prekinuo sam ga riječima: 'Neće biti da sam to rekao!' Tada se svjedok Puhovski okrenuo prema meni- meni kome se sudilo! - i ispružio ruku: 'Da se kladimo?'"
Od 1973. asistent je u Institutu za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu, a od 1975. predaje filozofiju politike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao profesor gostovao je na sveučilištima u Berlinu, Frankfurtu, Londonu, Brigthonu, Celovcu (Klagenfurt) i Valenciji. Član je savjeta Ethikon Instituta u Los Angelesu. Znanstveni je direktor Europskog sveučilišta mira u Stadtschlainingu u Austriji. Jedno je vrijeme i urednik u raznim časopisima: Ideje (1970.-1973.); Kulturni radnik (1971.-1982.); Praxis (1973.-1975.); Teka (1975.); Filozofska istraživanja (1980.-1986.). Preveo je niz knjiga i studija s njemačkog i engleskog jezika, objavio dvjestotinjak radova iz filozofije politike, etike, filozofije kulture, filozofije prava i teorije socijalne znanosti. Suosnivač je i programski utemeljitelj prve jugoslavenske alternativne političke organizacije UJDI (Udruženje za Jugoslavensku demokratsku inicijativu) 1988. te Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) 1993. godine. Od 2000. duggodišnji je predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora iz kojeg će istupiti (15. svibnja 2008.) nakon razmimoilaženja s Ivom Bancem. Nositelj je posebne nagrade Europskog rektorskog kluba za djelovanje za mir i protiv ksenofobije za 1993. godinu. Djela su mu: Interes i zajednica (1975.); Kontekst kulture (1979.); Povijest i revolucija (1980.); Um i društvenost (1989.); Socijalistička konstrukcija zbilje (1990.); Leksikon temeljnih pojmova politike (1990.); Politics and Economics of Transition (1993.).