Francuski književnik i filozof rođen 28. lipnja 1712. u Genevi u braku urara Isaaca i Susanne (rođ. Bernard) Rousseau. Tjedan dana nakon što se Jean Jacques rodio njegova je majka preminula, a kasnije tijekom djetinjstva Rousseau će krivi sebe za majčinu smrt. Otac ne pokazuje velik interes za sina, posebice nakon što se ponovno oženio. O njemu se potom brinu ujak i ujna koji će ga upisati u kalvinističku vjersku školu jer je Rousseauova želja bila da jednog dana postane svećenik. No, stega koja je vladala u školi nije mu odgovarala i to će ostaviti traga u cijelom njegovom daljnjem životu jer će imati otpor prema bilo kakvoj vrsti autoriteta. Nesretan i nezadovoljan bježi iz Geneve i utočište pronalazi u domu gospođe De Warens koja ga obraća na katolicizam i kao pomajka, prijateljica i ljubavnica dugi niz godina ima na njega snažana utjecaj. Želeći da mladić stekne nekakvo znanje i zvanje pobrinula se da završi glazbenu školu i tako stekne formalno glazbeno obrazovanje. Kasnije će Rousseau pokazati interes za učenje filozofije i matematike.
Tijekom života raditi će razne poslove (šegrt, lakej, nastavnik glazbe, prepisivač nota, kućni učitelj), ali uvijek će biti djetinjasto plah i voditi se srcem. I sve će ga više smetati pretjerani luksuz, šuplji razgovori visokog društva i svi društveni paraziti. Od 1742. živi u Parizu i tu upoznaje Diderota i druge enciklopediste, ali se brzo s njima razilazi. U počecima svog života u Parizu pokušava graditi karijeru u glazbenoj struci pa tako francuskoj Akademiji znanosti predlaže novi notni sustav, ali on ne biva usvojen. Ne odustaje od glazbene struke već piše glazbu za opere. Istovremeno usmjerava svoje misli i na političke teorije koje propagiraju socijalne reforme. U Parizu susreće Theresu le Vasseur s kojom će živjeti u divljem braku i imati petereo djece. Pred kraj njegova života oni će se i vjenčati (1768.). Slavan postaje 1749. kada u svom djelu Discours sur les arts et les sciences daje negativan odgovor na nagradno pitanje Akademije znanosti o tome da li znanost i umjetnost pridnose poboljšanju morala. Djelo osvaja nagradu i brzo postaje slavno, a s njim naravno i Rousseau. U to vrijeme iz katolicizma se preobraćuje nazad na kalvinizam.
Djelo Nova Héloise piše 1761. i uspjeva izbjeći cenzuru te ono postaje jedno od najčitanijih djela svoga vremena. Naredne godine (1762.) objavljuje djelo Emil ili o odgoju u kojem iznosi neke tada gotovo heretičke zamisli o reformi školstva. Iste godine objavljeno je i njegovo najkontroverznije djelo Društveni ugovor koje započinje rečenicom "Čovjek je rođen slobodan, a posvuda je u okovima". Objava ove dvije knjiga izazvala je burne reakcije, prvenstveno među francuskim katolicima i kalvinistima koji su javno spaljivali njegova djela kako bi iskazali svoj bijes. Traženo je čak da se Rousseau uhiti. Uzmičući pred progoniteljima postaje paranoidan i nesiguran te živi u egzilu. Prvo u Pruskoj, a potom u Engleskoj gdje se druži sa škotskim filozofom Davidom Humeom. Na koncu se vraća u Francusku, ali pod lažnim imenom. Vrativši se potajno radi na svom djelu Ispovijedi za koje insipraciju crpi iz djela Svetog Augustina. U tom je djelu uspoređujući sebe s drugim ljudima napisao: "Ako nisam bolji, a onda sam drukčiji".
Prema filozofskom stajalištu Rousseau čovjek je po prirodi dobar i nije počinio nikakav istočni grijeh već su ga pokvarili civlizacija i kultura. Po njemu sav napredak znanosti, umjetnosti, tehnike i gospodarstva znači gubitak izvorne ljudskosti, zdrave prirodne sreće i harmonije. Nevino samoljublje pretvara se pod utjecajem razuma u egoizam, a pretjerana putenost, slabljenje karaktera i pokvarenost običaja posljedica su razvijanja umjetnosti. Svoj stav o privatnom vlasništvu, građanskom društvu i ratovima rječito izriče u rečenici: "Prvi koji je došao na zamisao da ogradi komad zemljišta i da kaže: 'Ovo je moje' i koji je uz to našao dovoljno naivne ljude da mu to povjeruju bio je pravi osnivač građanskog društva. Koliko bi zločina, ratova i ubojstava, koliko nevolja i strahota uštedio ljudskom rodu onaj koji bi tada, iščupavši oznake i zatrpavši jarak, viknuo svojim bližnjima: 'Ne slušajte tu varalicu, propali ste ako zaboravite da zemaljski plodovi pripadaju svima, a zemlja nikome!'"
U političkom smislu zalagao se za stvaranje suverene i slobodne građanske države u kojoj opća volja (volonté généralé) nije istovjetna s voljom svih (volonté de tous) te mora postati izvorom i temeljem svakog prava. Sukladno tome da prema njemu znanost i kultura rađaju mnoga zla i izopačuju karaktere potrebno je uvesti što prirodniji odgoj. Svojim idejama utjecao je na Kanta, Schillera i Götea te trajno nadahnuo romantičnu literaturu i oduševljavao revolucionarne sanjare 18. i 19. stoljeća.
Preminuo je 2. srpnja 1778. u Ermenonvilleu (mjesto sjeverno od Pariza) u jutarnjoj šetnji prirodom. Sahranjen je u Parizu u zajedničkoj grobnici francuskih velikana uz Victora Hugoa, Francois Marie Aroute, Voltairea i E. Zolu.
Najpoznatija djela:
O porijeklu nejednakosti ljudi
Nova Héloise
Emil ili O odgoju
Društveni ugovor