Ruski pjesnik rođen 6. lipnja 1799. u Moskvi. Drži se kako je Puškin najbolji ruski pjesnik i otac moderne ruske književnosti. Među prvima je u Rusiji počeo pisati narodnim jezikom, a pri tome je razvio vlastiti stil u kojem je pomiješao satiru, romantiku i dramu. Puškinov pradjed s majčine strane bio je etiopljanski crnac Ibrahim Petrovič Ganibal koji je u Rusiju dospio kao rob, ali je na koncu postao usvojeno kumče Petra Velikog. Kao potomak stare osiromašene plemićke obitelji još u ranom djetinstvu prepušten je odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine Rodionove Jakovljeve. Upravo njoj može zahvaliti svoje kasnije odlično poznavanje ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom učilištu u Carskom selu u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima, vladao duh političkog slobodumlja. U liceju je pripadao naprednom književnom kružoku Arzamas. Od 1814. njegovi se stihovi objavljuju i slava mladog pjesnika brzo raste. Iz liceja je izašao kao poklonik Radiščeva i Voltairea, te kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma. Nakon završenog školovanja nominalno je radio u minstarstvu vanjskih poslova.
Još kao osamnaestogodišnjak izražava mržnju prema samovlašću i ističe misao kako monarh ne vlada na temelju svog porijekla nego na temelju zakona svoje zemlje. U literarni kružok Zelena lampa pristupa 1819. Mjesec dana prije istupa dekabrista na Senatskom trgu piše mu njiho vođa Rilejev: "U tebe su uperene oči Rusije, tebe vole, tebi vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi pjesnik i građanin." Zbog svojih istupa car Aleksandar kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jug Rusije koje je trajalo četiri godine (1820.-1824.). U besarbijskom gradu Kišinevu zbližava se s aktivnim članovima Južnog društva (Pestelj, Orlov, Rajevski). Revolucionarna previranja u Europi ojačala su pjesnikovo buntovno raspoloženje te u pjesmi Kinžal (1821.) govori o careubojstvu, a u poemi Gavriliada istupa protiv religije. Uz to vlasti presreću njegova pisma i u jednom pronalaze tekst u kojem zauzima pozitivan stav prema ateizmu. Na koncu posljedica je bila ta da je 1824. otpušten iz službe i prognan u zavičajno selo Mihajlovsko. Tu je proveo dvije godine. Na dan dekabrističkog ustanka 1825. Puškin je u Mihajlovskom i ta ga je okolnost spasila kazne koja je zadesila ustanike. Novi car Nikola I oprašta kaznu Puškinu (1826.) i dopušta mu povratak u Petrograd, ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira njegova djela.
Teško podnoseći politiku koja se vladala Rusijom poslije dekabrističkog ustanka pomišlja na bijeg u inozemstvo. No, to mu ne polazi za rukom. Umjesto toga 1831. ženi se s Natalijom Gončarovom. Otmjeni dvorski krug nije trpio Puškina i svetio mu se intrigama i klevetama. Uz to car je želio poniziti autora jetkih epigrama te ga 1834. imenuje kamerjunkerom. To je zvanje bilo uvredljivo za pjesnika s obzirom na njegov ugled i godine. Pored toga razne udvorice šalju Puškinu anonimna pisma s aluzijama na intimnu bliskost njegove supruge i cara. Strastveni pjesnik izaziva na dvoboj (27. siječnja 1837.) francuskog emigranta D'Anthésa koji je služio u ruskoj vojsci. I to zbog toga što je otvoreno zavodio Puškinovu suprugu, a samog Puškina ismijavao. Dan kasnije dolazi do dvoboja u mjestu Černaja Rečki u 17 h.
D'Anthésa puca prva i pogađa Puškina u želudac te ovaj pada na zemlju. Na tren svi misle da je mrtav, ali on se pridiže i traži da mu donesu drugi pištolj (jer je prvi pao u snijeg). Donose mu pištolj, a on u ležećem položaju cilja D'Anthésa i pogađa ga u grudi. Kada je vidio da D'Anthés pada baca svoj pištolj i veselo viče: "Bravo ja!" i nakon toga gubi svijest. Kada su ga prizvali svijesti pita da li je ubio D'Anthésa, a kada je doznao da ga je samo ranio Puškin komentira: "Čudno, mislio samd a će mi zbog toga biti drago, ali nije. Uostalom, svejedno, ionako ćemo se ponovno suočiti kad se oporavimo." Kada su ga prenijeli kući liječnik mu je priopćio da je rana smrtonosna i upitao ga želi li vidjeti svoje prijatelje. Na to je Puškin pokazao na knjige i rekao: "Zbogom, prijatelji moji!"
Dva dana Puškin je ležao u užasnim bolovima zbog kojih je pomišljao da počini samoubojstvo. U posljednjim trenucima života kojeg su mu olakšavali opijumom oprostio je D'Anthésu i svojoj supruzi. Od supruge je zatražio da se ne preudaje prije nego što prođu dvije godine tugovanja te rekao "Neka to bude neki čestit čovjek". U podne 29. siječnja zatražio je da mu donesu zrcalo i potom je dugo gledao u svoj odraz u zrcalu te zatražio da mu donesu slatko od dudinja. Bilo ej to njegovo omiljeno jelo još od djetinjstva. Nakon toga utonio je u bunilo. Tog dana u 14:45 prošaputao je: "Životu je kraj... kraj.. nešto me pritišče.." i potom je preminuo. Strahujući kako bi njegova sahrana mogla izazvati nerede vlasti su naredile da se njegov lijes preveze do groblja u kolima natovarenim sijenom i da se sahrani bez ikakvih ceremonija.
Prvi prijevod Puškinova djela na hrvatski jezik pojavio se 1842. u listu Stanka Vraza Kolo. Prevedeno je djelo Pikova dama, i od tada ga na hrvatski jezik prevode sve generacije naših pisaca od Vraza i Trnskog preko Harambašića i Martića do Kombola, Krkleca i Cesarića.
Glavna djela:
Jevgenije Onjegin
Dubrovski
Kapetanova kćerka
Gavrilijada
Kućica u kolomni
Grof Nuljin
Pikova dama
Gozba za vrijeme kuge
Pripovjetke pokojnog Ivana Petroviča Belikina
Egipatske noći
Kameni gost
Bajka o ribaru i ribici
Bajka o popu i sluzi njegovom Baldi
Cigani
Vitez - tvrdica
Bajka o caru Saltanu
Mozart i Salieri
Elegija
Oda slobodi
Poslanica u Sibir
Bahčisarajska česma
Poltava
Bronzani konjanik
Čuvar poštanske stanice
Uspomene u Carskom selu